Search
  • Osho

Bog je Život

Živi život što god možeš nepredvidljivije. Živi život potpuno, intenzivno, strastveno, jer nema drugog Boga do života.

Friedrich Nietzsche je rekao da je Bog mrtav. To nije točno jer Bog uopće nije ni postojao. Kako onda može umrijeti? Život je, uvijek je bio i uvijek će biti. Dopusti sebi. . . i ponovo kažem: dopusti sebi da te život ponese. Takozvane religije su ti sve do sada govorile drugačije. One su govorile: odricati se. Ja vam govorim: uživajte. One negiraju život, a ja afirmiram život. One govore da je život nešto loše, iluzija i zato stvaraju apstraktnu ideju Boga koji je ništa do projekcija njihovog uma. One klanjaju takvoj projekciji. To je toliko neinteligentno, toliko beskrajno glupo da je za veliko čudo kako miliuni ljudi mogu vjerovati u takve besmislice. Ono što postoji odbacuje se u ime nekih projekcija vlastitog uma. Bog je samo riječ, no one tvrde da je Bog stvaran. A život je realnost. Ti osjećaš to po kucanju tvog srca, to pulsira u tvojoj krvi, tu je svuda okolo - u cvijeću, u rijeci, u zvijezdama. A oni kažu da je sve ovo maya iluzija. Tvrde da je sve ovo sačinjeno od snova. Onda stvaraju Boga i naravno, svako zasebno stvara Boga po vlastitoj zamisli. Stoga je bilo tisuće bogova. To je samo tvoja imaginacija. Ti možeš stvorili boga sa četiri glave, s tisuću ruku. To je do tebe, to je tvoja igra. I takvi ljudi su govorili... trovali razum drugih. Ja ti kažem, život je jedina istina koja postoji. Ne postoji drugog boga do života. Stoga dopusti sebi da budeš ponesen životom u svim njegovim formama, bojama, dimenzijama - čitava duga, sve note muzike. Ukoliko ti možeš priuštiti ovu jednostavnu stvar. . . To je jednostavno jer je samo pitanje upuštanja. Ne guraj rijeku, dopusti da te rijeka odvede do oceana. To je već na putu. Opusti se, ne budi napet i Ne pokušavaj biti spiriualan. Ne stvaraj bilo koji raskol između stvari i duha. Egzistencija je jedna, materija i duh su dvije strane jedne iste medalje. Opusti se, odmori se i teci s rijekom. Budi kockar, ne budi biznismen, i znati ćeš više o Bogu jer kockar rizikuje. Kockar ne kalkulira, on stavlja sve što ima na kocku. Ali uzbuđenje koje prožima kockara kada stavlja sve na kocku i čeka.. . što će se dogoditi? U tom trenutku prozor se otvara. Takav trenutak može postati preobražaj unutarnjeg događaja. Budi pijanac, opijen životom, vinom egzistencije. Ne budi hladan. Hladna osoba ostaje mrtva. Ispijaj vino života. Ono ima puno poezije i puno ljubavi i puno soka. Ti možeš prizvati proljeće bilo kada. Samo pozovi proljeće i dopusti da sunce, da vjetar, da kiša uđe u tebe. Zbog ovakve moje poruke spiritualisti su protiv mene. Oni misle da ja odbacujem boga. Ja ne odbacujem boga. Prvi put ja dovodim Boga u pravu perspektivu, činim ga živim, dovodim ga što bliže tebi, bliže no što ti je srce - jer je on zapravo tvoje pravo biće, ništa zasebno, ništa daleko, ništa nije na nebu, već samo “ovdje i sada”. Ja pokušavam da uništim potpuno tu ideju o “tada i tamo”. Moja cijela vizija je o sada i ovdje jer i ne postoji drugi prostor osim ovaj, i nema drugo vrijeme do - sada.


Istina o Prosvjetljenju


Čim ostvarite samospoznaju, čitava egzistencija vas prepoznaje i slavi. Tako mora biti, jer vi ste sastavni dio Postojanja. Kada se netko prosvijetli, njegova svjetlost prodire u sva srca, bez obzira da li su ljudi toga svjesni ili ne. Kada čovjek nadiđe sva ograničenja, svagdje će odjekivati pjesma, i radost će biti jedini odgovor Postojanja kao Cjeline.

“Ako ćete spoznati sebe, biti ćete spoznati i tada ćete znati da ste sinovi živoga oca. Ali, ako ne poznajete sebe, tad ste u siromaštvu, tada ste siromaštvo”. Slušajte! Kraljevstvo je u vama! - i tada su besmislene sve crkve i svi hramovi. U tom času, u času te spoznaje, vi postajete hram, vi ste ta crkva. Vatikan nije nužan, Rim je samo nepotreban teret. Nema potrebe da se zlopatite na putu do Medine, Meke, Girdara i Kašija. Vi ste taj hram, živi hram živoga Boga. On se nalazi unutar vas. Pa, kakva je onda uloga svećenika u svemu tome? Čitavo to posredništvo izgubilo je svoj osnovni smisao. Bog je u vama. Tu je uvijek i bio, i uvijek će i biti vaša vlastita dubina. Netko je jednom prilikom upitao Rinzaija: “Ja bih volio postati Buddha. Što bih trebao raditi u tom smjeru?” “Ako tražiš”, odgovori mu Rinzai, “promašuješ - jer ono što se traži je onaj koji traži. Ti si Buddha koji je krenuo u potjeru za Buddhom”. To je strašan apsurd: Buddha se znoji od muke da pronađe Buddhu! Boga je nemoguće pronaći negdje drugdje, jer On je unutar svakog. od nas. No, ljudi svoj pogled rijetko usmjeravaju unutra jer svećenici od iskona propovijedaju: “Pogledajte, Bog je na nebesima, strašno je udaljen i put je dug. Mi ćemo vam pomoći da ga propješačite”. Isus tu postavku ruši iz temelja, i ubija u pojam sve hramove koji iskorištavaju ljude, sve svećenike, crkve, posrednike i njima slične. On kaže da je Bog unutar svakog od nas. No, također, Isus kaže još jednu stvar, koja je zaista predivna: “... i oko vas”. Imamo tri tipa religije: jedna kaže da je Bog negdje izvana. Ortodoksni Hindusi i Muslimani su sigurni da stvari tako stoje. Zatim, imamo i religije koje tvrde da je on unutar ljudskog bića - Đainizam i Budizam kažu da Bog jednostavno ne može biti negdje van čovjeka. Ali, Isus kaže: “... kraljevstvo je u vama i oko vas”. To je najveća sinteza; on ne bira ni jednu od krajnosti. Jedna krajnost je: Bog se nalazi negdje izvana, van čovjeka. Zbog toga će vas Muhamedanci ubiti ako počnete da govorite da ste Apsolut. Po njima, to je kufra, svetogrđe, najveće zlo. Zbog toga su morali ubiti Mansura, jer je ovaj u ekstazi govorio: “Ana'1 Hak, Ja sam Bog”. Ortodoksni Muhamedanac to ne može otrpjeti, jer za njega je Bog izvan čovjeka. Jedino što je moguće je: približavati mu se malo po malo, ali čovjek, po Islamu, nikada se ne ujediniti s Bogom. Kako stvoreno može postati Stvaratelj? Stvoreno ostaje stvoreno, Tvorac ostaje Tvorac. Zbog toga su Muhamedanci pomislili da Mansur ponižava Boga - po njima, on kao stvoreno je pokušavao da dokaže kako je postao Tvorac. Po Muhamedancima, riječ je o nečemu što nema blage veze s religioznošću, jer radi se o svetogrđu, kufri. Suprotan spol svemu tome je Đainizam, koji tvrdi da je Bog unutar svakog od nas. Vaša je duša vrhovni Bog i nema drugog Boga. oni su otišli u drugu krajnost, i zbog toga su prestali s ritualima obožavanja. Po njima je slavljenje izgubilo svako značenje, te Đainima ne pada na pamet da se nekada pomole. Kome? Kako se moliti kada nikoga nema - a molitva je, svejedno, tako božanski lijepa stvar. No, zbog tipa vjerovanja, molitva je izgubila svaki smisao. Pogledajte islamsku molitvu – ona je zaista predivna. Ništa se ne može usporediti s molitvom jednog Muhamedanca. On može da moli gdje god hoće, jer Bog je van njega samog. No, pokušajte da izgovorite: “Ja sam Bog” - nećete stići ni završiti rečenicu a pasti ćete mrtvi, premda on izgleda sasvim nevino dok se savija u molitvenoj ekstazi. Đaini ne mogu moliti - dimenzija predanosti potpuno je iščezla. Oni mogu samo meditirati - meditacija je dozvoljena, pošto je Bog iznutra; dovoljno je sklopiti oči. Isus je vrh sinteze, jer kaže čistu istinu, njenu sveukupnost: Bog je i u vama i oko vas. Samim tim, moguća je i molitva i meditacija. Možete pjevati u ekstazi, možete biti tihi u instazi - zbog toga što je sve Božansko. Nema potrebe da se bilo što odbacuje. U tradiciji Islama nema meditacije, u tradiciji Đaina nema molitve: Sasvim je očigledno da su i jedni i drugi otišli u krajnost. Isus je ostao usklađen. Govorio je da je kraljevstvo nebesko i u vama i oko vas. “Ako ćete spoznati sebe, biti ćete spoznati...” To je sinteza. “Ako ćete spoznati sebe”, Đaini će reći, “svršili ste stvar”. Gotovo! Nema “dalje”. Muhamedanci ne mogu ni reći da se vi možete spoznate. Oni naglašavaju da vi možete da saznate više o Bogu i da vas to ispunjava neviđenom milošću. Nema nikakve mogućnosti, po njima, za samospoznaju, jer bi vas samospoznaja učinila Bogom. Čovjek može spoznati, tvrde Muhamedanci, jedino Boga, ali ne i sebe. Đaini kažu da je samospoznaja jedina moguća: ako ste spoznali sebe, spoznali ste sve što je vrijedno bilo kakve spoznaje. Ali, Isus kaže: “Ako sebe spoznate, biti ćete spoznati”. Stvar je vrlo suptilna. Što Isus podrazumijeva pod tim “biti ćete spoznati”? Ako ste prošli kroz vrata samospoznaje, to nije samo puka samospoznaja - upoznati će vas sveukupnost postojanja. Bog će vas gledati iz svakog lista, iz svake stijene - u tom stanju nećete se osjećati usamljenim. I to je zaista tako: dok god vam se ne dogodi spoznaja, vi ste potpuno usamljeni, ali kroz samospoznaju upoznajete cjelinu. Vaše znanje nije samotno djelo, “soliranje” - riječ je o istinskoj simfoniji. Kada znate sebe, sve zna tog znalca. Sve vas prepoznaje istog časa kada vi sami prepoznate sebe. Sve će da na vas reagira drugačije. Zašto? Zbog toga što je ista svjesnost i unutra i izvana. Čim ostvarite samospoznaju, čitava egzistencija vas prepoznaje i slavi. Tako mora biti, jer vi ste sastavni dio Postojanja. Život mora da slavi to vaše konačno znanje, jer djelić se preobrazio u Buddhu, u Krista, u vrhovnu svijest. Kroz djelić, Cjelina je došla do vrhunca, pa zbog toga jednostavno isijava radost. Biti ćete prepoznati, poznati će vas! U svojoj samospoznaji nećete biti sami – biti će to istinsko slavlje Cjeline. To je jedna od najljepših stvari koju je Isus ikada rekao: Postojanje proslavlja vaš dolazak do vlastite suštine. Djelić je procvjetao, i Sveukupnost osjeća potpuno blaženstvo. “Ako ćete spoznati sebe, biti ćete spoznati...” U vama postoji duboka želja biti poznati, i ta je želja mnogo jača od one za samospoznajom. Možda se krećete u pogrešnom smjeru, možda pokušavate na sebe skrenuti pažnju na neki primitivan način, ali duboko u vama, želja za prepoznavanjem ipak postoji. Isus kaže da tu potrebu neće ništa zadovoljiti osim jednog jedinog trenutka: kada vas Postojanje samo po sebi spozna i obraduje se tome. Imate potrebu za ljubavlju, želite da vas vole. Imate potrebu da spoznate sebe, i želite da vas znaju. Potreban je određeni odgovor izvana - inače, ispada da je egzistencija ravnodušna. Uradili ste najuzvišeniju stvar koju itko može učiniti, a Postojanje se pravi kao da se ništa nije dogodilo. Čovjek je postao Krist, a Cjelinu je baš briga; niti pleše niti slavi. Postojanje je sa nama u bliskom odnosu i sve je povezano. Kada se netko prosvijetli, njegova svjetlost prodire u sva srca, bez obzira da li su ljudi toga svjesni ili ne. Kada čovjek nadiđe sva ograničenja, svagdje će odjekivati pjesma, i radost će biti jedini odgovor Postojanja kao Cjeline.


Potpuni Orgazam


Kao prvo i prvo... Kada god vodite ljubav s partnerom, to je pravi trenutak da u sebi potražite suprotni spol. Učinite sve što je u vašoj moći da od vođenja ljubavi stvorite meditativno stanje.

Sklopite oči, i unutrašnja žena i muškarac bit će probuđeni prisustvom one vanjske strane. Dok ste u tom dešavanju, vaše energije dolaze do vrhunca, i kada se sretnu unutrašnje energije muškarca i žene, tada se oslobađa strahovita snaga. Ako ste budni, postati ćete svjesni ove pojave - iznutra se zaista dešava energetski susret spolova.Kada se to dogodi, tada će orgazam biti potpun; ne smješten na jako uskom području, nego će se rasprostirati preko čitavog tijela. To iskustvo, dakle, neće biti ograničeno strogo na seksualni centar, jer ako takvo ograničenje postoji, onda je u pitanju uzajamna masturbacija i ništa drugo. Orgazam je trenutak kada svaka pora i ćelija tijela kucaju novim životom, zbog toga što se zaista nevjerojatna energija oslobađa kada se ljubav vodi s unutrašnjim partnerom. Susret se dešava iznutra, ali ako nastavite gledati što se izvana zbiva, propustiti ćete ono jedino vrijedno u vođenju ljubavi. Kada god vodite ljubav s partnerom, unutrašnje energije dolaze do vrhunca, a dolaskom do njega, ne gledajte prema van, jer ćete propustiti onaj predivni događaj unutar vlastitog bića: postajete krug. Sreću se unutrašnji muškarac i unutrašnja žena - i vi postajete ardhanarishwara. U tom će času čitavo vaše tijelo podrhtavati od glave do pete, svaki će nerv treperiti novim životom, svježinom i nadahnućem, jer krug će se proširiti na cijelo tijelo. A sve to onda prestaje imati ikakve veze sa seksom. Gledajte! Proučavajte dostizanje vrhunca, to sretanje unutrašnjih energija, a zatim i ambis koji se ukazuje nakon susreta, jer nakon prepletanja, dolazi do razdvajanja energija. Poslije nekoliko takvih iskustava, shvatiti ćete da vam vanjski partner uopće nije neophodan. Sve se može izvesti bez onog drugog, jer vanjski partner je najsličniji okidaču, no on se može povući i iznutra. Ipak, unutrašnje okidanje dešava se samo ako ste naučili ono vanjsko. To se mora iskusiti; tek ćete tada znati - ja nisam u stanju da kažem kako, na koji način. Morate sami sve to promatrati, i onda ćete spoznati - kako to energije nadolaze, kako se dešava taj totalni orgazam. Ta jednina vam se dešava barem na nekoliko sekundi. Zbog toga je seks tako privlačan; otuda je orgazam toliko važan - jer dvojstvo nestaje, makar i za kratko. U trenutku kada nastupa vrhunac, um iščezava. Čitava mentalna prizma je odbačena - VI jeste, ali bez misli. Postojite, ali uma nema. To se dešava u tako kratkom vremenskom periodu da vi niste u stanju da primijetite što se u stvari zbiva - istu ste stvar propuštali iz života u život. To je tako mali jaz da, ako gledate prema izvana, propuštanje je sasvim sigurno. I zato, sklopite oči, promatrajte što je to što se iznutra događa. Ne pokušavajte iznuditi dešavanje - neka se dešava što se dešava. Potrebno je navikavanje na unutrašnjost, jer sve to liči na ulazak u sobu nakon duge šetnje po sunčanom vremenu. Sve je mračno u prostoriji, i vaše su oči jednostavno nemoćne razaznati stvari u potpuno tamnoj sobi. Ali, čekajte! Sjedite negdje, i nastavite gledati. Uskoro će mrak nestati, i vi ćete biti u stanju uočiti do tada neprimjećene objekte. Oči će vam se prilagoditi novonastaloj situaciji. I to je jedna od razina prosvjetljenja: trenutak u kojem se u jedno integriraju muška i ženska energija.


Stav prema Životu


Najbolji način da promašiš život je da imaš određeni stav prema njemu. Stavovi su nastali u umu, a život je izvan uma. Stavovi su naš proizvod, naše predrasude, naši izumi. Život nije naš proizvod, naprotiv, mi smo samo talasanje u jezeru života.

Kakvu vrstu stava može imati talasanje u oceanu naspram oceana? Kakvu vrstu stava može imati vlat trave prema zemlji, mjesecu, suncu, zvijezdama? Svi stavovi su egoistični, svi stavovi su glupi. Život nije filozofija, on nije problem - to je misterija. Ti ne trebaš živjeti prema određenoj shemi, po određenim uvjetima - po onome što su ti rekli - trebaš započeti osvježen s polazne točke. Svaka individua treba misliti kao da je jedina i prva na zemlji: kao da je Adam ili Eva. Tek tada se može otvoriti, otvoriti ka beskrajnim mogućnostima. Tada ćeš biti izložen, podložan životu, a što budeš više izložen, podložan, tada će se i više mogućnosti života događati. Tvoji stavovi djeluju kao zapreke: tada život ne dospijeva do tebe. Život je obuzet tvojom filozofijom, religijom, ideologijom, a u takvoj obuzetosti nešto pravo umire u tebi. Ono što dobivaš od toga je samo leš, to može izgledati kao život, ali to nije život. To su ljudi činili vjekovima. Hindusi su živjeli prema hinduističkim stavovima, muhamedanci prema islamskim stavovima, a komunisti prema svojim stavovima. Ali sjeti se bazične, temeljne istine: stavovi te ne dovode nigdje, nego te onemogućavaju da dođeš u kontakt sa životom kakav jest. Stavovi ti u svojim interpretiranjima izobličavaju život. Postoji jedna stara grčka priča: jedan fanatični kralj je imao predivan zlatni krevet, vrlo skup, ukrašen tisućama dijamanata. Kad god bi došao neki gost u palaču on bi mu nudio taj krevet za počinak. Ali, on je imao određen stav: gost je morao biti po mjeri tog kreveta. Ako bi gost bio nešto duži od kreveta tada bi kralj naredio da mu se noge skrate za toliko; dakle, krevet nije bio namijenjen čovjeku, nego je čovjek služio tom krevetu. A prava je rijetkost, gotovo nemoguće, da se nađe čovjek koji će biti po mjeri već načinjenog kreveta. Prosječna osoba još ne postoji, i zapamti: prosječna osoba je izmišljotina, a krevet je napravljen za prosječnu osobu. Kralj je bio matematičar - skroz je iskalkulirao tu stvar. On je prethodno izmjerio visinu svih građana njegovog grada, a potom je to podijelio njihovim brojem i tako dobio srednju, prosječnu visinu. Obično imamo dječju visinu, zatim mladost, starce, pa i pigmalione, divove, ali prosječnost je sasvim neki novi pojam. Ni ja još nisam sreo ni jednu prosječnu osobu - prosječna osoba je izmišljena. Stoga, bilo tko da je bio gost bio je u nevolji. Ukoliko bi bio kraći od kreveta kralj je imao hrvače koji bi gosta istezali do veličine kreveta. To mora da su bili počeci rolfinga. (terapijska tehnika - prim. prev.). Mora da je Ida Rolf učila od tog kralja. Naravno, svaki gost bi umirao, ali to nije bila kraljeva greška - on je sve radio u najboljoj namjeri. Kada imaš određeni stav prema životu tada gubiš pravi smisao života. Život je prostran, neobuhvatljiv bilo kojim stavom, nemoguće ga je staviti u bilo koju definiciju. Da, tvoj stav može pokriti određeni aspekt ali to će biti samo stanovište. A tendencija uma je da proklamira te aspekte kao cjelinu, a kada stanovišta postanu prihvaćena kao cjelina, tada gubiš kontakt sa stvarnim životom. Živjeti ćeš tako predan svome stavu, u nekoj vrsti ljušture, zatočen, i biti ćeš nesretan. Tada će sve tvoje takozvane religije biti veoma sretne jer će tada izaći da je po njihovom: da je život bijedan. Buddha je govorio da je rođenje bijedno, da je mladost jadna, starost da je bijedna, smrt da je nesreća - da život nije ništa do duga tragedija. Ako otpočneš sa stavovima otkrit ćeš da je Buddha bio sasvim u pravu: ti ćeš biti dokaz tome. No, ja ti želim reći da život nije bijedan i da se ne slažem sa Buddhom. Život postaje jadan, ali to je zbog tebe; u protivnom, život je beskrajno veselje. Ali da bi to znao, trebaš biti otvorenog srca i širokogrudan. Ne pristupaj životu zgrčene ruke, uskogrudno. Otvori svoje ruke. Idi u život sa imanentnom bezbrižnošću. Stavovi su uskraćivanja: tako pristaješ na uskraćivanja od kušanja života, iskustva, življenja. Ti si već dospio do izvjesnog zaključna, a kada je taj zaključak a priori u tebi, tada bi to mogao pripisati životu. To ne znači da će to potvrditi život, ali će tvoj um pokušati naći izlaz i značenje, argumente koji će to podržati. Ja vas učim životu bez stavova. To je jedan od korijena mojeg iskustva: Ako želite to spoznati tada morate odbaciti svaku filozofiju, sve “izme”. Tek tada možeš izaći otvoren na svjetlost dana i ispoljiti se u svojoj nagosti, kako jedino to možeš otkriti. U prošlosti se mislilo da su naša čula vrata, da stvarnost dospijeva do našeg unutarnjeg bića kroz naša čula. Posljednja otkrića pokazuju nešto drugo: naša čula nisu samo vrata, ona su i straža, također. Samo dva posto informacija je dopušteno da prođe, ostalih dvadeset i osam je zadržano vani. Bilo što da je protivno tvojim načelima života, odbijeno je, samo onih dva posto je propušteno unutra. Dakle, živjeti život od dva posto i nije neki život. Ukoliko pojedinac može živjeti stopostotno, zašto da živi od dva posto? Pitate me - je li važno imati određeni stav prema životu? Ne samo da nije važno, već je i veoma opasno imati stav u životu. Zašto ne dopustiti da život nametne svoj ples, svoju pjesmu, ne iščekujući ništa? Zbog čega mi ne možemo ovo što vidimo i spoznati svoj čistoći? Zašto moramo sebe istaći ispred toga? Jer nitko u tome ne gubi. Ali, ako se ti istakneš ispred života, tada samo ti gubiš. Stoga je bolje ne odmjeravati život, ne nalaziti mu strukture, bolje je živjeti otvoreno. Život se ne smije odmjeravati i kategorizirati. Tako ćeš imati znatno veće iskustvo ljepote, imat ćeš znatno kozmičkije iskustvo stvari oko sebe, jer stvari oko tebe nisu po svojoj suštini izdijeljene. Egzistencija je jedna orgazmička cjelina, jedno organsko jedinstvo. Najmanja vlat trave, najmanji list na ogoljelom drvetu je isto toliko značajan koliko i najveća zvijezda. Najmanja tvar je isto tako i najveća pošto je cjelovita, ona je jedinstven sklad, spektar života. Trenutkom tvog početka izdvajanja, ti počinješ stvarati i arbitrarnu liniju, definicije - a to je način kako pojedinac gubi životnost i misteriju života. Svi mi imamo stavove, a to je naša nesreća. Svi mi gledamo s određenog stajališta, tako i naš život postaje siromašan jer svako gledanje u krajnjem ima jednu dimenziju, a život je multidimenzionalan. Treba da budeš više protočan, fluidan: da se pretapaš i stapaš. Ti ne treba da budeš promatrač. Nema ničega što se treba razriješiti. Ne uzimaj život kao problematiku, to je nevjerojatno divna misterija. Ispij od toga - to je najčistije vino. Budi opijen time.


Biti luckast i biti razborit


Svijet je poznavao tako divne, luckaste ljude; zapravo, svi najveći ljudi u svijetu su bili malko luckasti - luckasti u očima masa. Njihova luckastost je bila ispoljavana jer oni nisu bili nesretni, nisu bili zabrinuti, nisu se bojali smrti, nisu se plašili trivijalnosti. Oni su živjeli svaki trenutak potpuno i intenzivno i zbog toga je njihov život bivao divan cvijet - bili su ispunjeni miomirisom, ljubavlju, životom i smijehom.

No, to je na neki način uznemirivalo milijune ljudi oko tebe. Oni nisu mogli prihvatiti ideju da si ti dospio do nečega što su oni izgubili; stoga su oni pokušali da te na bilo koji način učine nesretnim. Njihovo osuđivanje nije ništa do težnja da te učine nesretnim, uništiti tvoj ples, da ti oduzmu veselost - tako bi se morao vratiti u njihov obor. Pojedinac treba da sakupi hrabrost da živi i kada drugi govore da je luckast. Treba im reći: “Vi ste u pravu. U ovakvom svijetu samo luckaste osobe mogu biti sretne i vesele Ja sam odabrao tu luckastost sa veseljem, sa blagošću, s plesom, a vi ste odabrali razboritost sa bolom, žudnjom i paklom - naši izbori su različiti. Ti budi razborit i ostani nesretan, a mene ostavi s mojim ludostima. Nemoj se osjećati neugodno, jer ja se uopće ne osjećam neugodno zbog tebe - toliko mnogo je takozvanih razboritih ljudi u svijetu i ja se ne osjećam krivim.” U pitanju je samo kratko vrijeme... Uskoro, kada te drugi budu prihvatili kao takvog, neće te više mučiti. Tada ćeš moći stati na svjetlost dana sa svojim pravim bićem - moći ćeš odbaciti sve prijašnje izvještačenosti. Naš ukupni razvoj stvara raskol u našem umu. Mi treba da pokažemo lice društvu, masi, svijetu, a to ne mora biti tvoje pravo lice; zapravo, to i ne treba da Buddhe tvoje pravo lice. Ti treba da pokazuješ lice koje drugi vole, koje narod cijeni, koje biva prihvaćeno od njih - njihove ideologije, njihove tradicije - a da zadržiš svoje pravo lice za sebe. Ovaj raskol postaje nepremostiv jer ti veći mu vremena provodiš u masi, srećeš se sa ljudima, razvijaš odnose - veoma rijetko si sam. Prirodno, maska postaje sve više dio tebe nasuprot onom tvom pravom licu. A društvo stvara strah u svakom pojedincu - strah od odbacivanja, strah da će ti se netko smijati, strah da ćeš izgubiti poštovanost, strah od toga što će drugi reći. Moraš se prilagoditi na razne zaslijepljene i nesvjesne ljude, ne možeš biti svoj. To je temelj naše tradicije u čitavom svijetu, sve do sada, da nikog ne prihvaćaju onakvog kakav je. Onda kada si sa nekim u društvu manje si zainteresiran za sebe, više ti je stalo što on misli o tebi. No, kada si sam u svom kupatilu, tada se ponašaš kao dijete - igraš se mijenjanja izraza pred ogledalom. Ali, ako iznenada postaneš svjestan da te netko gleda kroz ključanicu, makar to bilo malo dijete, odmah se promijeniš, postaješ kao uobičajeno onaj stari, ponovo ozbiljan, umjeren, onakav kakvog te drugi zamišljaju. A iznenađujuća stvar je što se, zapravo, ti plašiš tih ljudi i da se oni plaše tebe, također. Svi se boje jedni od drugih. Nitko ne pokazuje svoja osjećanja, svoju stvarnost, autentičnost - i svi žele da Buddhe tako jer je gotovo samoubilački akt predstaviti svoje pravo lice. Tvoja odgovornost je samo prema vlastitom biću. Ne idi protiv toga, jer ići protiv toga znači počiniti samoubistvo, uništiti sebe. A što je suština? Čak i ako ti ljudi ukažu poštovanje, i misle da si ti veoma smjeran, vrijedan poštovanja, čovjek od vrijednosti, sve to ne može pothraniti tvoje biće. To ti ne može dati neki sigurni smjer u životu i donijeti veću ljepotu. Ti si usamljen na svijetu: sam si dospio na ovaj svijet, sam živiš na njemu i sam ćeš ga napustiti. Sva njihova mišljenja će ostati za tobom, samo tvoje pravo osjećanje, tvoje autentično iskustvo će biti s tobom i poslije smrti. Čak ni smrt ne može odagnati tvoj ples, tvoje suze radosti, tvoju čistoću osamljenosti, tvoju tišinu, mirnoću, tvoju ekstazu. Ono što smrt ne može otrgnuti od tebe je tvoje pravo blago, a ono što ti može bilo tko oduzeti nije tvoje dobro - bio si samo zaluđivan. Tvoje jedino zanimanje će biti: brinuti i štititi te kvalitete koje ćeš moći ponijeti sa sobom kada smrt uništi tvoje tijelo, tvoj um, jer će ti kvaliteti biti tvoje jedino društvo. To su jedine prave vrijednosti, i ljudi koji to dokuče mogu reći da žive, drugi se samo pretvaraju da žive.


Život je čisto platno


Je li život jadan, ili ne, ovisi o čovjeku samom. Život je po sebi čisto platno: on postaje ono što ti naslikaš na njemu. Ti možeš naslikati bijedu, a možeš naslikati i blaženstvo.


Ova sloboda je tvoja slava. Ti možeš upotrijebiti ovu slobodu na način koji može tvom životu donijeti pakao, a isto tako i na način koji može donijeti ljepotu: dobrobit, blaženstvo i nešto rajsko. Sve to ovisi o tebi: čovjek posjeduje svu slobodu. Stoga je mnogo ago¬nije jer su ljudi glupi i ne znaju što treba naslikati po platnu. Sve ostaje na tebi: to je čovjekova slava. To je ujedno i najveći dar koji ti može Bog pružiti. Nijednoj životinji nije dano da Buddhe slobodna, njoj je već unaprijed dan program samog bivanja. Sve su životinje programirane, osim čovjeka. Psu je dano da Buddhe pas, i zauvijek pas, ništa drugo nije moguće - tu nema slobode. On je programiran, sve je ugrađeno. Detaljni nacrt je tu, on samo prati taj nacrt: on je samo pas. Nema nikakvog izbora, nikakve alternative za njega. On je samo jedna apsolutno fiksirana suština. Osim čovjeka, sve je programirano. Ruža mora biti ruža, lotos mora biti lotos; ptica će imati krila, životinja će hodati četveronoške. A Čovjek je krajnje slobodan. U tome je ljepota čovjeka, slava. Neizmjerni dar Boga je sloboda. Ti si ostao neprogramiran, ili ne posjeduješ detaljni nacrt. Ti trebaš izgraditi sebe, biti sam svoj kreator. Stoga, sve zavisi od tebe: možeš postati Buddha, Bahaudin, a možeš postati i Adolf Hitler, Benito Musolini. Ti možeš postati ubojica ili meditant. Ti možeš dozvoliti sebi da postaneš divno rascvjetavanje svijesti, a možeš postati i robot. Ali, zapamti, ti posjeduješ odgovornost - samo ti, i nitko više. Optimist je čovjek koji jutrom prilazi prozoru i kaže: “Dobro jutro, Bože!” Pesimist je čovjek koji prilazi prozoru s riječima: “Bože, jutro je?” Sve ovisi od tebe. To je jedno te isto jutro, možda i isti prizor, možda obje ove osobe borave u istoj sobi - sve ovisi. I, koja je razlika kada kažeš: “Dobro jutro, Bože” i “Moj bože, jutro je? Čuo sam jednu staru sufi priču: Dva učenika jednog velikog majstora šetali su vrtom oko kuće svog majstora. Njima je bilo dopušteno da tuda šetaju svaki dan, jutrom i navečer. Šetanje je bila vrsta meditacije, hodajuće meditacije - nešto nalik meditaciji u zenu. Čovjek ne može sjediti dvadeset i četiri sata - noge trebaju kretnju, krv cirkulaciju - stoga i u zenu i u sufija se meditira nekoliko sati sjedeći, a onda i hodajući. No, meditacija se nastavlja, hodajući ili sjedeći. Unutarnje kolanje ostaje isto. Obojica su bili pušači i htjeli su pitati majstora za dozvolu, pa su i odlučili: “Sigurno će odbiti, ali mi ćemo ga ipak pitati. To ne izgleda kao svetogrđe da pušimo u vrtu. Mi nećemo pušiti u njegovoj kući.” Slijedećeg dana su se ponovo sreli u vrtu. Jedan od njih je bio razljućen jer je ovaj drugi pušio i reče mu: “Što se dogodilo? Ja sam ga isto pitao, ali je on kratko odbio i rekao ne. A ti pušiš? Zar nisi mogao ustrajati u njegovoj naredbi? On mu reče: “Ali, on je meni rekao “da”! To je bilo nepravedno i prvi reče: “Ja sada idem ispitati odmah zašto je meni rekao - ne, a tebi - da.” Drugi reče: “Čekaj trenutak. Reci mi što si ga upitao?” On reče: “Što sam pitao? Pitao sam ga jednostavno: “Da li mogu pušiti dok meditiram?” On je rekao “Ne.” I izgledao je vrlo ljut.” Onaj drugi se počne smijati, govoreći: “Sad znam u čemu je stvar. Ja sam pitao: “Mogu li meditirati dok pušim?” On mi je rekao: “Da”. Sve ovisi. Samo mala razlika i život je već nešto sasvim drugo. No, sada je to velika razlika. Pitati: “Mogu li pušiti za meditacije sasvim je ružno. Ali, pitati: “Mogu li meditirali dok pušim”? - to je sasvim na mjestu. Dobro! Barem ćeš meditirati. Život nije ni bijeda ni blaženstvo. Život je čisto platno i ti trebaš biti umjetnički okrenut prema njemu. Skitnica je zakucao na vrata gostionice pod imenom “George i zmaj”. “Možete li udijeliti siromahu nešto hrane”? pitao je ženu koja je otvorila vrata. “Ne!” zaurla ona i zalupi vrata. Nekoliko trenutaka kasnije skitnica ponovo zakuca na vrata. Ista žena otvori vrata. “Mogu li dobiti komadić hrane”? reče skitnica. “Vaaan, ti ništavilo! - zaurla žena. I ne dolazi više” Poslije nekoliko trenutaka skitnica ponovo zakuca na vrata. Žena se pojavi na vratima. “Pardon, reče skitnica, mogu li ovog puta par riječi s Georgeom?” Život je gostionica pod imenom “George i zmaj”. Ti, također, možeš zatražiti nekoliko riječi s Georgom.


Slaviti tugu


Ukoliko promijeniš svoju tugu u slavlje, tada ćeš isto biti u mogućnosti da promijeniš svoju smrt u uskrsnuće. Stoga uči tu umjetnost dok je još vrijeme za to. Ne dozvoli da smrt stigne dok još nisi naučio tajnu alkemije mijenjanja običnog metala u više. Jer, ako možeš promijeniti tugu, možeš promijeniti i smrt. Ukoliko možeš slaviti bezuvjetno kada stigne smrt tada ćeš se moći smijati i smrti, moći ćeš slaviti, otići ćeš sretan.

Ne poistovjećuj se s tugom. Budi svjedok i doživi trenutak tuge jer tuga ima vlastitu ljepotu. Ti nisi nikad promatrao. Uvijek si se sasvim poistovjećivao tako da nisi ni mogao dospjeti do trenutka kada tuga ima svoju ljepotu. Ukoliko budeš promatrao, bit ćeš iznenađen kakav si doživljaj propuštao. Pogledaj - kako nikada nisi tako duboko sretan kao kada si tužan. Tuga ima svoju dubinu, a sreća je površna. Samo promatraj sretne ljude. Takozvani sretni ljudi, zabavljači i zabavljačice po klubovima, po hotelima gdje ih možeš naći, pa i u kazalištima - uvijek su nasmijani i žvaču s veseljem. Ti ćeš ih uvijek zateći prizemne i površne, u njima nema nikakve dubine. Sreća je nalik valovima s površine: ti živiš površan život. Tuga ima dubinu u sebi, kada si tužan, tada nisi nalik valovima s površine, to je nalik pravoj dubini Pacifika - milje i milje do toga. Okreni se dubini i promatraj. Sreća je bučna, tuga ima tišinu u sebi. Sreća je možda nalik danu, tuga liči noći. Sreća je možda kao svjetlost, tuga je kao mrak. Svjetlost dođe i ode, a tuga ostaje - ona je vječna. Svjetlost se dogodi ponekad, a mrak je uvijek tu. Ako bi se okrenuo tuzi, sve ove stvari bi doživio. Iznenada bi postao svjestan da je tuga, ta kao cilj - ti promatraš i svjedočiš - i iznenada postaješ sretan. Tako divna tuga - cvijet tame, cvijet beskrajne dubine. Kao neki ambis bez dna, tako tih, tako muzikalan - nema nikakve buke, ništa što remeti. Svako može padati i padati u taj beskraj i izaći iz nje¬ga sasvim osvježen. To je počinak. Sve zavisi od stava. Kada si tužan, ti misliš da ti se dogodilo nešto ružno. Postoji interpretacija da se tada nešto loše dogodilo i tada pokušavaš da pobjegneš od toga; ti nikada ne meditiraš na tome. Tada obično odlaziš na neki prijem, u klub, ili pak uključiš televizor, ili radio, ih uzmeš da čitaš novine - bilo što samo da zaboraviš to. To je veoma loš stav koji ti je dat - da je tuga nešto loše. Ništa nije loše u tome. To je samo druga strana života. . Sreća je jedna strana, tuga je druga strana. Blaženstvo je jedna strana, jad je druga strana. Život se sastoji od oboje. Život samo od blaženstva, ima širinu ali nema dubinu. Život od tuge ima samo dubinu ali nema širinu. A život od oboje je multi-dimenzionalan, on se kreće u svim pravcima. Pogledaj statuu Buddhe ili pogledaj ponekad u moje oči i vidjet ćeš oboje - blaženstvo, mir i tugu, također. Ti ćeš naći u njima blažen¬stvo koje ima i tugu, jer im ta tuga daje dubinu. Pogledaj Budine statue: posjeduju blaženstvo, ali i tugu u njima. Pravo značenje riječi “tuga” daje ti pogrešno objašnjenje - da nešto nije u redu. To je samo tvoja interpretacija. Po meni, život u njegovoj potpunosti je dobar. I kada shvatiš život u njegovoj potpunosti, tek tada ti možeš slaviti život, u protivnom ne. Slavlje znači: što god da se dogodi je beznačajno - ja ću slaviti. Slavlje nije uslovljeno određenim stvarima: Kada sam sretan, tada ću da slavim, ili, ako sam nesretan ja neću slaviti. Slavlje je bezuvjetno: ja slavim život. Život donese tugu - u redu, ja ću to slaviti. Donese život sreću - dobro, ja ću to slaviti. Slavlje je moj stav, neuslovljen onim što život donese. No, problem nastane kada ja upotrijebim riječi koje stvore predodžbu u tvom umu. Kada ja kažem “slavite”, izmisliš da treba da budeš veseo, sretan. Jer, kako možeš slaviti ako si tužan? Ja ne kažem da treba da budete sretni da biste mogli da slavite. Slavlje je zahvalnost za sve što život donese, što god Bog donese. Slavlje je zahvalnost, ispunjenost žalošću. Rekao sam ti a ponovit ću i opet... Sufi mistik je bio veoma siromašan, odbačen, umoran od putovanja. Stigao je u jedno selo noću i nisu ga prihvatili. Selo je pripadalo ortodoksnom narodu, a kada su ortodoksni muhamedanci tu, tada je veoma teško da ih nagovoriš. Oni čak nisu ni htjeli da mu pruže utočište u gradu. Noć je bila hladna, a on je bio gladan, umoran i nedovoljno obučen. Sjedio je ispred grada pod drvetom. I njegovi učenici su sjedili tu sa velikom tugom, depresivni čak i ljuti.Tada se on počeo moliti i govoriti Bogu: “Ti si divan, Ti mi daješ uvijek što ja trebam.” To je bilo previše.Jedan učenik reče: “Čekaj, ti ideš malo predaleko, pogotovu noćas. Te riječi su lažne. Mi smo gladni, umorni, neobučeni, a hladna noć se spuštala. Ima divljih zvijeri svuda okolo, a mi smo istjerani iz grada, mi smo bez zaklona. Zašto ti daješ zahvalnost Bogu? Što ti misliš kada kažeš: “Ti mi uvijek daješ sve što trebam.” Mistik tada reče: “Da, ja ću ponoviti to opet. Bog mi daje sve što trebam. Noćas ja trebam bijedu, noćas treba da budem odbačen, da budem gladan, da budem u opasnosti. Inače, zašto bi mi on to dao? To mora da je potreba. To mora da je potrebno i zato treba da sam zahvalan. On tako divno gleda na moje potrebe. Divan je.” Ovo je stav koji je neovisan od situacije. Situacija nije bitna za njega. Slavite, bilo što da je uzrok. Ako si tužan tada slavi jer si tužan. Samo pruži tome priliku i biti ćeš iznenađen - to će se dogoditi. Ti si tužan? Počni plesati jer je tuga tako divna, kao tiho cvjetanje bića. Pleši, uživaj, i iznenada ćeš osjetiti da je tuga iščezla, stvorila se razdaljina. Malo po malo, ti ćeš zaboraviti tugu i ti ćeš moći slaviti. Tako ćeš preobraziti tu energiju. Ovo je primjer alkemije: Transformirati obični metal u zlato. Tuga, ljutina, ljubomora - obični metal može biti preobražen u zlato jer je sačinjen od istih elemenata kao zlato. Ne postoji razlika između željeza i zlata jer oboje imaju iste sastojke, iste elektrone. Da li si ikada razmišljao o tome da su komad ugljena i najveći dijamant na svijetu sasvim isti? Oni ne¬maju nikakve razlike. Zapravo, ugljen tlačen zemljom miliun godina postaje dijamant. Samo je razlika u tom procesu, ali njih dvoje su isti karbon, oba su sastavljena od istih elemenata. Obično se može promijeniti u više. Ništa nema lošeg u običnom. Samo je u pitanju preuređenje, ponovno slaganje je potrebno. To je sve što se podrazumijeva pod alkemijom. Kada si tužan, ti slavi, tada ćeš dati novu kompoziciju tuzi. Ti ćeš tako nešto dodati tuzi što će je transformirati Ti ćeš joj dati slavlje. Ljutit? Tada zapleši divan ples. U početku biće još ljutnje. Ti ćeš početi plesati i ples će biti ljutit, agresivan, nasilnički. Malo po malo, to će postajati mekše i mekše, i iznenada, ti ćeš sasvim zaboraviti ljutnju.Energija će se promijeniti u ples. No, kada si ljut ti ne možeš misliti o plesu. Kada si tužan ne možeš misliti o pjesmi. Zašto ne načiniš svoju tugu pjesmom? Pjevaj, sviraj na svojoj flauti. U početku note će biti sjetne, ali ništa nema loše u sjetnim notama. Da li si nekada, poslije podne, kada je vrućina, kada gori od vrućine, kad je sve u vatri, odjednom čuo s vrha mangoa kako kukavica počinje pjesmu. U početku tonovi su tužni. Ona doziva svog ljubavnika, njenog voljenog, u vrelo podne. Sve gori okolo i ona čezne za ljubavlju. Veoma sjetne note, ali predivne. Malo po malo, sjetne note se smjenjuju u vesele. Njen ljubavnik joj počinje odgovarati sa drugog vrha drveta. Tada više nije vrelo podne, sve se osvježi u srcu. Sada su note drugačije. Kada ljubavnik odgovori sve se promijeni. To je alkemijska promjena.. Ti si tužan? - tada počni pjevati, moliti, plesati. Bilo što da možeš uraditi - uradi, i malo po malo, obični metal će se promijeniti u viši metal - zlato. Kada jednom otkriješ ključ tvoj život više nikada neće biti isti. Ti ćeš moći otključati svaka vrata. A ovo je ključ za sve: slaviti sve. Čuo sam jednu priču o trojci kineskih mistika. Nitko nije znao njihova imena. Oni su bili poznati samo pod imenom “Tri nasmijana sveca” jer nisu ništa drugo radili već su se samo smijali. Oni su išli iz grada u grad i smijali se . . . oni bi stali negdje na trgu i smijali se iz punih pluća... Sav narod sa trga bi se okupio oko njih. Svi bi došli, prodavaonice bi se zatvorile a kupci bi zaboravili zašto su tu. Ova tri čovjeka su bila stvarno divna - smijali bi se, a trbusi bi im se talasali. Tada bi to bivala jedna vrsta infekcije tako da su se i drugi počinjali smijati. Sada se smijao sav trg. Oni bi tako promijenili atmosferu na trgu. I ako bi im netko rekao: “Kažite nam nešto?” Oni bi samo odmahnuli: “Mi nemamo što da govorimo. Mi se samo smijemo i tako vam mijenjamo kvaliteta života.” A svega nekoliko trenutaka ranije to je bilo dosta tužno mjesto gdje je svijet samo mislio o novcu - jurili svuda za novcem, pohlepni; novac je bio jedini milje naokolo. Iznenada, ta tri luckasta čovjeka su došla i počela su se smijati mijenjajući kvaliteta življenja čitavog grada. Sada više nitko nije bio mušterija. Sada su oni zaboravili da su tu došli da kupuju robu. Nitko više nije mario za pohlepu. Oni su se samo smijali, plesali oko te trojice luđaka. Na par trenutaka novi svijet se ukazao. Oni su putovali uzduž Kine, iz mjesta u mjesto, iz sela u selo, samo pomažući ljudima da se smiju. Tužni ljudi, ljutiti, pohlepni ljudi, ljubomorni ljudi: svi su se počeli smijati sa njima. Mnogi su našli ključ - tako se može preporoditi. No, u jednom selu se dogodilo da je jedan od njih umro. Seljani su se okupili i rekli: “Sada će biti nevolje. Sada ćemo da vidimo kako će se smijati. Njihov prijatelj je umro: oni bi morali naricati.” Ali kada su došli, ona dvojica su plesali, smijali se i slavili smrt. Tada su seljani rekli: “Ovo je stvarno previše. Ovo je neučtivo. Kada čovjek umre neumjesno je smijati se i plesati.” Na to su im oni odgovorili: “Vi ne znate što se dogodilo. Sva trojica smo mislili tko će prvi umrijeti. Ovaj čovjek je pobijedio; mi smo izgubili. Čitav život smo se smijali sa njime. Sada mu mi šaljemo posljednji pozdrav - a može li to biti nešto drugo? Mi se trebamo smijati, veseliti, mi trebamo slaviti. Ovo je jedini oproštaj od čovjeka koji se čitavog života smijao. I ako se mi ne bismo smijali, tada bi se on smijao nama i rekao: “Vi, budale, opet ste upali u zamku.” Mi i ne vidimo da je on mrtav. Kako može smijeh zamrijeti, kako život može umrijeti?” Smijeh je vječan, život je vječan, slavlje se nastavlja. Glumac se mijenja, ali drama ostaje. Valovi se mijenjaju, ali ocean ostaje. Ti se smiješ, pa prestaneš, a potom se netko drugi smije - smijeh se nastavlja. Egzistencija se nastavlja, to je kontinuitet; ne postoji ni jednog trenutka prekida u tome. No, seljani to ne shvaćaju i ne mogu učestvovati u smijehu danas. Tada i tijelo mora biti spaljeno i seljaci bi rekli: “Mi ćemo ga okupati u ime rituala.” Ali su njegova dva prijatelja rekla: “Ne, naš prijatelj je rekao da se ne sprema nikakav ritual i da se ne kupa njegovo tijelo, te da ostane u istoj odjeći u kojoj je bio. Rekao je da ga samo spustimo u vatru ovakvog kakav je. Mi moramo slijediti njegove instrukcije.” I tada se dogodi veliki događaj. Kada je tijelo stavljeno u plamen, taj starac je napravio posljednji trik. On je prije smrti sakrio ispod svojih haljina mnoge stvarčice koje izazivaju vatromet. Tako je iznenada stvorio diwali. Tada se sve selo počelo smijati. Njegova dva luckasta prijatelja su plesala, a potom je i cijelo selo prihvatilo ples. To nije bila smrt, to je bio novi život. Nijedna smrt nije smrt jer svaka smrt otvara nova vrata - to je neki početak. Ne postoji kraja životu, uvijek je samo novi početak, uskrsnuće. Ukoliko promijeniš svoju tugu u slavlje, tada ćeš isto biti u mogućnosti da promijeniš svoju smrt u uskrsnuće. Stoga uči tu umjetnost dok je još vrijeme za to. Ne dozvoli da smrt stigne dok još nisi naučio tajnu alkemije mijenjanja običnog metala u više. Jer, ako možeš promijeniti tugu, možeš promijeniti i smrt. Ukoliko možeš slaviti bezuvjetno kada stigne smrt tada ćeš se moći smijati i smrti, moći ćeš slaviti, otići ćeš sretan. I kada budeš mogao otići slaveći, tada te smrt neće moći ubiti. Naprotiv, ti ćeš ubiti smrt. Zato počni time, pokušaj. Nema što da se izgubi. Ali ljudi su toliko glupi, pa i kada nema što da se izgubi, oni ne žele da pokušaju. Što ima da se izgubi?


Grijeh je kada ne uživaš u životu


Čovjek je rođen da ostvari život, ali sve ovisi o njemu. On može i da promaši život. On može i disati, može i jesti, može i ostarjeti, može ići prema grobu - ali to nije i život. To je samo gradacija smrti: od kolijevke pa do groba, sedamdesetogodišnja gradacija smrti.

I pošto miliuni ljudi oko tebe žive tom gradacijom smrti, laganom smrću, ti također počinješ oponašati taj način. Djeca uče sve od onih koji su oko njih, a mi smo okruženi samo smrću. Zato je pravo da razumijemo što ja podrazumijevam pod životom. To ne smije biti jednostavno stvorenje, nego rast i razvoj. Postoje dvije raznolike stvari. Stariti, to može i životinja. Rast je prednost ljudskog bića. Samo su nekoliko tvrdnji prave. Rast znači ulaženje svakog trenutka dublje u principe života, to znači ići dalje od smrti - ne prema smrti. Što dublje ulaziš u život, to više shvaćaš njegovu besmrtnost - ti se udaljavaš od smrti. Pravi trenutak je kada shvatiš da smrt nije ništa do svlačenje stare odjeće sa sebe, ili promjena kuće, doma, promjena forme - ništa ne umire, ništa ne može umrijeti. Smrt je najveća iluzija koja postoji. Za rast, samo pogledaj drveće. Kako drveće raste tako mu korijenje ide sve dublje u zemlju. To je ravnoteža: što više raste to mu korijeni dublje prodiru. Ti ne možeš imati visoko drvo s malim korijenjem. Ono ne može prehraniti tako veliko drvo. U životu, rasti znači prodirali dublje u sebe. Tamo su tvoji korijeni. Po meni, prvi princip života je meditacija. Sve drugo dolazi poslije. Djetinjstvo je najbolje vrijeme. Što više ostariš, znači - približavaš se smrti, sve teže je ući u meditaciju. Meditacija je ulazak u tvoju besmrtnost, ulazak u tvoju vječnost, ulazak u tvoje blaženstvo. A dijete je najkvalificiranija osoba za to jer je još neopterećeno znanjem, neopterećeno religijom, obrazovanjem i svim vrstama besmislica. Ono je još bezbrižno. Ali, za nesreću, ta njegova bezbrižnost je osuđivana kao neznanje. Neznanje i bezbrižnost imaju sličnosti, ali nisu isto. Neukost je također stanje NE-ZNATI što je ujedno i osobina bezbrižnosti, nevinosti. No, postoji isto tako i velikih razlika što je bilo previđano od čitavog čovječanstva sve do sada. Bezazlenost nije moguće naučiti - no ona i ne izaziva težnju da se spozna. Dijete je krajnje zadovoljno, ispunjeno. Dijete nema ambicija, ono nema ni želja. Ono je sasvim zaokupljeno trenutkom - ptica na grani sasvim zaokupi njegovu pozornost; samo leptir, njegove divne boje i ono je očarano; duga, na nebu, i ono ne može pojmiti da ima što značajnije od toga, bogatije od te duge. I noć puna zvijezda, zvijezde iza zvijezda... Bezazlenost je bogata, to je punoća, čistoća. Neznanje je siromašno, ono je prosjačenje - ono želi ovo, ono želi ono, ono želi da je sposobno da zna, želi da je poštovano, da je dobrostojeće, vrijedno, ono želi da je moćno. Neznanje se kreće stazom žudnje. Bezazlenost je stanje bez žudnji. Ali, pošto su oboje bez znanja, mi i dalje ostajemo zbunjeni njihovim prirodama. Mi prihvaćamo oboje sa sigurnošću da su to iste stvari. Prvi korak u umjetnosti življenja će biti da se stvori jasna podjela između neznanja i bezazlenosti. Bezazlenost treba da Buddhe podržana, prihvaćena - jer dijete donosi sa sobom najveće blago, blago koje se stiče kroz mudrost poslije teških napora. Mudraci bi rekli da su ponovo našli dijete u sebi, da su se ponovo rodili. U Indiji stvarni braman, pravi znalac sebe naziva dwij, dvaput rođen. Zašto dvaput rođen? Što se dogodilo prvom rođenju? Zašto je potrebno drugo rođenje? I što on treba da dobije u drugom rođenju? U drugom rođenju on treba da dobije ono što je moguće sa prvim rođenjem a što su mu društvo, roditelji i narod oko njega skršili, uništili. Svako dijete je nakljukano znanjem. Njegova jednostavnost mu je bila oduzeta jer je jednostavnost bespomoćna u ovom i ovakvom svijetu. Njegova jednostavnost će tražiti svijet koji je kao i on jednostavan, njegova bezazlenost će biti iskorištena na svaki mogući način. Uplašeni od društva, uplašeni od svijeta, mi treba da izgradimo sebe, mi pokušavamo da učinimo svako dijete domišljato, lukavo, upoznato. Učimo ga da Buddhe u kategoriji moći a ne u kategoriji opsjednutosti i nemoći. A kada jednom dijete počne rasti u pogrešnom smjeru, ono i nastavlja da ide tim putem - njegov cijeli život se odvija u tom smjeru. Onda kada shvatiš da si promašio život, prvi princip koji se mora vratiti natrag je bezazlenost. Odbaci svoje znanje, zaboravi na svoje spise, zaboravi religiju, svoje teologije, svoje filozofije. Ponovo se rodi, postani bezazlen - a to je u tvojim rukama. Očisti svoj um od svega što nisi sam spoznao od svega što je pozajmljeno, od svega što je došlo od tradicije, konvencija, od svega što ti. je bilo dano od drugih - roditelja, učitelja, univerziteta. Samo se oslobodi toga. Još jednom ponovo budi jednostavan, još jednom budi dijete. A to je čudo moguće ostvariti pomoću meditacije. Meditacija je jednostavno malo čudan metod kirurgije kojim se lišavaš svega što nije tvoje i spašavaš ono što je samo tvoje autentično biće. To spali sve drugo i ostavi te golog, samog pod suncem, na vjetru. To je kao da si prvi čovjek koji je sišao na zemlju - koji ne zna ništa, koji upravo treba otkriti sve, koji treba da Buddhe tragalac, koji kreće na hodočašće. Drugi princip je hodočašće. Život mora biti tragalaštvo - ne žudnja, već istraživanje; ne nikakva ambicija da se postane ovo, ili ono, predsjednik zemlje ili ministar vlade, već istraživanje s kojim otkrivaš “tko sam ja.” Veoma je čudno da ljudi koji ne znaju tko su pokušavaju biti netko. Oni i ne znaju tko su ni sada, oni su neupoznati sa svojim bićem, ali imaju cilj da postanu netko.Postati netko je bolest duše. Biće si ti. A da bi otkrio svoje biće je početak života. Svaki trenutak je novo otkriće, svaki novi trenutak donosi novu radost. Nova misterija otvara tvoja vrata, nova ljubav počinje rasli u tebi - nova milost koju i nisi osjetio prije, novo osjećanje ljepote, osjećanje božanskoga. Ti si toliko senzitivan da čak i najmanja vlat trave izaziva veliku važnost kod tebe. Tvoja senzitivnost ti pojašnjava da ta mala vlat trave ima isti značaj za egzistenciju kao najveća zvijezda. Bez male vlati trave egzistencija ne bi bila ono što jeste. A ta vlat trave je jedinstvena, nezamjenljiva, ona ima vlastitu individualnost. Ta senzitivnost će stvoriti nova prijateljstva za tebe - prijateljstvo sa drvećem, pticama, životinjama, sa planinama, s rijekama, oceanom, s zvijezdama. Život biva bogatiji što ljubav više raste, što prijateljstva rastu. U životu sv. Francisa bio je jedan divan događaj. Bio je na samrti, a običavao je da ide na magarcu iz sela u selo i tako širi svoje iskustvo. Svi njegovi učenici su se okupili da čuju njegove posljednje riječi. Posljednje riječi čovjeka su najznačajnije jer one sadrže sve iskustvo njegova života. No, to što su njegovi učenici čuli, nisu mogli ni povjerovati... Sv. Francis se nije obratio ni jednom učeniku već svom magarcu riječima: “Brate, ja sam beskrajno zahvalan tebi: Nosio si me na svojim leđima iz mjesta u mjesto i nikada nisi gunđao, prigovarao. Prije no što napustim ovaj svijet, sve što želim je da dobijem oproštaj od tebe, jer nisam bio human prema tebi.” Ovo su bile posljednje riječi sv. Francisa. Veoma senzitivno je reći magarcu da je brat i da tražiš oproštaj od njega. Kako postaješ senzitivniji, život postaje prostraniji. To nije više jezerce već ocean. To se ne okončava sa tobom, tvojom suprugom i vašom djecom - to se ne okončava uopće. Ova čitava egzistencija biva tvoja porodica, i dok to ne postane tvoja porodica nećeš spoznati život u cjelini.Pojedinac nije otok, svi smo mi povezani. Mi smo prostrani kontinent povezan na miliune načina. I ako naša srca nisu ispunjena ljubavlju za sve, isto toliko je nas život siromašniji. Meditacija će ti donijeti senzitivnost, veliki osjećaj pripadnosti svijetu. Ovo je naš svijet - zvijezde su naše, mi nismo stranci ovdje. Mi pripadamo istinski egzistenciji. Mi smo dio nje, i srce smo njeno. Zatim, meditacija ti može donijeti veliki mir - jer smetlište znanja je nestalo. Mišljenja, koja su dio znanja, su nestala. Iznenađujuća tišina se rađa: ova tišina je jedina muzika koja postoji. Svaka druga muzika je samo jedan napor da se ova tišina prikaže. Proroci starog Istoka su bili svi suglasni u tome da se sva umjetnost - muzika, poezija, ples, slikarstvo, kiparstvo - rađa iz meditacije. Oni su se trudili da na neki način približe ono što se ne može shvatiti. To su bili darovi namijenjeni onima koji još nisu spretni da krenu na hodočašće. Možda pjesma može podstaći težnju da kreneš u traganje za izvorom, možda statua... Kad nekom slijedećom prilikom budeš ušao u hram Gautam Buddhe ili Mahavire, samo sjedni u tišini i promatraj statue, jer su te statue urađene u meditativnom stanju i kada ih promatraš dospijevaš u tišinu. Tu su statue meditacije i to se ne tiče Gautam Buddhe ili Mahavire, ali one podsjećaju na likove tih velikih ljudi - Mahavire, Buddhe, Neminate, Adinate..., dvadeset četiri tirtankare džainizma u jednom istom hramu, izgledaju nalik jedna drugoj, sasvim nalik. U djetinjstvu sam običavao pitati oca: “Možeš li mi objasniti kako je to moguće da su dvadeset i četiri osobe sasvim nalik jedna drugoj - iste veličine, istog nosa, ista lica, ista tijela.. ?” On bi na to odgovorio: “Ja ne znam. Uvijek sam bio iznenađen što nema nikakve razlike. To je skoro nečuveno nema ni dvije osobe na svijetu koje su sasvim iste, a ne čak dvadeset četiri.” No, kako je moja meditacija cvjetala, ja sam nalazio odgovor da te statue nemaju ništa s ljudima. Te statue imaju u sebi nešto što se dogodilo s tih dvadeset četiri osobe - a to je isto biće. Mi se nismo brinuli o vanjštini, jer smo insistirali da samo unutarnje može zavrijediti našu pozornost. Vanjsko je nevažno. Netko je mlad, a netko je star, netko je crn, netko je bijel, netko je muškarac, a netko je žena - to sve nije važno; ono što je važno jeste da iznutra postoji jedan ocean tišine. U takvom stanju tišine tijelo nalazi određeni položaj. Ti to možeš primijetiti i na sebi, ali ti nisi dovoljno budan. Kad si ljut, da li tada promatraš? Tvoje tijelo tada zauzima sasvim određen položaj. U ljutnji ti ne možeš držati svoje šake otvorenim - to su pesnice. U ljutnji se ne možeš osmjehivati, a možeš li? Sa određenim emocijama tijelo zauzima određene položaje. Čak najmanje stvari su duboko odražene na unutrašnjost. Zato su te statue sačinjene na taj način da ako sjediš u tišini i promatraš ih, a potom zatvoriš oči, iznenada se u tvoje tijelo useli dojam sjenke negativa tih statua i ti se počinješ osjećati kako se nisi nikad do tada osjećao. Te statue i hramovi nisu izgrađivani za božju službu, oni su namijenjeni za one koji tu mogu nešto iskusiti: Oni su naučne laboratorije. One nemaju ništa sa religijom. Određena tajna nauka je bila korištena vjekovima iako da bi nove generacije mogle doći u kontakt s iskustvom starijih generacija - ne kroz knjige. Ne kroz riječi, nego nečim što prodire dublje - kroz tišinu; kroz meditaciju, kroz mir. Kako tvoja tišina raste, tvoja ljubaznost, kako tvoja ljubav raste, ti počinješ život doživljavati kao ples iz trenutka u trenutak, kao radost, slavlje.Da li si čuo vatrene žabice vani? Jesi li ikada razmišljao zašto se u svim kulturama, svim društvima, svugdje u svijetu, za slavlje ostavlja svega nekoliku dana? Tih nekoliko dana slavlja je kompenzacija - jer su sva društva oduzela svaki razlog za slavlje U tvom životu, a ako ti se ne bi ništa dalo kao kompenzacija za to, tvoj život bi mogao biti opasan za tu kulturu. Svaka kultura će ti dati nešto u ime kompenzacije kako se ne bi osjećao sasvim izgubljen i bijedan, tužan. No, ta kompenzacija je lažna. Sva ta svjetla i vatrene žabice ne mogu te učiniti veselim. Ali, u tvom unutarnjem svijetu moglo bi biti nastavljeno sa svjetlom, pjesmom i veseljem. Uvijek se sjeti da društvo nastoji da ti pruži nešto u ime kompenzacije kada se osjeti da potisnuti dio tvog bića može izazvati eksploziju u najopasnijoj situaciji. Društvo tada pronađe nešto što ti može prijati i dopusti da to ispoljiš ali to nije slavlje i ne može biti istinito slavlje. Pravo slavlje će doći iz tvog života u tvoj život. Istinsko slavlje neće ovisiti o kalendaru i određenom danu. Čudno, čitave godine živiš u bijedi, a potom iznenada jednog određenog dana, iziđeš iz jednog stanja i počneš plesati. Ili je lažno tvoje stanje ili je laž taj određeni dan - oboje ne mogu biti istina. I kada taj određeni dan prođe, ti se ponovo vraćaš u svoj mračni život, svi se vraćaju svojoj bijedi, svojoj tjeskobi. Život će biti stalno slavlje, festival svjetla tokom čitave godine. Samo tada ti možeš rasti, cvjetali. Preobrazi male stvari u slavlje.Na primjer, u Japanu imaju ceremoniju ispijanja čaja. U svakom zen manastiru i svakom domu koji to može priuštiti postoji mali hram za ispijanje čaja. Tako čaj ne biva nešto uobičajeno, svakodnevno - oni to preobraze u slavlje. Hramovi za ispijanje čajeva su i načinjeni na određeni način - u nekom divnom vrtu s malim ribnjakom, s labudovima u ribnjaku i cvijećem svuda naokolo, a gosti koji dođu moraju skinuti svoju obuću vani. To je hram. I kada uđeš u taj hram, ti ne smiješ pričati, moraš ostaviti vani svoje priče i misli sa svojim cipelama. Sjedaš na pod u meditativnom položaju. A domaćica, dama koja priprema čaj za tebe čini tako graciozne kretnje kao da pleše, krećući se okolo dok priprema čaj, postavlja šalicu i tanjurić preda te kao da si bog. S takvim poštovanjem se ona klanja i kleči, i ti moraš odgovoriti s istim poštovanjem.Čaj se sprema u posebnom samovaru koji ispušta divne zvuke dok voda ključa u njemu, to je svojevrsna muzika. I to je također dio čajne ceremonije - da svi moraju prvo slušati muziku kuhanja čaja. Stoga su svi tihi, osluškuju.. . ptica cvrkuće vani u vrtu, a samovar... čaj stvara svoj određeni zvuk. Mir nas okružuje... Kada je čaj gotov, i kada se sipa u sve šalice, ti nećeš pitati kako ljudi obično piju. Prvo ćeš mirisati aromu čaja. Ti ćeš srkati čaj kao da je to došlo iz daljine, vrijeme će stati - ti imaš sasvim dovoljno vremena, nema žurbe. Netko tada može započeti svirku na flauti ili sitaru. Samo jedna svakodnevna stvar - samo čaj - i oni prirede divni religiozni festival, i svi izađu iz tog osvježeni, mlađi i vedriji. A to što se priredilo sa čajem može se primijeniti sa svime - s tvojim oblačenjem, sa tvojom hranom. Ljudi žive skoro kao u snu i ne vide da svaki proizvod, svaka odjeća ima vlastitu ljepotu, vlastiti dojam. Ukoliko si ti osjećajan, tada tvoja odjeća neće biti od tkanine koja te pokriva - to treba da izrazi tvoju individualnost, tvoj ukus, kulturu, tvoje biće. Sve što ti radiš biće ispoljavanje tvoje biti imati će tvoj pečat na tome. Tada život može biti stalno slavlje. Čak i ako se razboliš i ležiš u krevetu, ti možeš načiniti te trenutke ljepšim i veselim trenucima opuštenosti i odmora, trenucima meditacije, trenucima slušanja muzike ili poezije. Nema potrebe da budeš tužan zato što si bolestan. Trebalo bi da si sretan što su svi u kancelarijama, a ti si odmarajući se u svom krevetu, nalik kralju jer netko sprema čaj za tebe, samovar pjevuši svoju pjesmu, prijatelji običavaju da te posjećuju i da sviraju flautu za tebe.. . Te stvari su od većeg značaja no sva medicina. Kada si bolestan pozovi liječnika, ali ono što je važnije jeste da pozoveš one koji te vole jer je ljubav najbolja medicina. Pozovi one koji mogu stvoriti ljepotu, muziku, poeziju oko tebe jer nema bolje metode za ozdravljenje do stvoriti raspoloženje slavlja. Medicina je niži način tretmana. No, često izgleda da smo mi zaboravili sve i oslanjamo se samo na lijekove i biva¬mo neraspoloženi i tužni - baš kao da nam nedostaje nekog veselja koje smo zaboravili u našoj kancelariji. U kancelariji ti samo imaš bijedu - samo jedan dan dopusta i ti ponovo zapadaš u bijedno stanje, ne možeš se opustiti. Načini sve kreativnim, od lošeg načini najbolje - to ja zovem “umjetnost”. I ako čovjek živi svoj čitavi život tako da svaki trenutak i svaku fazu svog života čini lijepim veseljem, ljubavnim veseljem, prirodno je da će njegova smrt biti najviši vrh životnog nastojanja. Posljednji trzaji... njegova smrt neće biti tako ružna kako to obično biva u životu sa, bezmalo, svakim. Ako je smrt ružna značilo bi da ti je sav život bio protraćen. Smrt će biti potvrđena mirom, ljupko ulaženje u nešto nepoznato, veseli pozdrav starim prijateljima i starom svijetu. U tome nema nikakve tragedije. Jedan zen-majstor po imenu Lin Ci je umirao. Tisuće učenika se okupilo da čuju posljednju propovijed, ali Lin Či je samo ležao - veseo, nasmijan, ne izgovarajući ni jednu riječ. Vidjevši da će on umrijeti, a da neće izgovoriti nijednu riječ, netko je opomenuo Lin Čija. To je bio jedan stari prijatelj, također majstor. On nije bio učenik Lin Čija i zbog toga ga je mogao osloviti: “Lin Či, da nisi možda zaboravio na svoje posljednju riječi? Uvijek sam govorio da nemaš dobru memoriju. Ti umireš... nisi li zaboravio?” Lin Či reče: “Samo osluhni.” Na krovu su dvije vjeverice skakutale, kričale. “Kako je divno”, i potom izdahnu. Na trenutak, kada, je rekao da osluhnu, bila je apsolutna tišina. Svi su mislili da on želi da kaže nešto veliko, ali to su se samo dvije vjeverice na krovu svađale, kričale, trčkarale. . . On se nasmijao i izdahnuo. No, on je ipak dao svoju posljednju poruku: ne činite stvari malim i velikim, trivijalnim i važnim. Sve je važno. U tom trenutku Lin Čiova smrt je bila važna isto toliko koliko i skakutanje i kričanje dvije vjeverice na krovu njegove kuće, nema nikakve razlike u tome. U životu je to sve isto. To je bila sva njegova filozofija, njegovo sveukupno životno učenje - da nema ništa što je više i ništa što je manje, sve zavisi o tebi: što ćeš izvući iz toga. Započni meditirati i stvari će početi rasti u tebi - tišina, mir, blaženstvo, osjećajnost. I što god da iziđe iz meditacije, pokušaj to ispoljiti u životu. Dijeli to sa nekim, jer sve što podijeliš sa bližnjima brže se razvija. A kada dospiješ do trenutka umiranja tada ćeš znati da nema smrti. Tada možeš reći – zbogom bez potrebe za ijednom suzom i. tugom - možda suze radosti, ali ne tuge. Ali treba početi s bezazlenošću. Zato, prvo odbaci svu koještariju koju nosiš sa sobom. A svi nose previše smeća u sebi - upitajmo se, zašto? Samo zbog toga što su drugi rekli da su to velike ideje, principi, načela... Nisi bio dovoljno inteligentan kada si radio sa sobom. Budi inteligentan sa sobom. Život je veoma jednostavan: to je veseli ples. Čitava planeta može biti puna veselja i plesa, ali to sprečavaju ljudi koji ozbiljnošću sprečavaju život da Buddhe bez smijeha, da se nitko ne može smijati, da je život grijeh, da je to iskupljenje za neke imaginarne grijehe. Kako ti možeš uživati kada je takva klima oko tebe koja ukazuje da sve treba biti iskupljeno, da trebaš patiti jer si načinio loša djela, a to je sve neka vrsta zatvora u koji si gurnut da bi patio. Život nije zatvor, to nije iskupljenje. To je, naprotiv, nagrada, a ona je dana onima koji to mogu osluhnuti, koji zaslužuju to. To je tvoje osnovno pravo - da uživaš, a grijeh će biti ako ne uživaš u životu. To bi bilo protiv egzistencije ako to ne bi uljepšavao, ako bi sve ostavio onako kako si zatekao. Ne, neka poslije tebe to ostane sretnije, nešto ljepše... miomirisno.


Riskirati sve


Život iziskuje veliku hrabrost. Kukavice samo tavore, oni ne žive jer je njihov sav život strahom orijentiran, a takav život je gori od smrti. Oni žive u nekoj vrsti paranoje, plaše se svega; i ne samo od stvarnih opasnosti, već i od nestvarnih pojavnosti, također. Oni se plaše pakla plaše se duhova, plaše se Boga.

Oni su zaplašeni tisuću i jednom stvari koje su sami izmislili ili ih je izmislio netko nalik njima. Straha ima toliko da je nemoguće živjeti. Samo hrabri mogu živjeti. Prvi korak koji treba naučiti je kako biti hrabar. Usprkos svim strahovima treba se živjeti. A zašto je hrabrost potrebna za život? Stoga što je život nesiguran. Ako budeš previše svjestan sigurnosti, bezbjednosti, tada ćeš ostati zatočen u jednom malom uglu, gotovo u zatvoru koji si sam načinio. To će biti izvjesna sigurnost, ali to neće biti život. To će biti bezbjednost, ali neće biti u tome avanture i ekstatičnosti. Život se sastoji od istraživanja, odlaženja u nepoznato, uspinjanja do zvijezda. Budi hrabar i žrtvuj sve u interesu života - ništa nije vrednije od toga. Nemoj žrtvovati svoj život zbog malih stvari - novac, sigurnost, bezbjednost, ništa nije toliko vrijedno. Svako treba da živi svoj život što je moguće potpunije; samo tako radost se rađa, samo tako je moguće da te prekrije blaženstvo. Oni koji stvarno žele živjeti, trebaju preuzeti više rizika. Trebaju ići u nepoznato. Moraju naučiti jednu od najtemeljnijih stvari: da ne postoji doma, da je život hodočašće - bez početka i bez kraja. Da, postoje mjesta gdje se može odmarati, ali to su samo prenoćišta i ujutro ti moraš nastaviti dalje. Život je neprestano kretanje, on nikad ne dospijeva do kraja - stoga je život vječan. Smrt ima početak i kraj. Ali ti nisi mrtav, ti si živ. Smrt je kriva predodžba. Ljudi stvaraju smrt jer oni žude za sigurnošću. To je žudnja za sigurnošću i bezbjednošću koju omogućuje smrt, koja čini pojedinca uplašena životom, koja čini pojedinca neodlučnim da se kreće u nepoznato. Jedina životna hrana je rizik: što više riskiraš, to si životniji. A kada jednom shvatiš to, ne iz očaja; ne iz bespomoćnosti, iz nužde, nego iz meditativnog osvješćenja - kada jednom shvatiš to, ti ćeš treptati od čiste ljepote koju ta mogućnost nalaže. Čovjek može potvrditi beskućništvo s očajem, ali tada gubi pravi značaj. Tu je egzistencijalizam izgubio. On je došao sasvim blizu prave suštine stvari, oni su bili sasvim blizu: istina je bila tek iza ugla. Oni su bili blizu kao što je bio i Buddha, ali su izgubili. Umjesto da su postali blaženi, oni su bili veoma, veoma tužni što život nema značenja, što život nema cilja, što život nema sigurnosti. Oni su bili veoma potreseni; to je bilo uništenje. Buddha je također dospio do istog zaključka, ali umjesto da je postao tužan, on je skočio u nepoznato. On je preskočio sve ograde. On je to prihvatio kao što život prihvata. Oni su to prihvatili kao pravu prirodu života i nije bilo mjesta za osjećanje frustriranosti. Oni su shvatili i to da je ljepota života u tome što on nije siguran, jer tako tek postoji mogućnost njegovog istraživanja, postoji mogućnost inventivnosti; tako postoji mogućnost da se približiš novom, tako postoji prilika za iznenađenje. Ako je sve sigurno, određeno, zagarantirano, tada neće biti prilike za uzbuđenje, ples. Buddhe su plesale vidjevši nevjerojatne događaje, vidjevši čudestvenija, oni su uživali. Isus je govorio uvijek svojim učenicima: “Veselite se, uživajte! Iznova i iznova vam kažem: uživajte!” A to je čitavo moje učenje. Ja vam ne dajem cilj, ne dajem vam čak ni slutnju pravca. Ja vas samo činim svjesnim činjenica života - kako je to što je to. Stopi se sa time. Kreni sa time bez ličnih predrasuda, bez vlastitih želja, bez ideje kako bi to trebalo izgledati. Pusti da to Buddhe onakvo kakvo je, a ti se opusti. Vaše kuće su nalik grobovima. Ti si i previše zainteres¬iran za sigurnost. A takva vrsta zainteresiranosti ubija, jer je život sam po sebi nesiguran. Ništa se ne može učiniti sa time, nitko ne može učiniti to sigurnim. Svaka sigurnost je lažna, svaka sigurnost je izmišljena. Žena te voli danas - a sutra, tko zna? Kako možeš biti siguran što će se dogoditi sutra? Ti možeš otići u općinu kod matičara i učiniti legalnim da će ona biti tvoja žena čitav život. Ona može ostati tvoja žena zbog legalnih normi, ali ljubav je iščezla. Ljubav ne poznaje norme. A kada ljubav nestane i kada žena Buddhe supruga i dalje, muškarac Buddhe suprug i dalje - tada je nešto nalik smrti između njih. Zbog sigurnosti mi smo izmislili i brak. Zbog sigurnosti mi smo izmislili i društvo. Zbog takve sigurnosti mi se uvijek krećemo kanaliziranim putovima. Život je divlji, neobuzdan, Ljubav je neobuzdana. I Bog je sasvim divlji. On nikada neće ući u tvoju baštu, ona je previše ljudska. On neće ući ni u tvoje kuće, one su premale. Ti ga nikada nećeš sresti na zacrtanom putu. On je divlji. Zapamti, život je divlji.


Što je Ljubav


To je duboki poriv za biti jedno sa cjelinom, duboki poriv rastapanja “Ja” u jedno jedinstvo. Ljubav je takva jer smo mi odvojeni od vlastitog izvora. Iz takve pozicije rađa se žudnja za vraćanje u jedinstvo, da postaneš jedno s time.Ako iščupaš drvo iz tla, ako ga iščupaš iz korijena tada će drvo dobiti veliku želju da se vrati nazad tlu jer je to njegov stvarni život. Sada to zamire. Izdvojeno, drvo ne može bitstvovati - biti. Ono treba da živi u zemlji, sa zemljom, kroz zemlju. To je značenje ljubavi. Tvoj ego je postao barijera između tebe i tvoga tla cjeline. Čovjek je prigušen, ne može disati, zagubio je svoje korijene. On nije dugo prehranjivan. Ljubav je žudnja za dobivanjem životnih sokova; ljubav je puštanje korijenja u egzistenciju. A problem je razrješiviji ako se predaš suprotnom: stoga je muškarac privučen ženom, žena je privučena muškarcem. Muškarac može naći tlo kroz ženu, on može postati utemeljen kroz ženu, a i žena može postati ponovo utemeljena kroz muškarca. Oni su dopuna jedno drugom. Sami muškarac je polovina u očajničkoj potrebi da Buddhe cjelina. I žena je samo polovina. Kada se te dvije polovine sastanu i počnu stapati, miješati, tada se oni prvi put osjećaju utemeljeni, prizemljeni. Velika radost se rađa u kući. Ne samo da se ti možeš kroz ženu utemeljiti, već kroz nju možeš i stići do Boga. Žena, je samo - vrata, i muškarac je isto tako prolaz. Muškarac i žena su vrata do Boga. Žudnja za ljubavlju je i žudnja za božanskim. Ti to možeš shvatiti, a i ne moraš, ali tvoja žudnja za ljubavlju će stvarno dokazati postojanje božanskog. Nema drugog dokaza. Pošto čovjek voli, Bog postoji. Pošto čovjek ne može živjeti bez ljubavi, to je dokaz da božansko postoji. Nužnost za ljubavlju nam ukazuje da kao usamljenici samo patimo i zamiremo. Zajedno mi rastemo, njegujemo se i bivamo ispunjeni. Ti pitaš: “Što je ljubav? Zašto sam tako uplašen ljubavlju?” To je isto tako zbog čega je: muškarac uplašen ljubavlju - jer trenutkom tvog stapanja sa ženom, ti gubiš svoj ego, a i žena stapajući se sa muškarcem, gubi svoj ego. Ovo se treba shvatiti: ti se možeš utemeljiti u cjelinu samo ako izgubiš svoj ego, sebe; nema drugog načina, Ti privučen cjelinom jer se osjećaš lišen životnih sokova i kada dođe trenutak da iščezneš u sveobuhvatno počinješ osjećati strah. Veliki se strah rađa jer si izgubio sebe. Ti tada ustukneš. Tako se stvara dilema. Svako ljudsko biće treba da se suoči sa time, da se susretne sa time, da prođe kroz to, da to razumije i transcendira. Ti moraš razumjeti da su obje stvari nastale od istog. Ti osjećaš da bi bilo divno da to iščezne - nema brige, nema napetosti i nema odgovornosti. Tako ćeš postati dio svega kao što su to drveće i zvijezde. Sama ideja je fantastična. To otvara vrata, misteriozna vrata tvog bića, tako nastaje poezija. To je romantično. Ali, ako ti stvarno kreneš u to tada se stvara strah, u smislu “Ja ću nestati i tko zna što će se još dogoditi?” To je nalik rijeci koja dospijeva do pustinje, kao slušanje šapata pustinje.., oklijevanje, on želi da to prevaziđe, želi da nađe ocean, osjeća da postoji želja i fini osjećaj nalik: “Moje odredište je tamo.” Nemoguće je obezbijediti bilo kakav razlog, ali postoji neki unutrašnji prijekor koji nalaže: “Nisam završio. Ja još treba da tragam za nečim većim.” Nešto duboko iz mene govori: Pokušaj, pokušaj jače - pređi tu pustinju.” A onda pustinja kaže, “Poslušaj mene: jedini način je da ispariš s vjetrovima. Oni će te ponijeti, oni će te odnijeti iza pustinje.” Rijeka želi ići iza pustinje ali pitanje je veoma prirodno: “Što je za mene dokaz i garancija da će vjetrovi dozvoliti meni da ponovo postanem rijeka? Jednom kada nestanem više se neću moći kontrolirati. Dakle, što mi garantira da ću ponovo postati rijeka, ista rijeka, isti oblik, isto ime, isto tijelo? A tko zna? I kako ću vjerovati da kada se jednom predam vjetrovima da će mi oni dopustiti da postanem ponovo zasebna.? U tome se sastoji strah od ljubavi. Ti znaš, ti si se uvjerio da bez ljubavi nema radosti, bez ljubavi nema života, bez ljubavi ti si lišen nečeg nepoznatog neispunjen si prazan. Ti si isprazan, ne posjeduješ ništa; ti si prostor bez sadržine. Ti osjećaš prazninu, neispunjenost i siromaštvo. Ti si se uvjerio da postoje putovi koji te mogu ispuniti. Ali kada se ti približiš ljubavi veliki se strah rađa, sumnje nestaju: ako se opustiš, ako stvarno uđeš u to, da li ćeš ikada biti u mogućnosti da se ponovo vratiš? Da li ćeš biti u mogućnosti da zaštitiš svoj identitet, svoju osobnost? Da li je to vrijedno tvog rizika? Tada um odluči da ne riskira jer bar si tako “ti” - iako bez životnih sokova, neopskrbljen, gladan, jadan - ali barem si “ti.” Iščeznuti u nekoj ljubavi, pa tko zna što će se dogoditi? Ti ćeš nestati, a onda tko ti garantira da li ćeš doživjeti radost, blaženstvu, ili da ćeš sresti božansko? To je isti stran koji sjeme osjeća kada nestaje u tlu. To je smrt i sjeme ne može predvidjeti da će iz te smrti nastati život.


Ljubav je veoma krhki cvijet


Svako dijete je rođeno sa svom ljubavlju koju pojedinac može imati, Čak i više ljubavi ima, ono je prepuno ljubavi. Dijete je rođeno kao ljubav; dijete je načinjeno od građe zvane ljubav. Ali roditelji ne mogu dati ljubav. Oni imaju samo mamurluk - njihovi roditelj ih nisu nikad voljeli. Roditelji se samo mogu pretvarati. Oni samo mogu govoriti o ljubavi.Oni mogu govoriti: “Mi vas volimo veoma mnogo” ali ono što oni rade je bez ljubavi. Način na koji se oni ponašaju, način na koji tretiraju dijete veoma je uvredljiv: u tome nema poštovanja. Nijedan roditelj ne poštuje svoje dijete. Tko ikad pomisli da treba poštovati dijete? O djetetu se nije mislilo kao o osobi. O njemu se razmišljalo kao o problemu. Ako je ono mirno, ono je dobro; ako ono ne vrišti, primalno terapira - dobro; ako se jednostavno drži puta svojih roditelja - sasvim je dobro. To je ono što dijete treba biti. No, činjenica je da nema poštovanja i ljubavi. Roditelji nisu znali što je to ljubav. Majka nije voljela svog muža, suprug nije volio svoju suprugu. Ljubav nije bivstvovala tu. Dominacija, posjedništvo, ljubomora i mnoge druge vrste otrova su uništavali ljubav. Ljubav je veoma krhki cvijet. To se mora zaštititi, okrijepiti, zaliti - samo tada će postati jako. A dječja ljubav je veoma krhka, prirodno, jer je dijete krhko, njegovo tijelo je krhko. Što misliš, da dijete ostane samo, da li bi opstalo? Samo pomisli koliko je čovjek bespomoćan. Ako bi se dijete ostavilo samo.. sigurno je da ne bi moglo opstati. Umrlo bi. A to se dogodilo i s ljubavlju. Ljubav je ostala sama. Roditelji ne mogu voljeti, oni ne znaju što je ljubav, oni nisu nikada proticali u ljubavi. Sjeti se samo svojih roditelja. I zapamti, ja nisam rekao da su oni odgovorni. Oni su isto tako žrtve kao što si žrtva i ti - njihovi roditelji su bili isto. I tako dalje... ti možeš dospjeti do Adama i Eve i do Gospoda Boga. Izgleda da je i Gospod Bog malo poštovao Adama i Evu, nije ih poštovao dovoljno. Zbog toga je on od samog početka počeo sa zapovijestima “Učini to” ili “Nemoj to počiniti” i potom je počeo raditi iste besmislice koje rade svi roditelji. “Ne jedi voće s ovog drveta”, a kada je Adam pojeo to voće, Otac, Bog je bio toliko ljut i istjerao je Adama i Evu iz raja. To ponašanje je uvijek prisutno, svaki roditelj se tako zna ponašati. “Ako ne slušaš, ako se ne vladaš kako treba, ti ćeš biti istjeran, moraš ići.” I prirodno, djeca se plaše. Biti istjeran? istjeran u divljinu ovakvog života? Tako je ono počelo da čini kompromise. Dijete bi, malo po malo, postalo prevrtljivo. Ono bi lako počelo da se snalazi. Ono se radije ne bi smijalo, ali ako majka dođe, a ono želi mlijeka, onda će se smijati. Sada je to politika - početak, ABC od politike. Duboko u sebi ono počinje mrziti jer nije poštovano, duboko u sebi ono se počinje osjećati frustriranim jer nije voljeno onakvo kakvo jeste. Od njega se očekuje da uradi određene stvari pa da onda Buddhe voljeno. Ljubav biva uslovljena; čovjek nije voljen onakav kakav je. Prvo mora da Buddhe vrijedan, tek tada će roditeljska ljubav biti moguća. Ako on počinje da biva vrijedan i biva lažan, on gubi njegovu najdublju sadržinu. Njegovo poštovanje prema sebi se gubi malo po malo, on počinje osjećati kako je bezvrijedan. Mnogo puta potom djetetu dođe zamisao u glavi: “Jesu li ovo moji pravi roditelji? Nisu li me oni možda prisvojili? Mora da me oni varaju jer ja tu ne vidim ljubav.” I tisuću jednom on vidi ljutnju u njihovim očima ........ i to za takve sitnice da se ne može porediti. Za samo male stvari djeca uočavaju roditeljski gnjev. Ono ne može da povjeruje u to . To je sasvim nepravedno i neumjesno. Ali ono se mora pokoriti, ono mora da poklekne, ono mora da prihvati to kao nužnost. Malo po malo, njegova ljubav se ubija. Ljubav raste sama od sebe. Ljubav treba milje ljubavi - to je najbitnija stvar koja se mora zapamtiti. Samo u atmosferi ljubavi ljubav se razvija. Ona treba istu vrstu pulsiranja okolo. Ako je majka voljena, ako je otac voljen, ne samo od djeteta, prema djetetu, ako se oni sami vole međusobno, ako je u kući prisutna ljubavna atmosfera gdje ljubav cvjeta, dijete će djelovati kao voljeno biće i nikada neće postavljati pitanje: “Što je to ljubav?” Ono će znati to od samog početka, to će biti njegovo utemeljenje. No, to se ne događa. Nažalost, to se još nije dogodilo do sada. A vi učite od svojih roditelja: njihovo gunđanje, njihove konflikte. Samo promatraj sebe. Ako si žena, promatraj. Ti možeš da ponavljaš, sasvim ponavljaš i oponašaš način kako ti se majka ponaša. Promatraj sebe kada si sa svojim mladićem ili suprugom - što se događa? Zar ne oponašaš? Ako si muškarac, promatraj.. Što li radiš? Zar nikada nisi bio tvoj tata? Zar nikada nisi činio besmislice koje on čini? I jednog dana ćeš biti iznenađen: “Kako ovo radi moj tata?” - i ti ćeš to raditi na isti način. Ljudi obično ponavljaju; ljudi su imitatori; čovjek je majmun. Ti oponašaš svog oca ili majku, a to treba da se odbaci. Samo tada ćeš spoznati što je ljubav, ovako ćeš biti izopačen. Ja ne mogu definirati što je ljubav jer ljubav nema diferenciju. To je jedno od nedefiniranih, nalik ptici, smrti, Bogu, meditaciji. Prvi korak je da se oslobodiš od svojih roditelja. A pod tim ne podrazumijevam da budeš bez poštovanja prema njima, ne. Ja bih bio posljednja osoba koja bi tako mislila. I ja ne mislim da se oslobodiš od svojih fizičkih roditelja, ja mislim da treba da se oslobodiš tvog očinskog glasa koji dopire iznutra, tvojeg unutarnjeg programa. Izbriši taj program... i biti ćeš iznenađen, ako se oslobodiš od svojih roditelja iz tvog unutarnjeg bića - biti ćeš slobodan. Prvi put ćeš biti spreman da osjetiš sažaljenje prema svojim roditeljima; inače ćeš ostati uvrijeđen. Svaka osoba je uvrijeđena od roditelja. Kako da ne budete uvrijeđeni od svojih roditelja kada su unijeli toliko nereda u vaš život - dosta često i bez znanja. Oni su ti željeli sve najbolje, oni su željeli da učine sve najbolje za tebe. Ali što su oni uradili? Samo od želje za dobno ništa se ne mijenja. Oni su dobro željeli, to je istina. Nema nikakve sumnje u tome da svaki roditelj želi dobro svojoj djeci. Ali što može on učiniti? On nije znao dobro učiniti ni sebi. On je robot, znao to ili ne, i zato će, promišljeno ili nepromišljeno, uticati da i njegovo dijete učini robom. Ako želiš da postaneš čovjek a ne mašina, oslobodi se utjecaja svojih roditelja. A ti treba da promatraš. To je težak posao, naporan posao; ti to ne možeš raditi na prečac. Ti treba da budeš veoma pažljiv u svome ponašanju. Promatraj kada je tvoja majka prisutna, kada djeluje kroz tebe - prekini to, okreni se od toga. Učini nešto sasvim novo da tvoja majka ne može ni pojmiti to. Na primjer, tvoj mladić gleda neku drugu djevojku sa divljenjem u očima. Tada promatraj što ti radiš. Da li činiš isto što bi radila i tvoja majka u odnosu sa tvojim ocem. Ako tako postupaš li nikada nećeš saznati što je to ljubav ti ćeš samo ponavljati istu priču. To je bila ista gluma izvođena od strane različitih glumaca, to je sve: isti utemeljeni čin se ponavlja iznova, i iznova, i iznova. Ne budi imitator, oslobodi se toga. Učini nešto novo. Učini nešto što tvoja majka neće moći ni pojmiti. Učini nešto što tvoj otac ne bi nikada učinio. Ova novina treba biti pridodana tvom biću i tada će se tvoja ljubav početi rascvjetavati. Zato je prva neophodnost osloboditi se roditelja. Druga neophodnost je: ljudi misle da mogu voljeti samo ako nađu osoba vrijednu toga - besmislice. Ti takvog nikada nećeš naći. Ljudi misle da mogu voljeti samo ako nađu perfektnu ženu ili muškarca. Besmislica jer se takvi ne mogu naći jer takvi i ne postoje, A ako takvi i postoje oni se ne zanimaju za ljubav. Ja sam čuo priču o čovjeku koji je ostao neženja čitav svoj život jer je tragao za perfektnom ženom. Kada je bio sedamdesetogodišnjak netko ga je upitao: “Ti si puno putovao. Od Kabala do Katamandu, od Katamandua do Goe, od Goe do Pune si tragao. Kako da nisi našao savršenu ženu, pa baš ni jednu? Starac je postao veoma tužan: “Da, jednom sam došao blizu takve savršene žene.” Ispitivač reče: “Sto se tada dogodilo? Zašto se nisi oženio?” Tada je on postao još tužniji: “Što da se radi? Ona je tragala za savršenim muškarcem.” Za stapanje i rast u ljubavi, nije potrebna savršenost. Ljubav nema ništa s onim drugim. Osoba koja ima ljubavi jednostavno voli isto kao kada živi čovjek ima potrebu za disanjem, hranom i vodom, snom. Isto tako kao što živi čovjek, koji voli, voli. Ti ne govoriš: “Sve dok ne Buddhe savršenog zraka, nezagađenog, ja neću disati.” Ti dišeš i u Los Andelesu, i u Bombaju. Ti dišeš i svugdje gdje je zrak zagađen, otrovan. Ti jednostavno dišeš. Ti se ne možeš napinjati da ne dišeš makar zrak i ne bio onakav kakav treba da Buddhe. Kada si dobro gladan ti pojedeš nešto - bilo što da se nađe. Ako u pustinji umireš od žeđi, ti ćeš popiti nešto, ti nećeš tražiti Coca-Colu; bilo što će poslužiti - bilo koje piće, voda, čak i prljava voda. Živi čovjek jednostavno voli. Ljubav prirodno funkcionira. Zato je druga stvar koju treba zapamtiti: ne traži savršenstvo, jer, inače, nećeš naći nikakvu ljubav da raste u tebi. Naprotiv, otkriti ćeš da ne poznaješ ljubav. Ljudi koji traže savršenstvo su ljudi bez ljubavi, neurotični ljudi. čak i ako bi našli voljenog ili ljubavnika oni bi tražili savršenstvo - a ljubav se uništava zbog tog zahtjeva. Čim muškarac voli neku ženu ili žena voli muškarca odmah se pojavljuje zahtjev. Žena počinje zahtijevati da muškarac Buddhe savršen, samo zbog toga što on voli nju. Isto kao da je počinio neki grijeh! Sada on mora da Buddhe savršen, sada on mora da odbaci sva svoja ograničenja - sve samo zbog te žene. On više ne može biti ljudsko. Ili mora postati nadljudsko biće ili će biti lažan, prevarant. Prirodno, postati nadljudsko biće je veoma teško, a poslati varalica nije veći problem. Oni počinju pretjerivati, glumiti i igrati razne igre. U ime ljubavi ljudi samo igraju razne igre. Zapamti, nikada ne traži savršenstvo. Ti nemaš pravo da tražiš bilo što od drugog. Ako te netko voli, budi zahvalan - ali ne traži ništa jer on nema obaveze da te voli. Ako netko voli, to je čudesno. Budi treptaj na tom čudu. Ali, ljudi ne znaju da trepere. Za sitnicu oni će uništiti svu mogućnost ljubavi. Oni nisu puno zainteresirani za ljubav i to veselje. Oni su više zainteresirani za neki drugi egocentrični zanos. Budi okupiran svojim veseljem. Sve drugo je nebitno. Voli kao prirodno funkcioniranje, kao disanje. I kada voliš osobu ne počinji zahtijevati, inače ćeš već od samog početka zatvoriti vrata, ne očekuj ništa. Ako i nešto dođe, budi zahvalan. Ako pak ništa ne dođe, nema takve potrebe, nema nužnosti da nešto dođe. Ti to ne trebaš očekivati. Ali pogledaj ljude, pogledaj kako oni uzimaju jedno drugo kao gotovu činjenicu. Ako tvoja supruga sprema hranu za tebe, ti joj nikada ne zahvaljuješ. Ja ne kažem da ti treba da verbaliziraš odnose, svoju zahvalnost, ali to će biti u tvojim očima. No, ti ne haješ, ti to uzimaš kao njenu dužnost. Tko ti je to rekao? Isto tako, kada tvoj čovjek ide i zarađuje novac za tebe ti mu nikad ne zahvaljuješ na tome. Ti ne osjećaš nikakvu zahvalnost. To isto čini muškarac. To je tvoj um. Kako tako ljubav može rasti? Ljubav treba ljubavnu atmosferu, podneblje zahvalnosti, zahvaljivanje. Ljubav treba nezahtjevajuću atmosferu, neiščekujuće podneblje. To je druga stvar koju treba zapamtiti. A treća stvar koju treba zapamtiti je: prije no što počneš razmišljati kako dobiti ljubav, počni da je daješ. Ako budeš davao ti ćeš i dobijati: nema drugog načina za to. Ljudi su više zainteresirani kako da stiču i oduzimaju. Svi se zanimaju za to kako da dobiju ali nitko ne uživa da daje. Ljudi daju nerado, ako i daju, oni daju da bi dobili i uvijek su nalik poslenicima. To je pogodba. Oni uvijek promatraju da li će dati više no što dobivaju - da je to dobra pogodba, dobar posao. Ali i oni drugi rade istu stvar. Ljubav nije biznis, zato prestani biti nalik posleniku. Inače ćeš izgubiti svoj život, ljubav i sve lijepo u njemu - jer sve što je lijepo ne dolazi nikad u posao. Biznis je najružnija stvar na svijetu - nešto nužno ružno. No, egzistencija ne zna ništa o poslu. Drveće cvjeta, to nije biznis; zvijezde sijaju, to nije posao i ti ne moraš da platiš za to, i nitko i ne traži ništa od tebe. Ptica ti dođe na vrata i počne pjevati pjesmu, ona ti ne traži da joj daš potvrdu o tome, ili slično. Ona otpjeva svoju pjesmu i potom veselo odleprša Ne ostavljajući traga iza sebe. Tako ljubav raste. Daj i ne čekaj da vidiš koliko ćeš dograbiti. Da, to će doći, to će doći tisućustruko, ali to će pristizati prirodno, to će dolaziti samo po sebi. Kada nešto zahtijevaš, tada to ubijaš. Zato, pružaj. Počni da daješ. U početku će to ići teško jer si cijeli svoj život uvježbavan da uzimaš a ne da daješ. U početku će trebati da se boriš svojim oružjem. Tvoja muskulatura je postala čvrsta, tvoje srce hladno, postao si neosjećajan. U početku će biti teško, no svaki korak će te voditi ka narednom i tako će, malo po malo, rijeka nabujati. Prvo se oslobodi utjecaja svojih roditelja. Oslobodivši se roditelja, osloboditi ćeš se društva; oslobodivši se roditelja osloboditi ćeš se civilizacije, obrazovanja, svega - tvoji roditelji predstavljaju sve to. Ti postaješ individualan. Prvi put ti više ne pripadaš masi, ti dobijaš autentičnu individualnost; ti živiš po svome. To predstavlja razvoj. Tako treba da izgleda osoba koja se razvija, Osoba koja se razvija ne treba roditelje. Takva osoba je sretna u svojoj samoći - njegova osama je pjesma, slavlje. Takva osoba je ona koja može biti sretna sama sa sobom. Njena osama nije usamljeništvo, njena osama je samoća, to je meditacija. Ona je sasvim oslobođena od očinskih impresija. A ljepota je u tome da samo takve osobe osjećaju zahvalnost roditeljima. Samo takve osobe, a to je paradoksalno, mogu oprostiti roditeljima. One osjećaju milost i ljubav prema njima, takve osobe suosjećaju puno sa njima jer su i oni patili na isti način. Takvi nisu ljuti, ne, ne uopće. Oni mogu imati suze u očima, ali oni nisu gnjevni i takvi će učiniti sve da pomognu svojim roditeljima da se pokrenu ka takvoj punoći osame, takvoj širini osame. Budi individualan, to je prevashodno. Druga stvar je da ne očekuješ savršenstvo, i ne traži i ne zahtijevaj ništa, Voli obične ljude. Ništa nema lošeg u običnim ljudima. Obični ljudi su neobični. Svako ljudsko biće je jedinstveno. Imaj poštovanja prema toj jedinstvenosti. Treće: daj, i daj bez ikakvog uslovljavanja - tako ćeš i saznati što je ljubav. Ja ne mogu definirati to; ja ti mogu pokazati put da izrasteš u tome. Ja ću ti pokazati kako da to staviš u buket ruža, kako da to oplemeniš, oplodiš i kako da to zaštitiš. I tako, jednog dana, iz one sjete procvjetaju mir i tvoj dom se ispuni mirisima. Tako se ljubav događa.


Ljubav je raskoš


Čovjek postaje zreo trenutkom kada počne voljeti: on počinje preplavljivati, dijeliti; on počinje davati. Naglasak je sasvim drugačiji. Kao prvo, naglasak je kako dobiti više. Kao drugo, naglasak je na tome kako dati, kako dati više, i kako dati bezuvjetno. Ovo je rast, zrelost ti dolazi.Kako može potreba biti ljubav? Ljubav je raskoš. To je obilje. To je kao da imaš toliko mnogo života da ne znaš što da radiš s njime, zato ti to dijeliš. To je kao da imaš toliko pjesama u tvom srcu da ih moraš pjevati, čuo ih netko ili ne. Ako ih nitko i ne čuje isto ćeš ih pjevati, ti ćeš plesati tvoj ples, Drugi mogu imati to, drugi mogu i izgubiti to, ali što se tebe tiče, to je izljev, to je poplava. Rijeke ne teku za tebe, one teku bio ti tu ili ne. One ne teku zbog tvoje žeđi, one ne teku za tvoja žedna polja: one jednostavno teku tamo. Ti možeš ugasiti tvoju žeđ, a možeš i proći - to je do tebe. Rijeke ne teku zbog tebe, one samo teku. To je sasvim slučajno da ti dobijaš vodu za tvoje potrebe.

Kada nemaš ljubavi, ti je tražiš od drugog. Ti prosjačiš. A i drugi od tebe to traže. Dakle, dvoje prosjaka pružaju ruke jedno ka drugom i oboje se nadaju da onaj drugi ima to... Prirodno, oboje osjećaju poraz, oboje osjećaju prevaru. Sada je to paradoks: oni koji se zaljubljuju nemaju ljubavi, zbog toga se i zaljubljuju. I pošto oni nemaju ljubavi oni je ne mogu ni dati. I još jedna stvar više: nezrela osoba uvijek se zaljubljuje u neku drugu nezrelu osobu, jer samo oni mogu razumjeti jedno drugo. Zrela osoba voli zrelu osobu. Nezrela osoba voli nezrelu osobu. Osnovni problem ljubavi je da prvo treba postati zrela osoba a onda ćeš pronaći zrelog partnera: tada te nezrele osobe više neće privlačiti. To je isto kao: ako imaš dvadeset i pet godina ti se ne zaljubljuješ u bebu od dvije godine starosti, ti se ne možeš zaljubili - to je isto. Ako si psihološki zrela osoba, duhovno zrela, ti se nećeš zaljubiti u bebu. To se neće dogoditi, to se ne može dogoditi. Ti uviđaš da će to biti bespredmetno. Zapravo, zrela osoba se i ne zaljubljuje, ona izmiče iz ljubavi. Riječ “zapasti” u ljubav nije prava riječ. Samo nezrele osobe “padaju” u ljubav: one posrnu i padnu u ljubav. Kako da se oni rukovode i ustanu. Oni se ne mogu rukovoditi i ne mogu ustati - oni nađu ženu i odu, nađu muškarca i odu. Oni su uvijek spremni da padnu na zemlju i gmižu. Oni nemaju kičmu, nemaju tu samostalnost da ostanu sami. Zrela osoba ima integritet da ostane sama. I kada zrela osoba pruži ljubav, ona je zahvalna da ti prihvatiš tu ljubav, a ne obratno. On ne očekuje da ti budeš zahvalna njemu - ne, ne uopće, on čak i ne treba tvoju zahvalnost. On zahvaljuje tebi što prihvaćaš njegovu ljubav. A kada su dvije zrele osobe u ljubavi, jedan od najvećih paradoksa života se dogodi, jedan od najljepših fenomena: oni su zajedno i potpuno sami; oni su toliko u zajedništvu da su gotovo sami. Ali njihovo jedinstvo ne uništava njihovu individualnost, zapravo, ono je pojačava: oni bivaju još individualniji. Dvije zrele osobe u ljubavi pomažu jedna drugoj biti još slobodnije. One ne miješaju u to politiku, diplomaciju, nema upinjanja za dominacijom. Kako možeš dominirati osobom koju voliš. Kada stigneš domu, kada spoznaš tko si, tada ljubav raste u tvom biću. Tada se miomirisi šire i ti ih možeš dati kome hoćeš. Kako inače, možeš dati nešto što nemaš? Dati nešto, prvo podrazumijeva da toga imaš previše. Kako možeš dati dar koji nemaš? Ovo ti činiš i možeš razumjeti, ali to je intelektualno razumijevanje. Ako to prodre u tvoje biće, ako uočiš istinu u tome, tada se neće pitanja javljati. Tada ćeš ti zaboraviti sve svoje ovisne odnose i početi ćeš raditi na svojem biću: razjašnjavati, raščišćavati, činiti svoju unutarnju suštinu jasnijom, svjesnom; početi ćeš raditi na taj način. I što više budeš osjećao da se približavaš određenoj cijelosti, sve više ćeš otkrivati da se ljubav izdiže - to je uslovljeno. To ne mora biti prepoznato: ne treba se prepoznavati, tome ne treba posvjedodžba, ne treba nitko da to okusi. Prepoznati drugog je slučajnost, to nije esencija ljubavi: ljubav se sama razliva. Nitko to ne kuša, nitko to ne prepoznaje, nitko se ne osjeća sretan, nema užitka, i zbog toga - ljubav se razliva, zbog toga razliva ljubavi ti se osjećaš nevjerojatno blaženo, os¬jećaš nevjerojatno veselje. U tom stvarnom toku, kada se tvoja energija razliva. Ti sjediš u praznoj sobi i energija se preljeva i ispunjava tu praznu sobu tvojom ljubavlju; nitko nije tu, zidovi ne mogu reći “hvala”, nitko da prepozna, nitko da to okusi. No, tvoja se energija ostvaruje, razliva, . . ti ćeš se osjetiti sretnim. Cvijet je sretan kada mu se miris raznosi vjetrovima; bilo da vjetar to zna ili ne, ne mijenja stvar. Ja sam. Ja sam. Bilo da su moji učenici tu ili ne - to je sporedno, ja nisam ovisan o vama. I moj čitav napor ovdje je da i vi također možete biti neovisni o meni. Ja sam ovdje da vam pružim slobodu. Ja ne želim da vas sakatim ni na jedan način; ja želim samo da vi budete svo¬ji. I kada dođe dan da ste neovisni o meni, tada ćete moći da me volite, stvarno volite, a ne prije toga. Ja vas volim. Ja to ne mogu kontrolirati. Nije pitanje u tome da li vas volim ili ne, ja vas stvarno volim. Ako vi i niste ovdje, ovaj auditorij će biti pun moje ljubavi; neće biti nikakve razlike. Ovo drveće će i dalje dobijati moju ljubav, ove ptice će to dobijati. Pa čak i ako sve drveće i sve ptice nestanu, to neće mijenjati stvar- ljubav će i dalje preplavljivati. Ljubavi ima, i ljubav teče.


Ljubav je Shiva


Shiva počinje s ljubavlju. Prva tehnika je u vezi s ljubavlju - jer ljubav je najbliže, u vašem iskustvu, u stanju opuštenosti. Ako ne možete voljeti, nemoguće je da se opustite. Ako se možete opustiti, život će vam postati život u ljubavi.

Napet čovjek ne može voljeti. Zašto? Napet čovjek uvijek živi sa svrhom. Može zarađivati novac, ali ne može voljeti jer ljubav nema svrhe. Ljubav nije udobnost. Ne možete je sakupiti: ne možete je skupiti na računu u banci; njome ne možete ojačati svoj ego. Prava ljubav je najapsurdniji čin - iza njega nema značaja, nema svrhe. Postoji samo za sebe, ni zbog čega drugog. Novac se zarađuje zbog nečega: on je sredstvo. Pravite kuću, gradite kuću zbog nečega, da živite u njoj: ona je sredstvo. Ljubav nije sredstvo. Zašto volite? Zbog čega volite? Ljubav je kraj u sebi samoj. Zato um koji je proračunat, logičan, um koji misli o svrsi, ne može voljeti. A um koji uvijek misli o svrsi, biće napet jer se svrha može ispuniti samo u budućnosti, nikada ovdje i sada. Gradite kuću: ne možete baš sada živjeti u njoj. Prvo je morate sagraditi. Možete u njoj živjeti u budućnosti, ne sada. Zarađujete novac: bankovni račun će se stvoriti u budućnosti, ne sada. Sredstvo treba koristiti sada, a kraj će doći u budućnosti. Ljubav je uvijek ovdje. U njoj nema budućnosti. Zato je ljubav tako bliska meditaciji. Zato je i smrt tako bliska meditaciji - jer smrt je uvijek ovdje i sada. Ona se ne može desiti u budućnosti. Možete li umrijeti u budućnosti? Možete umrijeti samo u sadašnjosti. Niko još nije umro u budućnosti. Kako možete umrijeti u budućnosti ili prošlosti? Prošlost je prošla, nema je više, i ne možete u njoj umrijeti. Budućnost još nije došla, i kako možete umrijeti u njoj? Smrt se uvijek javlja u sadašnjosti. Smrt, ljubav, meditacija, sve se to pojavljuje u sadašnjosti. I zato, ako se bojite smrti, ne možete voljeti. Ako se bojite voljeti, ne možete meditirati. Ako se bojite meditacije, život će vam biti beskoristan - beskoristan ne u smislu neke svrhe, beskoristan u smislu da nikada nećete u njemu osjetiti nikakav blagoslov... uzaludan. Može izgledati čudno da se povežu te tri stvari: ljubav, meditacija, smrt. Nije. To su slična iskustva. I ako možete ući u jedno, možete ući i u preostala dva. Shiva počinje s ljubavlju. Što to znači? Mnogo toga. Prvo, dok vas neko voli, prošlost je protekla, budućnost nije. Krećete se u dimenziji sadašnjosti, krećete se u “sada”. Da li ste ikada voljeli nekoga? Ako ste ikada voljeli tu nije bio uključen um. Zato tzv. mudri ljudi kažu da su ljubavnici slijepi, bezumni, ludi. U nekom smislu oni su u pravu. Ljubavnici su slijepi jer nemaju očiju za budućnost da uvide što rade. Slijepi su! Ne vide prošlost. Što se desilo ljubavnicima? Samo se kreću ovdje i sada bez uzimanja u obzir prošlosti i budućnosti, ne uzimaju u obzir nikakve posljedice: zato ih zovu slijepima. I jesu to. Slijepi su za račundžije, a vide za one koji ne računaju. Oni koji ne računaju vidjeti će ljubav kao pravo viđenje, kao pravu viziju. Zato, prvo: u trenutku ljubavi nema više prošlosti i budućnosti. Treba shvatiti jednu delikatnu točku: kad nema prošlosti i budućnosti, može li se taj trenutak nazvati sadašnjošću? Da li je sadašnjost samo između toga dvoga - prošlosti i budućnosti. To je relativno. Ako nema prošlosti i budućnosti, što znači to što zovemo sadašnjost? Nema značenja. Zato Shiva ne koristi riječ “sadašnjost”. On kaže “vječni život” - vječnost, stupite u vječnost. Vrijeme dijelimo na tri dijela: prošlost, sadašnjost i budućnost. Ta podjela je pogrešna, apsolutno pogrešna. Vrijeme je zaista prošlost i budućnost. Sadašnjost nije dio vremena:sadašnjost je dio vječnosti. Ono što je prošlo u vremenu je, ono što će doći u vremenu. Ono što jeste nije vrijeme, jer to nikada ne prolazi, uvijek je tu. To “sada” je vječno. Ako izađete iz prošlosti, nikada se ne krećete u sadašnjosti. Iz prošlosti se uvijek krećete u budućnosti. Sadašnji trenutak neće doći. Iz prošlosti se uvijek krećete u budućnosti. Iz sadašnjosti nikada se ne možete pomjeriti u budućnost. Iz sadašnjosti idete duboko i duboko... u veću i veću sadašnjost... to je vječni život. Možemo to reći na ovaj način: Iz prošlosti u budućnost je vrijeme. Vrijeme znači da se krećete po ravnoj liniji, ili možemo reći da je horizontalna. U trenutku kad ste u sadašnjosti, dimenzija se mijenja. Krećete se vertikalno - gore ili dole, prema visini ili u dubinu. Ali se ne pomjerate horizontalno. Jedan Buddha, jedan Shiva žive u vječnosti, a ne u vremenu. Isusa su pitali: “Što će se desiti u tvom carstvu božjem?” Čovjek koji ga je to pitao nije pitao za vrijeme. Pitao je što će se desiti sa njegovim željama: “Kako će se one ispuniti? Hoće li biti vječnog života ili će biti smrt? Hoće li biti bijede? Hoće li biti podređenih i nadređenih?” Pitao je ovozemaljske stvari: “Što će se desiti u tvom carstvu božjem?” A Isus je odgovorio - odgovor je kao kod Zen monaha, Isus je rekao: “Neće više biti vremena.” Možda uopće nije razumio čovjek kome se tako odgovorilo: “Neće više biti vremena.” Isus je rekao samo jedno: “Neće više biti vremena.”... jer vrijeme je horizontalno, a kraljevstvo božje je vertikalno: ono je vječno. Uvijek je tu: samo se vi trebate izvući iz vreme-na doći do njega. Ljubav je tako prva kapija... možete izaći iz vremena. Zato svako želi biti voljen, svako želi da voli. I nitko ne zna zašto u ljubavi ima toliko značajnog, zašto se toliko čezne za ljubavlju. I ako to zaista ne znate ne možete ni voljeti niti biti voljeni, jer ljubav je jedan od najdubljih fenomena na ovom svijetu. Nastavimo razmišljati o tome da je svako sposoban da voli onakav kakav je. To nije slučaj: nije tako. Zato ste frustrirani. Ljubav je drukčija dimenzija. I ako pokušate voljeti nekog u vremenu, biti ćete poraženi. U vremenu ljubav nije moguća. Sjećam se jedne anegdote: Meera je bila zaljubljena u Krishnu. Bila je domaćica, žena jednog princa. Princ je postao ljubomoran na Krishnu. Krishna nije više postojao, Krishna nije bio sadašnjost: Krishna nije bio fizičko tijelo. Između Krishninog fizičkog postojanja i Meerinog fizičkog postojanja postoji praznina od 5000 godina. Kako tako Meera može biti zaljubljena u Krishnu? Vremenska razlika je tako velika! Tako je jednog dana princ upitao Meeru, “Stalno pričaš o svojoj ljubavi, pjevaš i plešeš oko Krishne, ali gdje je on? Koga to toliko voliš? S kim to stalno razgovaraš?” Meera je razgovarala s Krishnom, pjevala, smijala se, borila se. Izgledalo je da je luda! I bila je, u našim očima. Zato je princ rekao, “Jesi li poludjela? Gdje je tvoj Krishna? Koga voliš? S kim razgovaraš? A ja sam tu i potpuno si me zaboravila.” Meera je rekla, “Krishna je ovdje, ti nisi tu, jer Krishna je vječan, a ti nisi. On će uvijek biti tu, on je uvijek bio tu, on je tu. Ti nećeš biti tu, ti nisi bio tu. Nisi bio tu jedan dan, nećeš biti tu... i kako mogu vjerovati da si između ta dva nepostojanja ti tu? Kako je postojanje moguće između dva nepostojanja?” Princ je u vremenu, Krishna je u vječnosti. Na taj način možeš biti blizu princa, ali udaljenost ne može biti uništena. Ti si udaljen. Možeš biti vrlo, vrlo udaljen u vremenu od Krishne, a ipak možeš biti i blizu. Ali to je drukčija dimenzija. Gledam ispred sebe i vidim zid. Podižem pogled i vidim nebo. Gdje je pogled u vremenu, tu je uvijek zid. Gdje je pogled van vremena tu je otvoreno nebo, beskonačno. Ljubav otvara beskonačnost, vječniju od postojanja. Tako, stvarno, ako si ikada volio, ljubav može činiti tehniku meditacije. Ovo je tehnika: Ne budi ljubavnik koji stoji odvojeno, izvana. Prihvati ljubav i učini je vječnom. Kada voliš nekoga, da li si ti tu kao ljubavnik? Ako si ti tu, ti si u vremenu i ljubav je samo lažna, samo pseudo. Ako si ti još uvijek tu i možeš kazati, “Jesam”, tada si psihički blizu, ali si duhovno izdvojen. Kada si zaljubljen, ne smiješ biti - samo u ljubavi, samo voljeti. Postani ljubav. Milujući svoju voljenu ili svog voljenog, postani milovanje. Ljubeći se, nemoj samo ljubiti ili biti ljubljen, budi poljubac. Zaboravi ego u potpunosti, pretvori ga u glumu. Glumi toliko duboko da glumca i nema više. ( ako ne možeš biti zaljubljen, tad je vrlo teško i jesti ili šetati, vrlo teško, jer ljubav je lagani pristup, do rastapanja ega. Dakle, ljudi koji su egoisti ne mogu voljeti. Oni mogu pričati o ljubavi, oni mogu pjevati o ljubavi, oni mogu pisati o ljubavi, ali oni ne mogu voljeti. Ego ne može voljeti. Shiva kaže, počnimo voljeti. Kada si u zagrljaju, ti postaješ zagrljaj, postaješ poljubac, Zaboravi samog sebe u potpunosti da bi mogao reći: “Ja ne postojim. Samo ljubav postoji.” Tada srce više ne kuca, ali kuca ljubav. Tada krv više ne cirkulira, ali cirkulira ljubav. Tada oči više ne vide, vidi ljubav. Tada ruke više ne mogu doticati, ali dotiče ljubav.Postani ljubav! - i unesi je u vječni život. Ljubav iznenada mijenja tvoju dimenziju. Izbačen si iz vremena i stojiš licem uz lice sa vječnošću. Ljubav može postati duboka meditacija; najdublja moguća. I ljubavnici ponekad znaju ono što sveci ne znaju.Ljubavnici su dotakli ono središte koji su mnogi yogiji promašili. Ali to će biti samo letimičan pogled ako svoju ljubav ne promijeni u meditaciju. Tantra znači ovo: TANSFORMACIJA LJUBAVI U MEDITACIJU. I sada možeš razumjeti zašto Tantra toliko govori o ljubavi i seksu. Zašto? Jer ljubav je najbolji prirodni otvor kroz koji možeš doći na drugu stranu ovog sveta, ove horizontalne dimenzije. Pogledaj Shivu s njegovom suprugom Devi. Pogledaj ih! Izgledaju kao da nisu dvoje. To jedinstvo je tako duboko da je čak postalo i simbol. Svi smo vidjeli Shivalingu. To je falusni simbol. - Shivin seksualni organ. Ali nije sam. Smješten je u Devinoj vagini. Hindusi onih dana bili su vrlo smjeli. Kad sada vidiš Shivalingu nikad ne pomisliš da je falusni simbol. Zaboravili smo, trudimo se da to potpuno zaboravimo. Jung se sjeća u svojoj autobiografiji, u memoarima, vrlo lijepog i zanimljivog događaja. Došao je u Indiju, otišao da vidi Konarak, a u hramu u Konaraku ima mnogo, mnogo Shivalinga, mnogo falusnih simbola. Učeni čovjek koji ga je vodio objasnio mu je sve osim toga što su to Shivalinge. A bilo ih je toliko da ih je bilo teško izbjeći. Jung je bio svjestan toga, ali nastavio je da ispituje učenog čovjeka samo da bi ga zadirkivao, “Ali što je ovo?” Zato mu je čovjek konačno šapnuo na uho, “Ne pitaj te me ovdje. Reći ću vam kasnije. To je intimna stvar.” Jung mora da se smijao u sebi. Ovakvi su današnji Hindusi. Onda mu je napolju čovjek prišao i rekao: “Nije bilo lijepo od vas da to pitate pred drugima. Sada ću vam reći. “To je tajna.” Onda je ponovo šapnuo Jungu na uho, “To su intimni dijelovi našeg tijela.” Kad se Jung vratio, sreo je jednog velikog naučnika koji se bavio orijentalnom mišlju, mitovima, filozofijom, Heinricha Zimmera. Tako je prenio ovu anegdotu Zimmeru. Zimmer je bio jedan od najnadarenijih umova koji su pokušali prodrijeti u indijsku misao, i bio je zaljubljenik u Indiju i njezine načine razmišljanja - orijentalni, ne - logični, mistični prilaz životu. Kad je čuo ovo od Junga, nasmijao se i rekao, “Ovo je dobro za promjenu. Uvijek sam slušao o velikim Indijcima: Buddhi, Krishni i Mahaviri. Ono o čemu ti pričaš ne govori o velikim Indijcima, nego o Indijcima.” Ljubav je za Shivu velika kapija. Za njega seks nije nešto što treba biti prokleto. Za njega seks je sjeme, a ljubav cvijet. I ako proklinjete sjeme, proklinjete cvijet. Seks može postati ljubav. Ako nikad ne postane ljubav onda je promašen. Prokunite promašenost, ne seks. Ljubav mora procvjetati, seks mora postati ljubav. Ako to ne postane, nije krivica seksa, to je tvoja krivica. Seks ne smije ostati seks, to je učenje Tantre - mora se pretvoriti u ljubav. Ni ljubav ne smije ostati ljubav. Mora se pretvoriti u svijetlo, u meditativno iskustvo, u posljednji, jedini mistični vrh. Kako transformirati ljubav? Budi gluma i zaboravi glumca. Dok voliš budi ljubav - jednostavna ljubav. Onda to nije tvoja ljubav, ili moja, ili bilo čija. To je jednostavna ljubav. Kad nisi tamo, u rukama si jedinog izvora struje, onda si u ljubavi. Nisi ti taj koji je zaljubljen. Ljubav te je okružila, nestao si. Postao si samo energija toka. D.H. Lawrence, jedan od najkreativnijih umova našeg vremena, bio je znajući i neznajući stručnjak za Tantru. Zapad ga je sasvim odbacio. Knjige su mu bile zabranjene. Bilo je mnogo slučajeva na sudovima - jer je rekao da je seksualna energija jedina energija i ako je odbacite i potisnete protiv univerzuma ste i nikad nećete biti u stanju da spoznate cvjetanje ove energije. A kad se potisne postaje ružna. To je začarani krug: svećenici, moralisti, tzv. religiozni ljudi, pape, shankaracharyasi i drugi; svi oni proklinju seks. Kažu da je to ružno. Kada ga potisnete postaje ružan. Zato kažu: “Pogledajte! Istina je to što smo rekli. Vi ste to dokazali. Pogledajte! Bilo što da radite ružno je i znate da je ružno.” Ali nije seks ono što je ružno. Ti svećenici su ga učinili ružnim. I kada su ga jednostavno učinili ružnim, dokazali su da su u pravu. A kada su dokazali da su u pravu, vi ga činite sve više i više ružnim - ružnijim. Seks je nevina energija. Život koji teče u vama, postojanje koje živi u vama. Nemojte ga obogaljiti. Dozvolite mu da pođe prema visinama - seks mora postati ljubav. U čemu je razlika? Kad vam je um seksualni eksploatirate drugog. Onaj drugi je samo instrument koji će se iskoristiti i odbaciti. Kad seks postane ljubav onaj drugi nije instrument, onaj drugi neće biti iskorišten. Onaj drugi nije zaista drugi. Kad volite, to nije sebično. Onaj drugi postaje značajan, jedinstven. To ne znači da ga iskorištavate - ne. Baš naprotiv, oboje se udružujete u dubokom iskustvu. Partneri ste u dubokom iskustvu, a ne onaj koji iskorištava, koji je iskorišten. Pomažete jedno drugom da se krećete u različitom svijetu ljubavi. Seks je iskorištavanje. Ljubav je zajednički ulazak u jedan različiti svijet. Ako ovaj ulazak nije trenutačan biti će bolji, i ako taj ulazak postane meditativan, tj. ako se možete potpuno zaboraviti i ljubavnik i voljena osoba nestanu i ako ostane samo ljubav koja sve prožima, onda je, kaže Shiva, vječni život vaš.


Stepenice do Ljubavi


Ljubav je susretanje, organsko susretanje života i smrti. Ako ne spoznaš ljubav, ti si promašio život. Ti možeš biti rođen, možeš živjeti i možeš umrijeti - ali si promašio stvar.Ti si promašio nevjerojatno, beskrajno, promašio si - potpuno si promašio intervale između toga. Ti intervali su vrhunac, vrh iskustva. Dostići to, potrebno je četiri stepenice proći. Prva stepenica: budi sada i ovdje - jer je ljubav moguća samo sada i ovdje. Ti ne možeš voljeti u prošlosti. Mnogi ljudi samo žive u sjećanju - što također ne može biti ostvareno. Postoje načini kako izbjeći ljubav: prošlost i budućnost su načini za to. Isto je da voliš u prošlosti ili da voliš u budućnosti - ljubav je moguća samo u sadašnjosti jer se samo sada susreću život i smrt... u mračnim intervalima koji ti se događaju. Ti mračni intervali su uvijek prisutni, uvijek prisutni, uvijek sadašnjost. To nije nikada prošlost i nije nikada budućnost. Ako razmišljaš previše - a razmišljanja su uvijek o prošlosti ili o budućnosti - tvoja energija će uvijek biti odvraćana od tvojih osjećanja. Osjećanja su sada i ovdje. Ako se tvoja energija kreće uzorom razmišljanja, tada nećeš imati dovoljno energije da se krećeš kroz osjećanja - tako ni ljubav neće biti moguća. Stoga je prvi korak sada i ovdje: Budućnost i prošlost donose mnogo misli: razmišljanja uništavaju osjećanja. Iosoba koja je previše opsjednuta mislima, malo po malo sasvim zaboravi da ima i srce. Čovjek koji je previše u mislima, malo po malo se počne kretati k prostorima gdje osjećanja ne govore. Ne slušajući osjećanja, malo po malo, ona će te napustiti. Postoje milijuni i milijuni koji ne znaju što srce znači. Oni misle da je srce samo obična pumpa. Njihova sva koncentracija je u glavi. Glava je jedna krajnost; ona je potrebna, ona je dobar instrument, ali ona mora biti korištena kao sluga. Ona ne smije biti gospodar. Jednom kada glava postane gospodar a srce se potisne, ti ćeš ipak živjeti, i jednom ćeš i umrijeti ali nećeš znati što je to Bog jer nisi spoznao ljubav. Isti mračni interval, koji se prvo dotakne, izgleda kao ljubav... ostaneš duže u tome, to postaje Bog. Ljubav je začetak Boga - ili, Bog je najviši vrh ljubavi. Druga stepenica ka ljubavi je kako naučiti transformiraš svoje otrove u med.. jer mnogi ljudi vole ali njihova ljubav je zatrovana raznim otrovima- mržnjom, ljubomorom, ljutnjom, posjedništvom. Tisuću i jedan otrov okružuje tvoju ljubav. Ljubav je delikatna. Samo pomisli na ljutnju, mržnju, ljubomoru posjedovanje: kako može ljubav opstati? Prvo, ljudi se kreću glavom a zaboravljaju srce - oni su u većini. Zatim, ona manjina i živi nešto sa srcem ali oni, također, imaju određenu slabost: ono malo svjetlosti ljubavi je okruženo ljubomorom, mržnjom, ljutnjom, sa tisuću i jednim otrovom. Tako cijelo putovanje postaje gorko. Ljubav je put između neba i pakla, ali to je dvosmjerni put koji vodi i dolje i gore. Ako ima otrova to će te odvesti dolje - ući ćeš u pakao, a ne u nebo. Umjesto da dospiješ do melodije, tvoj život biva mučna buka - konfliktna, saobraćajna buka; pobješnjela buka - svjetina koja urla, a ne zna za harmoniju. Tako ćeš ostati na ivici ludila. Druga stvar koja se mora zapamtiti je kako naučiti da svoj otrov pretvoriš u med. Kako da to transformiraš? Postoji jednostavan proces. Zapravo, zvati to transformacijom nije u redu jer ti zapravo ne činiš ništa, ti samo treba da si strpljiv. To je jedna od najvećih tajni koju ti mogu reći. Pokušaj to. Kada bijes dođe, Ti ne treba da radiš ništa: zato sjedi, uživaj i promatraj. Ne budi protiv toga, ne budi za to. Ne surađuj sa time, ne potiskuj to. Samo posmatraj, budi strpljiv, samo gledaj što se događa.., dopusti da se to podiže. Zapamti jednu stvar: nikada ne čini ništa na raspoloženju dok te otrov posjeduje, samo čekaj. Kada se otrov počne mijenjati u nešto drugo... To je jedan od bazičnih zakona života da se sve neprestano mijenja u sebi suprotno. Isto kao kada ti govorim da se muškarac mijenja u ženu, žena mijenja u muškarca, postoje periodične promjene u tebi - dobar čovjek postaje loš, loš čovjek postaje dobar, svetac ima grešničkih trenutaka, kao što i grešnik ima svetih trenutaka. Samo treba čekati. Nemoj glumiti ako te ljutnja obuzima, inače ćeš se .. pokajati, i stvoriti ćeš lanac reakcija i ući u karmu. To je osnovno značenje ulaska u karmu. Učini bilo što kada si u negativnom trenutku i ti ćeš tako biti u lancu reakcija kojemu nema kraja. Kada si negativan učini nešto i to drugo će biti negativno, a to drugo je već spremno da i ono učini nešto - negativnost stvara više negativnosti. Negativnost izaziva više negativnosti, ljutnja donosi više ljutnje, neprijateljstvo donosi više neprijateljstva i stvari se tako kreću dalje. . . i ljudi tako bivaju zapetljani jedni s drugima iz života u život. I oni to tako nastavljaju. Sačekaj, Kada si ljut, to je trenutak za meditaciju. Ne trati taj trenutak u ništa: ljutnja je stvorila toliko moćnu energiju u tebi... to može biti uništeno. Ali energija je neutralna - ista energija koja uništava može i da stvara. Sačekaj. Ista energija koja može razmrskati može donijeti i život - samo sačekaj. Čekati, ništa ne raditi u žurbi i jednoga dana ćeš biti iznenađen, uočiti ćeš unutarnju promjenu. Ti si prepun ljutnje, a taj bijes napreduje sve više i mora doći do svog klimaksa.., a onda se točak okrene. I ti možeš vidjeti kako se točak okreće i kako se ljutnja opušta, energija se ostvaruje i ti ponovo bivaš u pozitivnom raspoloženju - kreativnom raspoloženju. Sada ti možeš nešto uraditi. Sada uradi nešto. Uvijek čekaj na pozitivno raspoloženje. I to što ja govorim nije potiskivanje. Ja ne kažem da treba da potiskujete negativno. Ja govorim da promatrate negativno. Sjeti se razlike, uvijek se sjeti velike razlike u tome. Ja vam ne kažem da sjedite na vrhu negativnosti, da zaboraviš negativno, da učiniš nešto protiv toga - ne, ja vam to ne govorim. Ja vam ne kažem da se smijete kada ste gnjevni. Ne, taj osmijeh bi bio lažan, ružan, tobožan. Ne osmjehuj se ako si ljut. Tada se zatvori u sobu, stavi ogledalo ispred sebe, suoči se sa svojim ljutitim licem. Nema potrebe da to pokazuješ bilo kome drugome. To je tvoj posao, to je tvoja energija, to je tvoj život i ti treba da čekaš pravi trenutak. Idi pogledaj se u ogledalu, vidjeti ćeš crveno lice, crvene oči, ubica je tamo. Da li si ikada pomislio da svako krije ubicu u sebi? Ti isto tako nosiš ubicu u sebi. Nemoj misliti da ubica biva negdje drugdje - netko drugi je ubica koji ubija. Ne, svako posjeduje mogućnost da počini ubistvo. Ti nosiš samoubistveni instinkt u sebi. - Samo pogledaj u ogledalo: to je tvoja klima - ti treba da se poistovjetiš s time. To je dio rasta prema samospoznaji: Ti si čuo više puta: od Sokrata sve do danas:. “Spoznaj sebe” - ovo je put ka spoznaji sebe. “Spoznaj sebe”, ne znači da sjediš u tišini i ponavljaš: “Ja sam Brahma, ja sam duša, ja sam Bog, ja sam Ovo” - sve koještarije. “Spoznaj sebe”, znači spoznati sve svoje klime, sve mogućnosti - ubica, grešnik, kriminalac, svetac, sveti čovjek u tebi: vrlinu, Boga, Đavola. Spoznaj svoje podneblje, čitav niz toga i spoznavši to, ti ćeš otkriti tajnu, ključ. Ti ćeš vidjeti da ljutnja neće moći biti tu zauvijek - ili je to moguće? Ti nisi probao to. Probaj to - to ne može biti prisutno zauvijek. Ako ne učiniš ništa, ništa se neće ni dogoditi. Da li može ljutnja tu ostati uvijek i zauvijek? Ništa tu ne može ostati dovijeka. Sreća dolazi i odlazi, nesreća dolazi i odlazi. Možeš li uočiti taj jednostavni zakon? - da se sve mijenja, ništa ne ostaje stalno. Sloga, zašto biti u žurbi? Ljutnja će doći, onda će proći. Ti samo čekaj, imaj malo strpljenja. Samo se pogledaj u ogledalo i sačekaj. Dopusti da je ljutnja tu, neka ti se lice izopači i postane ubilačko - ali sačekaj, promatraj. Nemoj to potiskivati, a nemoj ni glumiti ljutnju i ubrzo ćeš primijetiti kako ti lice biva mekše, oči mirnije i kako se energija mijenja - muško se pretvara u ženstvenije... i ubrzo ćeš biti ispunjen sjajem. Isto crvenilo koje je obilježavalo ljutnju sada je određeni sjaj, ljepota na tvom licu, u tvojim očima. Sada izađi vani: došlo je vrijeme za pokazivanje.Pokazuj se kada si pozitivan. Ne forsiraj pozitivno, sačekaj da pozitivno dođe od sebe. To je tajna. Kada kažem: “Nauči da mijenjaš svoj otrov u med” - to znači sve ovo prethodno. I treće: podijeli s drugim. Sve što dođe negativno neka Buddhe samo tvoje. Sve što je pozitivno podijeli. Obično ljudi dijele svoje negativne emocije, oni ne žele da dijele svoje pozitivno. Čovječanstvo je sasvim glupo. Kada su sretni oni to ne žele podijeliti, ponašaju se jadno. Kada nisu sretni ljudi su spremni to podijeliti s drugima, ispoljavaju se. Kada se ljudi smješkaju, oni to rade veoma rezervirano, ekonomično - samo tako, kao do sada. Ali kada su ljuti onda su potpuno bijesni. Treća stepenica je znati dijeliti pozitivno. To će učiniti da tvoja ljubav teče nalik rijeci, da se rodi iz tvog srca. Tvoja dilema srca će početi da se kreće kada ti budeš dijelio. Ja sam čuo veoma čudnu izjavu Jorge Luis Borhesa. Saslušajte: Daj to što je sveto psima, Baci te bisere pred svinje. Za ono zašto je nužno davati. Ti si čuo drugačije: Ne bacaj pisma, ne bacaj bisere pred svinje, jer te neće razumjeti. No, stvar nije u tome što ti daješ - bisere, svetinje, ljubav - ni to kome ti daješ, u tome nije stvar. Stvar je u tome da ti daješ. Kada imaš, ti tada i daj. Gurdjijeff je običavao da kaže: “Sve što štedim je izgubljeno, a sve što dajem to je moje. Sve što sam dao još je sa mnom, a sve što sam sakupljao je nestalo, otišlo.” Istina, ti imaš samo ono što podijeliš. Ljubav nije vlasništvo koje treba štedjeti, ono je blistavo i miris koji se mora dijeliti, a što više dijeliš, toga više imaš; što manje daješ manje i dobijaš. Što više dijeliš to više i dobijaš, više se rađa iz tvoje najdublje unutrašnjosti, to je beskonačno, više još više donosi. Pusti vodu sa izvora i još više će nabujati. Ne pustiš li tu vodu, zatisneš li izvor, brzo će postati jadan i neće još dugo vrelo djelovati. Malo po malo će izvor presahnuti, biti odsječen; a voda koja je u izvoru će nestati, biće ustajala, prljava. Voda koja teče je svježa... Ljubav koja se daje je svježa. Zato je treća stepenica ka ljubavi - dijeliti svoje pozitivnosti, dijeliti svoj život, dijeliti sve što imaš. Sve što je divno u tebi nemoj štedjeti. Svoju mudrost dijeli; svoju molitvu dijeli; svoju ljubav, svoju sreću, zadovoljstvo dijeli. Da, ako ne možeš naći nikoga za to ti podijeli sa psom, ali dijeli. Podijeli sa kamenom, ali dijeli. Kada imaš bisere, daj ih nekome - ne razmišljaj da li je to svetac ili svinja - samo ih daj. “Za ono zašto je nužno davati.” Sakupljati - truje srce. Svakojako sakupljanje je otrovno. Ako dijeliš tvoj sistem će biti oslobođen otrova, i zato ne brini o tome da li to on zaslužuje ili ne. Nemoj ni čekati zahvalnost. Budi zahvalan osobi koja ti je dopustila da nešto podijeliš s njom. Nikako drugačije - ne očekuj, nadajući se duboko u svom srcu da će on biti zahvalan jer si nešto podijelio s njime. Ne, budi zahvalan da je on spreman da te sasluša; da podijeli svoju energiju sa tobom: da je on spreman da sluša tvoju pjesmu, da je spreman da gleda tvoj ples, da kada ti priđeš da mu nešto daš ne bivaš odbijen. . . on te može odbiti. Dijeliti je jedna od najvećih spiritualnih vrlina, jedna od najvrednijih spiritualnih vrlina. Četvrta stepenica je biti ništa. Jednom kada pomisliš da si netko, ti zastaješ, ljubav se tada ne razliva. Ljubav se odliva samo od onog koji je nitko. Ljubav živi samo u onome koji spozna ništa. Samo kada si prazan tada je ljubav u tebi. Kada si ispunjen egom, ljubav nestaje. Ljubav i ego ne mogu zajedno. Ljubav može bitisati s Bogom ali ne i sa egom. Ljubav i Bog su slični. Ljubav i ego ne mogu zajedno. Zato budi nitko. Ništa je vrelo svega, ono je izvor beskraja. . . ništa je Bog. Ništa znači nirvana. Budi ništa! Biti ništa može te dovesti do svega. Biti nešto ili netko, samo gubiš. Ako budeš ništa, tada ćeš stići svom domu



Jer Ljubav...


Posvetite više vremena posmatranju ljubavnih trenutaka.Budite spremni. Pratite kako se mijenja vaše disanje,kako vaše tijelo vibrira.Grlite svoju ženu,odnosno muškarca,neka to bude eksperiment.

Biti ćete iznenađeni. Jednog dana,sjedite najmanje sat vremena,grlite se,stopite se jednu u drugo i iznenaditi ćete se:to će biti jedno od najpsihodeličniih iskustva.Jedan sat ne radite ništa i kroz zagrljaje ,prepuštanje,stapanje,polako ćete disati kao jedno.Disati ćete kao da ste dva tijela,ali jedno srce.Disati zajedno.A kada dišete zajedno-ne ulažući nikakav trud,već samo zato što osjećate kako ovakvo disanje prati toliku ljubav-to će biti najsjajniji,najdragocjenjiji momenati koji ne pripadaju ovom svijetu, već svijetu izvan i daleko od njega. U tim trenucima prvi puta ćete osjetiti meditativnu energiju.Tada se gramatika povlači a jezik umire.U pokušaju da nešto kažemo,jezik umire i sa svojom smrću makar ukazuje na ono što ne može izraziti.


Ljubav više sliči mirisu nego cvijetu.Cvijet ima oblik,a svaki oblik postavlja ograničenja, dok je ljubav bezgranična;zato ne može imati oblik.No toga nismo svjesni i pokušavamo joj dati oblik,boju,izraz a što više u tome uspijevamo,to brže ljubav nestaje,ona će umrijeti. Ljubav mora biti ptica u letu, na nebu - ne možete je zatvoriti u kavez. Tada biste je ubili,makar kavez bio i zlatan.Ptica u kavezu i ptica na otvorenom nebu nisu jednake;to su dvije različite pojave.One izgledaju slično,ali je ptica koja let,i s vjetrom,među oblacima,slobodna i u toj slobodi blagoslovljena.Ptica u kavezu slična joj je samo oblikom ali ona nema neba,niti slobode,niti blagoslova. Ljubav je ptica i voli biti slobodna.Treba joj cijelo nebo da bi se razvila.Zato upamtite da je nikada ne smijete zatvarati u kavez, nikada zatočiti, niti je ograničavati ili joj pridavati oblik, izgled, neko ime, adresu, neku oznaku - nikada. Naprosto dopustite da ostane samo miris,da bude nevidljiva.i I tada će vas na svojim krilima moći podignuti do uzvišenosti.

Prava ljubav se širi.Volite određenu osobu ali ne možete da napravite lijevak i da usmjerite ljubav samo na jedno biće.Ljubav je fenomen.Kada se dogodi,prenosi se i na druge a ne samo na voljenu osobu.Kao talasi na jezeru. Kada bacite kamenčić u vod, stvara se talas koji se prostire sve do obale.Ako volite nekoga,znajte da je ljubav kružna,a ne pravolinijska. Ljubav je kao talas.Kada zavolite nekoga,bacate kamenčić u jezero.Svi ljudi imaju koristi od vaše zaljubljenosti a ne samo voljena osoba.Ako nekog stvarno voliš,prenosi tu ljubav na sve oko sebe.Ne možete da usmerite ljubav-jer ljubav nije takva-možete kanalisati rijeku-a ljubav je poput oceana,ne može se usmjeriti.Povezanost se može kanalilisati ali ljubav ne. Kada bacite kamenčić na određenu točku na jezeru,oko mjesta gdje je pao,širi se talas.Kada se zaljubite,zaljubite se u određenu osobu,ali to je tek početak,ne kraj.Tada se ljubav proširi na cijeli svijet.Kada jedan čovjek voli,svi su na dobitku.Iz centra, gdje je kamen pao,širit će se koncentrični krugovi do obale.Središte će biti voljena osoba,ljubavnik,ali ljubav se ne može obuzdati.Ljubav raste,ne može se zadržati.Ljubavnik postaje samo prolaz,samo vrata kroz koja svijet prima blaženstvo ljubavi. Kada volim nekoga-nalazim božanstvo u njemu.Ljubav otkriva ono što je božanstveno u nekome. Ne brinite.Nije vas briga da li vaš parfem osjeća netko drugi.Ne brinite da li parfem vašeg ljubavnika dopire do nekog drugoga.Bićete sretno što je svijet obogaćen,što kroz vas prima blagoslov.

Brak je prostitucija


Riječ ljubav može imati dva sasvim različita značenja - ne samo različita, već i dijametralno suprotna. Jedno značenje je da je ljubav određeni odnos, i drugo značenje koje predstavlja ljubav kao stanje bića.

Trenutkom kada ljubav postane vrsta odnosa tada i biva vrsta ropstva, jer tada biva očekivanje, zahtjevanje, frustracija i napor, s obje strane se dominira. To postaje borba za moć. Odnos nije prava stvar, barem ne za ljude oko mene. Ljubav kao stanje bića je sasvim druga riječ. To znači da si ti jednostavno ljubavan; ti ne stvaraš odnos od toga. Tvoja ljubav je isto što i miris ruže. To ne izaziva odnos; to ne traži da budeš na određeni način da se ponašaš na određeni način, da glumiš određenu ulogu. To ne zahtjeva ništa. To je samo davanje. A u tom davanju nema nikakvog zahtjeva za uzvraćanjem. Ako dijeliš ono što imaš to je isto što i uzvraćanje. Kada ljubav postane nalik mirisu za tebe tada to ima nevjerojatnu ljepotu i još nešto što je daleko iznad toga a to humanost. U tome nalazimo nešto božansko. Kada je ljubav stanje ti ne možeš učiniti ništa s tim. To će samo isijavati, ali to neće stvarati bilo kakvo ropstvo za bilo koga, a neće ti ni dopustiti da budeš orobljen od bilo koga. Odnos je takav, stvarni ili imaginarni, veoma suptilan način psihološkog obrobljavanja. Bilo da ti obrobiš nekoga ili ti budeš rob svoje ideje, svejedno. Jedna druga stvar koja se mora notirati je to da ne možeš obrobiti nekoga, a da ne postaneš svoj rob.Ropstvo je mač s dvije oštrice. Jedno, može biti jače, a ono drugo slabije, no to ne mijenja stvar, u svakom odnosu ti bivaš u zatvoru, a onaj drugi tamničar.. S njegove strane gledano, on je tamničar, a ti zatočenik. A to je jedan od fundamentalnih slučajeva u kojima čovječanstvo živi u tuzi, u nekom jadnom stanju. Neka tvoja ljubav Buddhe stanje tvoga bića. Ne da se ti zaljubiš, nego jednostavno da voliš. To je tvoja priroda. Ljubav je miomiris tvog bića: čak i ako si samo ti si okružen ljubavnom energijom. Čak i kada dotičeš mrtve stvari, kao na primjer stolicu, tvoja ruka obasipa ljubav - nije bitno prema kome. Ljubavno stanje je neadresirano. Ali, ti možeš biti u stanju ljubavi samo ako odbaciš stare nadzore uma o odnosima. Ljubav nije odnos. Dvoje mogu biti u velikoj ljubavi. Što su više u ljubavi sve manje su u prilici da od toga postane odnos. Što se više vole to se više slobode ostvaruje među njima. Što je više ljubavi među njima to je manje potrebe za zahtjevanjima, dominacijom i očekivanjima. I prirodno, nema više riječi o frustraciji. Ja sam protiv bilo koje vrste odnosa. Na primjer, ja ne volim riječ “prijateljstvo” ali volim riječ “prijateljevanje”. Prijateljevanje je kvaliteta u tebi, a prijateljstvo ponovo postaje vrsta odnosa. Ljubav je toliko vrijedna da se mora zaštititi od bilo koje vrste trovanja; zagađivanja. Odnos nanosi to trovanje. Ja želim da se svijet sastoji od individua. Čak korištenje riječi “par” me vrijeđa. Ti tako uništavaš dvije individue, a par nije stvar ljepote. Dopusti da svijet Buddhe sačinjen samo od individua, i kada ljubav spontano bljesne opjevaj to, pleši to, živi to; ne stvaraj lance od toga. Ne pokušavaj da nekog uhvatiš u krletku, a nemoj ni dopustiti da te obrobi. Svijet sačinjen od stvarno slobodnih individua je uistinu slobodan svijet. Jedna od najvećih potreba čovjeka je da je potreban. Mislim da ne postoji nijedno vrijeme kada ljubav nije bila u egzistenciji. Koliko postoji ljudsko biće, toliko će ljubav biti najcjenjenije iskustvo. To je nešto što je moguće na zemlji, ali to ne pripada zemlji. To ti daje krila da letiš kao orao prema suncu. Bez ljubavi si kao bez krila. A pošto je to kao brana i kao potreba svi problemi niču oko tebe. Ti želiš da tvoj ljubavnik ili tvoj voljeni Buddhe i sutra tu. To je bilo divno danas i ti se plašiš za sutra: Tako je brak postao. To je samo strah da tvoj voljeni ili ljubavnik sutra može otići - zato načini ugovor pred društvom i pred zakonom. No, to je ružno - to je sasvim ružno, neukusno. Načiniti od ljubavi ugovor, znači staviti zakon ispred ljubavi; znači da si stavio kolektivnu svijest ispred tvoje individualnosti i tako dobio podršku od suda, vojske, policije, vlade da možeš da načiniš svoju krletku sasvim sigurnom. Sutra ujutro. . . nitko ne zna što će biti. Ljubav dolazi kao dah, to može doći ponovo, a može i da ne dođe. I kada to ponovo ne dođe, samo zbog zakona, samo zbog braka, samo zbog društvenog trovanja, većina parova u svijetu je dovedena do prostitucije. Živjeti sa ženom koju ne voliš, živjeti s muškarcem kojega ne voliš, živjeti zbog sigurnosti, bezbjednosti, zbog financijske potpore, živjeti za bilo koji razlog osim ljubavi - čini od toga samo prostituciju. Ja želim da prostitucija sasvim nestane iz svijeta. Sve religije su željele to - da ne Buddhe prostitucije. Ali to ukazuje koliko je čovječanstvo glupo: te iste religije, koje žele da ne Buddhe prostitucije, su uzrok prostitucije, jer podržavaju brak. Brak je, kao takav, prostitucija. Ako ja vjerujem svojoj ljubavi, zašto bi se vjenčavao? Prava ideja braka je nevjerstvo. A nešto što proizlazi iz takvog nevjerovanja ne može omogućiti tvojoj ljubavi da se razvija i raste. To samo može uništili ljubav. Ljubav je autentična samo onda kada joj pružiš slobodu. Neka ovo Buddhe kriterij. Ljubav je stvarna samo onda kada se ne upliće u privatnost druge osobe. Ona poštuje tuđu individualnost, njegovu intimu. Ali ljubavnici koje ti vidiš oko sebe trude se na svaki način da ti oduzmu privatnost: sve što ima treba da se kaže jedno drugom. I oni se nadaju uništenjem jedno drugog životi bi bili ispunjeni, sadržajni. Oni će postati tako sve više jadni. Budi ljubavan i zapamti: sve što je stvarno uvijek se mijenja. Ti si bio obaviješten da samo prava ljubav može trajati vječno. Prava ruža ne može trajali vječno. I ljudsko biće također mora jednom umrijeti. Egzistencija je u stalnom mijenjanju. Ali utemeljena je ideja da će ljubav biti prava ako je stalna....- i ako ljubav jednog dana nestane, prirodni zaključak bi bio da ta ljubav nije prava. Ja želim da znate: ljubav dolazi iznenada - i to ne ovisi o nekom naporu s vaše strane: to dolazi kao dar prirode. Tada je nećeš ni prihvatiti ako si pritisnut opsesijom da će jednog dana nešto tako i nestati. Na način kako je došla, ona i odlazi. Ali zato nema potrebe za brigu: ako jedan cvijet otpadne drugi se rađa. Ruže dolaze vječno, ali se ne veži za jedan cvijet. Uskoro možeš biti vezan za uveli cvijet. A stvarnost ukazuje da se ljudi upravo vežu za uvelo cvijeće; uvelu ljubav koja je nekada bila jedra. Sada je to samo sjećanje i bol, a ti si zatočen samo zbog poštovanja, samo zbog zakona. Ja nisam protiv ljubavi. Ja sam sasvim u okrilju ljubavi i zbog toga sam protiv odnosa, protiv brakova. Sasvim je moguće da dvoje žive svoj cijeli život zajedno. Nitko ne kaže da treba da živite odvojeno, ali taj život udvoje mora biti samo iz ljubavi, bez upletanja i miješanja u individualnost drugoga, u vlastitu dušu. To je njihovo dostojanstvo. Ja govorim o ljubavi kao duhovnom fenomenu, ne biološkom. Biologija nije ljubav, to je strast. Biologija je zainteresirana samo za produženje vrste; ideja ljubavi je samo biološki mito. Kada vodiš ljubav s nekim, otkriti ćeš da više nisi zainteresiran za njega bar dvadeset četiri sata. A to zavisi o tvojoj dobi, može biti i mnogo duže. Bio je jedan novi zapovjednik Francuske strane legije i kapetan je htio da mu pokaže njihova postrojenja. Pošto su napravili krug okolo, zapovjednik je pogledao kapetana i rekao: “Čekaj malo. Nisi mi pokazao tu malu plavu kućicu. Čemu ona služi? Kapetan reče: “Pa, gospodine, vidite, tu mi držimo devu. Znate, kad muškarac osjeti potrebu za ženom.. .” “Dosta!” reče zapovjednik s gađenjem. No, dva tjedna kasnije, zapovjednik je i sam počeo osjećati potrebu za ženom. Ode kapetanu i reče mu: “Kaži mi nešto, kapetane.” Spustio je svoj glas i osvrćući se okolo upitao: “Da li je deva slobodna uskoro?” Kapetan reče: “Pa, dopusti da vidim.” On otvori svoju bilježnicu: “Zašto, da, gospodine, deva je slobodna sutra popodne u dva sata.” Zapovjednik reče: “Upiši me.” Tako, sutra u dva sata popodne zapovjednik krenu ka maloj plavoj kućici i otvori vrata. Unutra je našao najkraću devu koju je ikada vidio. Zatvorio je vrata. Kapetan je zatim začuo veliko urlanje i vrištanje. Zato on istrča van i banu u kolibu. Našao je zapovjednika golog prekrivenog devinog dlakom i blatom. “Hm, izvinite, gospodine,” reče kapetan. “Zar nije pametnije da uradite kao svi drugi muškarci ovdje, pa uzjašete devu i otkaskate do grada i nađete ženu za sebe?”


Buntovnik novog doba


Moj buntovnik, moj novi čovjek je Zorba Buddha. Čovječanstvo je živjelo: ili u realnosti duše, a iluzornosti materije ili u realnosti materijalnog, a iluziji duhovnog. Čovječanstvo se u prošlosti može podijeliti na materijaliste i spiritualiste. No, nitko se nije usudio da sagleda stvarnost o čovjeku. On je oboje istovremen. On nije samo duhovan - nije samo svijest - a nije samo ni materija. On je jaki sklad između materije i svijesti. Zapravo, materija i svijest i nisu dvije stvari već samo dva aspekta jedne stvarnosti: materija je vanjština svijesti, a svijest je unutrašnjost materije. No, nije još bilo ni jednog filozofa, pisca ili duhovnog mistika u prošlosti koji je deklarirao ovo jedinstvo. Oni su uvijek bili skloni da dijele čovjeka nazivajući jednu stranu stvarnom, a drugu nestvarnom. To je stvaralo atmosferu šizofrenije u čitavom svijetu. Ti ne možeš živjeti samo kao tijelo. To Isus misli kada kaže: “Čovjek ne može živjeti samo o kruhu” - ali to je samo pola istine. Ti ne možeš živjeti ni samo kao svijest, a ne možeš živjeti ni bez kruha. Ti posjeduješ dvije dimenzije svog bića i obije teže biti ispunjene jer daju podjednaku mogućnost za razvoj. No, prošlost je obično bila naklonjena jednoj na uštrb druge, i obratno. Čovjek nikada nije bio prihvaćan u cjelini. To je obično stvaralo bijedu, agoniju i veliko mračnjaštvo i noć koja je trajala tisućama godina, i izgleda kao da nema kraja. Ako slušaš tijelo tada uskraćuješ sebe, a ako ipak ne slušaš tijelo tada ćeš patiti od gladi, siromaštva i žudnji. Ako slušaš samo svoju svijest tada će tvoj rast biti jednostran: svijest će se razvijati ali će tijelo biti zgrčeno i ravnoteža će biti izgubljena. U ravnoteži je tvoje zdravlje, u ravnoteži je tvoja cijelost, tvoja radost, tvoja pjesma, tvoj ples. Zapad je odabrao da sluša tijelo i postao je sasvim gluh kada je u pitanju stvarnost svijesti. Krajnji rezultat je velika nauka, moćna tehnologija, društveno bogatstvo, bogatstvo svjetovnih stvari: a usred svega toga bogatstva je siromah bez duše, sasvim izgubljen - ne znajući tko je, osjećajući se kao nakaza koja je slučajno na zemlji. Dok se svijest bogati materijalnim svijetom dotle će tijelo biti teško, a duša biti slabašna. Ti si toliko opterećen vlastitim izumima, vlastitim otkrićima za koja misliš da su donijela bolji život iako se zapadna inteligencija slaže da to nije dovoljno valjano. Istok je odabrao svijest, a odbio sve što je materijalno - uključujući u to i tijelo - kao maya, kao iluziju, kao opsjenu u pustinji koja samo tako djeluje, a koja nema ničeg stvarnog u sebi. Istok je stvorio takve ljude kao što su Gautama Buddha, Mahavira, Patandžali, Kabir, Farid, Rajid - dugu liniju ljudi sa velikom sviješću, sa svjesnošću. No, Istok je isto tako stvorio milijune siromašnih, gladnih, bolesnih koji su umirali kao psi - bez dovoljno hrane, čiste vode za piće, odjeće i zaštite. Čudne li situacije... Na Zapadu svakih šest mjeseci oni uništavaju milijune dolara vrijednosti u mlijeku i drugim proizvodima bacajući ih u ocean jer im je to višak koji može zauzimati prostor u skladištima i da snizi cijenu tih proizvoda, što bi moglo poremetiti njihovu ekonomsku strukturu. Na jednu stranu, u Etiopiji svaki dan umre hiljadu ljudi dok u isto vrijeme Europska ekonomska zajednica uništava ogromne količine čiji troškovi uništenja vrijede dva milijuna dolara. Tko je odgovoran za ovakvu situaciju? Bogati čovjek na Zapadu traga za svojom dušom, a nailazi na prazninu bez imalo ljubavi, iskrene molitve za čovjeka, već samo riječi koje kao papagaj uči u nedjeljnoj školi. U njemu nema ničeg duhovnog, nema osjećaja za druga ljudska bića, nema poštovanja prema životu, pticama, drveću, životinjama - a uništavati je sasvim lako. Možda se Hirošima i Nagasaki i ne bi dogodili da čovjek nije mislio da samo postoji materija. Toliko mnogo nuklearnih bombi možda ne bi bilo ispaljeno da je čovjek pomislio da postoji skriveni Bog, skriveni sjaj koji ne treba uništavati već otkrivati, koji ne treba razarati već osvijetliti - treba otkriti hram božji. No, ako je čovjek samo tvar, ako je samo kemija, tjelesan, kostur prekriven kožom tada sa smrću sve nestaje, ništa ne ostaje. Stoga je bilo moguće i ono što je učinio Adolf Hitler ubiti šest milijuna ljudi bez razmišljanja. Ako su ljudi samo materija čemu onda dvoumljenje. Zapad je izgubio svoju dušu, svoju unutarnjost. Predavši se nerazumlju, dosadi i mrzovolji - nije mogao ni naći sebe. Stoga je svako naučno otkriće bilo beskorisno jer je kuća bila puna svega samo nije bilo domaćina u njoj. Na Istoku je drugačije, domaćin je prisutan ali je kuća prazna. Teško je uživati u životu praznog stomaka, bolesnog tijela, sa smrću koja te okružuje: nemoguće je biti meditativan. Stoga smo mi na Istoku bili nepotrebno gubitnici. Svi naši sveti ljudi, filozofi - i spiritualisti i materijalisti - su odgovorni za ovaj kriminal prema čovjeku. Zorba Buddha je odgovor za sve. To je sinteza duha i materije. To je dekla-racija da nema konflikta između duše i tijela, svijesti i materije: da možemo biti bogati na obije strane. Možemo imati sve što je svijet otkrio: nauku i tehnologiju, a možemo i imati sve što su Buddha, Kabir, Nanak otkrili u svom unutarnjem biću: cvijeće, ekstaze, miris božanskoga, krila krajnje slobode. Zorba Buddha je novi čovjek, buntovnik. Njegovo buntovništvo se sadrži u težnji da uništi šizofreniju kod čovjeka, da uništi podijeljenost: da uništi spiritualnost koja je protiv materijalnosti, da uništi materijalnost koja je protiv spiritualnosti. To je manifestno da je tijelo i duša zajedno, da je egzistencija prepuna duhovnosti, da su čak i planine žive, da je drveće osjetljivo, da je sve bivstvovanje ujedinjeno, ili da je možda to samo jedna energija koja se ispoljava na dva načina: kao materija i kao svijest. Kada se energija iščisti tada se ispoljava kao svijest, a kada je energija sirova, kruta, neiščišćena - tada izgleda kao materija. Čitava egzistencija i nije ništa drugo do jedno energetsko polje. To je moje iskustvo - to nije samo moja filozofija. To je i potvrđeno od mo-derne fizike i njenih otkrića: egzistencija je energija. Mi možemo dopustili čovjeku da ima oba svijeta zajedno. On ne treba da napusti ovaj svijet da bi dospio do onog drugog, i obratno. Zapravo, imati samo jedan svijet, dok si u mogućnosti da imaš oba je nepotrebno izazivanje siromaštva. Zorba Buddha je najbolja mogućnost. On će živjeti svoju prirodu do krajnjih mogućnosti. On će pjevati pjesme ove zemlje. On neće odbiti zemlju, a neće odbiti ni nebo. On će zahtijevati sve što ova zemlja ima: svo cvijeće, sva zadovoljstva, a tražiti će i sve što nebo može pružiti. On će tražiti pravo na svu egzistenciju kao na svoj dom. Čovjek prošlosti je bio siromašan jer je dijelio egzistenciju. Novi čovjek, moj buntovnik, Zorba Buddha traži pravo na svu egzistenciju kao na svoj dom. Sve što postoji je za nas i mi treba da to koristimo na najbolji mogući način -bez imalo krivnje, bez nedoumice, bez probirljivosti. Bez probirljivosti koristi i uživaj u svemu što ti materija pruža, a isto tako uživaj u svemu što ti svijest dopušta. Budi Zorba, ali ne zastani tu. Kreni dalje prema biću što je Buddha. Zorba je samo pola, kao što je i Buddha samo pola egzistencije. Ima jedna stara priča. U jednoj šumi u blizini grada živjela su dva prosjaka. Prirodno, oni su bili u neprijateljstvu u kojem su obično ljudi istih profesija - dva liječnika, dva profesora, dva sveca. Jedan od njih je bio slijep dok je drugi bio bez nogu, ali su oba bila suparnički nastrojena i čitav dan bi se u gradu nadmetali. Jedne noći njihovu kolibu je zahvatila vatra koja se širila šumom. Slijepi čovjek je mogao istrčati vani, ali nije znao na koju stranu se vatra širi i gdje da bježi, a hromi čovjek je pak vidio sve ali nije mogao bježati - vidio je samo kako mu se smrt približava. Oba su zaključili da su potrebni jedan drugome. Hromi je donio iznenada odluku: “Slijepi može trčati, a ja mogu vidjeti kuda trči.” Oba su u tom trenutku zaboraviti na svoja suparništva. U takvom kritičnom trenutku, kada su oba izložena opasnosti, nužno se zaboravlja na sva neprijateljstva. Sva su neprijateljstva u suštini glupost. Oni su stvorili veliku sintezu; dogovorili su se da slijepi čovjek iznese hromog na svojim leđima vani i tako su mogli funkcionirati kao jedan čovjek. Tako su i spasili svoje živote. Pošto su spasili jedan drugoga tada su postali i prijatelji - po prvi put su odbacili svoja neprijateljstva. Zorba je slijep - on ne može vidjeti, ali on može plesati, može pjevati, može se radovati. Buddha može vidjeti, ali on samo može vidjeti. On je čisto oko - jasnoća i uočavanje - ali on ne može plesati; on je stiješnjen: ne može pjevati, ne može se radovati. Krajnje je vrijeme za sjedinjenje Zorbe i Buddhe. Svijet je u plamenu i svačiji život je u opasnosti. Samo takav novi čovjek može spasiti čovječanstvo. Takvo sjedinjenje je jedina nada. Buddha može doprinijeti sviješću, jasnoćom, očima koje vide i dalje, koje vide i ono što je nevidljivo. Zorba može dati svoje cijelo biće Budinoj viziji - učiniti da to ne Buddhe samo suha vizija već učiniti da to Buddhe veselje ispunjeno plesom, ekstatični put života. Ambasador Šri Lanke mi je napisao pismo u kojem traži od mene da prestanem da koristim složenicu Zorba Buddha jer je Šri Lanka budistička zemlja i da to:”... vrijeđa naše religiozno osjećanje jer ti miješaš različite ljude, Zorbu i Buddhu.” Ja sam mu petom napisao pismo: “Pošto ti ne shvaćaš da Buddha nije ničije lično vlasništvo, i Buddha nije samo nužno Gautama Buddha kome ste vi klanjali hiljadama godina u vašim hramovima. Buddha jednostavno znači “onaj koji je probuđen”. To je samo pridjev, a ne vlastito ime. Isus se isto tako može nazvati Buddhom, Mahavira je i bio nazivan u džainističkim knjigama, Buddha. Lao Tzu bi isto tako mogao biti nazvan Buddhom - i svako tko je prosvijetljen je Buddha. Dakle, probuđenost nije ničije vlasništvo - svako tko spava može se i probuditi. To je zapravo logični i prirodni zaključak: ako si sposoban da spavaš tada si sposoban i da se probudiš. Zorba je uspavan iako on ima mogućnosti da Buddhe probuđen. Zato ne budite nepotrebno razdražljivi, ljuti. Ja ne govorim o vašem Gautama Buddhi, već govorim o čistom kvalitetu probuđenosti. To ja koristim samo kao simbol.” Zorba Buddha jednostavno znači novo ime za novo ljudsko biće, novo ime za novo vrijeme, novo ime za novu epohu. On mi nije više odgovorio. Čak i čovjek koji drži mjesto ambasadora je toliko podcjenjiv, glup. On je mislio da piše veoma bitno pismo meni, a da nije nikada ni razmislio o imenu i značenju riječi Buddha. Buddha nije prezime Gautame. Njegovo pravo ime je Gautam Sidarta. Sidarta je njegovo ime a Gautam porodično ime, prezime. On je nazvan Buddha tek kada se prosvijetlio, inače bio je Zorba. Svako tko nije probuđen je Zorba. Zorba je izmišljeni karakter, čovjek koji vjeruje u zadovoljstva tijela, zadovoljstva čula. On uživa potpuno u životu bez da razmišlja što mu se može dogoditi u narednom životu - bilo da završi u raju ili da skonča u paklu. Zorba je bio jedan siromašni sluga. Njegov gazda je bio veoma bogat, ali veoma ozbiljan kako samo to može biti Englez. Jedne noći za punog mjeseca...Nikada neću zaboraviti to što je on tada rekao svome gazdi. Zorba je bio u svojoj sobi i poslije kraćeg vremena izašao vani sa gitarom u rukama i željom da pleše po plaži. Pozvao je svog gazdu da mu se pridruži. Rekao je: “Gazda, samo jedna stvar ti ne valja - previše razmišljaš. Dođi! Ovo nije vrijeme za razmišljanje: mjesec je pun i cijeli ocean pleše. Nemoj propustiti ovaj izazov!” On je vukao gazdu rukama. Gazda je pokušavao da se odupre i da ne pođe sa njime, jer je Zorba bio sasvim lud. On je običavao da pleše na plaži svake noći. Gazda je bio u nedoumici: što ako neko naiđe i vidi ga kako stoji na plaži sa slugom. A Zorba ne samo da ga je pozivao da dođe, on ga je i pozivao da plešu zajedno. Vidjevši noć punog mjeseca, ocean kako trepti, Zorbu koji pjeva uz gitaru, iznenada se u gazdi počela buditi energija i pokretati noge što nije osjetio nikada do tada. Ohrabren i ubijeđen, on je konačno počeo uživati u plesu. U početku je bio suzdržljiv, no kako nije nikoga bilo na plaži u kasnoj noći, on se sasvim predao. Tada je zaboravio sasvim na svijet i postao jedno sa Zorbom koji pleše, oceanom koji pleše, i mjesecom koji pleše. Sve je postalo jedno i sve je bilo ples. Zorba je izmišljeni karakter, a Buddha je objektivan za onog koji odbaci svoj san i postane probuđen. Budisti ne treba da su uvrijeđeni. Ja sam dao Buddhi energiju kako bi mogao plesati i dao sam Zorbi oči kako bi mogao vidjeti iza neba i proširiti svoje iskustvo egzistencije i evolucije. Moj buntovnik nije drugo do Zorba Buddha.


Sloboda = Odgovornost


Čitava prošlost je ispunjena takvim ljudima koji su se odricali svijeta i društva. Odricanje je skoro postalo neodoljivi dio svake religije, temeljni princip. Buntovnik se odrekao samo prošlosti. On neće ponavljati prošlost. On će donijeti nešto novo svijetu.Oni što su napuštali društvo i svijet jesu bjegunci. Oni se tako samo odriču odgovornost; bez razumijevanja da se tako i odriču mogućnosti za slobodom. To su kompleksnosti života: sloboda i odgovornost idu zajedno, ili ostaju zajedno. Što si više zaljubljen u slobodu to ćeš više biti spreman da prihvatiš odgovornost. Ali izvan života, izvan društva i nema neke mogućnosti za odgovornošću i treba se prisjetiti da sve što smo naučili mi, naučili smo kroz odgovornost. Prošlost je uništila ljepotu riječi odgovornost. Oni su od toga načinili nešto nalik dužnosti, a ona to nije. Dužnost je nešto što je nametnuto kao izraz tvog duhovnog ropstva. Dužnost prema starijim, dužnost prema supruzi, dužnost prema djeci - svi oni nisu odgovorni. Vrlo je značajno razumjeti riječ odgovornost. Ti treba da tu riječ razdvojiš na dva dijela: odgovor i nosivost. Ti se možeš ponašati dvojako: jedno je reakcija, a drugo je odgovor. Reakcija dolazi iz tvoje uslovljene prošlosti - ona je mehanička. Odgovor dolazi od tvog prisustva, svjesnosti, budnost: on nije mehanički. On je svjestan. Nosivost odgovora, odgovornost je jedan od najvećih principa razvoja. Tu ti ne slijediš ničiji nalog, zapovijest, ti samo slijediš svoju svijest. Ti djeluješ nalik ogledalu, održavaš situaciju i odgovaraš na nju - ne iz sjećanja na prošlost i neke slične prilike, ne ponavljaš svoje reakcije već djeluješ svježe, nanovo, u pravom trenutku, neposredno. Niti je situacija stara niti tvoj odgovor - oboje je novo. Ova nosivost, sposobnost je kvaliteta buntovnika. Odbiti svijet, pobjeci u šume, u planine, ti jednostavno bježiš od uočavanja situacije. U pećinama Himalaja ti ne trebaš neku odgovornost. Ali zapamti, bez odgovornosti ne možeš se ni razvijati, rasti, tvoja će svijest ostati zaostala. Za rast je potrebno da se suočiš, susretneš, da prihvatiš izazove odgovornosti. Bjegunci su kukavice, oni nisu buntovnici - sve što je do sada bilo rečeno o njima je da su buntovni duhovi. Oni to uopće nisu, oni su samo kukavice. Oni se ne mogu odnositi prema životu. Oni su svjesni svojih slabosti i krhkosti i misle da je bolje pobjeći jer se tako nikada neće susresti sa svojim slabostima, neotpornostima; tako nećeš saznati za izazove. A bez izazova, kako misliš da se razvijaš, rasteš? Ne, buntovnik ne može napustiti svijet i društvo, ali zapravo on se odriče od mnogih drugih stvari. On odbija takozvanu moralnost koja mu je nametnuta od društva; on odbija niz vrijednosti koje su bile nametnute od drugih; on odbija znanje koje je proizvod takvog društva. On ne odbacuje i bježi od društva kao takvog, ali odbija sve ono što mu je društvo nametnulo. To je stvarno odricanje. Buntovnik živi u društvu, bori se, suprotstavlja se. Ostati u masi, a ne biti opčinjen masom već biti opčinjen svojom sviješću je velika prilika za razvoj. To uslovljava da se ispolji ono najbolje kod tebe; to ti daje dostojanstvo. Buntovnik je borac, ratnik - a kako ti možeš biti borac u pećinama Himalaja? S kim ćeš se boriti? Buntovnik ostaje u društvu, ali on više nije dio tog društva. On nije tvrdoglav, nepopustljiv, on nije egoista; on nije slijepi borac. Ako nešto pak pronade da je nešto u redu on to prihvaća, ali on samo prihvaća ono što on osjeća da je dobro, a ne ono što mu se naređuje. Ako vidi da to nije dobro, on to odbija bilo po koju cijenu. On će prihvatiti i raspeće ali neće prihvatiti bilo kakvo duhovno orobljavanje.


Bik i June


Jedna od najgrubljih stvari što je čovjek pričinio sebi je tuga i ozbiljnost. To se moralo uraditi jer ako čovjeka ne učiniš tužnim i ozbiljnim, ne možeš od njega stvoriti robota - roba u svim oblicima ropstva.Duhovno, kao roba nekog izmišljenog boga, nekog izmišljenog raja i pakla; psihološki, kao roba tuge i ozbiljnosti što nije prirodno... oni su bili žrtve pritisaka nad njihovim umom što je uslovilo da um funkcionira fragmentarno, rastrojeno; a isto tako i fizičkim robom jer čovjek koji se ne može smijati, ne može biti zdrav i čitav. Smijeh nije jednodimenzionalan, on ima sve tri dimenzije ljudskog bića: kada se smiješ i tvoje tijelo uživa u tome, tvoj um uživa u tome i tvoje biće uživa u tome. U smijehu sve razlike, razdori nestaju, šizofrenička osobnost iščezava. No, to je protiv onih koji žele iskoristit čovjeka protiv kraljeva, svećenika i lukavih političara. Njihov čitav napor je bio da učine čovjeka slabim, bolesnim. Učiniti čovjeka bijednim i on se neće nikada buniti. Oduzimati mu smijeh, isto je što i uzimati mu stvarni život. Oduzimati čovjeku smijeh je spiritualna kastracija. Da li si uočio razliku između bika i juneta? Oni su isto rođeni, ali je june kastrirano. A dok ga ne kastriraš ne možeš ga prisiliti da ti služi: nosi tvoj teret, vuče tvoja kola. Ti ne možeš upregnuti bika u tvoja kola, on je veoma snažan, ne možeš ga kontrolirati on već ima izgrađenu vlastitu individualnost. June je tek daleki eho njegove prave prirode, tek sjenka. Ti si ga uništio. Da bi se stvorio rob čovjeku su učinili istu stvar, uništili su ga na isti način. Smijeh se bio zabranjivan kao djetinjarija, kao nerazumnost, u najboljem slučaju dopušteno ti je da se smješkaš. Razlika između smiješka i smijeha je kao i između juneta i bika. Smijeh je potpun. Smiješak je tek mali zadatak usana, smiješak je kao neki manir. Smijeh ne poznaje manire, etikete - on je divalj, a ta neobuzdanost nosi sa sobom svu ljepotu. Ali uloženi interesi, bilo da je to novac ili organizirana, institucionalizirana religija ili liderstvo - svi se oni slažu u jednoj stvari: čovjek mora biti slabašan, jadan, uplašen učiniti ga da živi u nekoj vrsti paranoje. Samo tada će kleknuti na svoja koljena ispred neke drvene ili kamene statue. Tek tada će bili spreman da služi nekome tko je moćan. Smijeh ti vraća tvoju energiju. Svaki damar tvoga tijela biva živ, svaka ćelija tvoga bića počinje plesati. Najveći grijeh koji je počinjen protiv čovjeka na ovoj planeti je što mu je zabranjen smijeh. Implikacije su duboke, jer kada ti se zabrani smijeh, zabranjeno ti je i da budeš veseo, zabranjeno ti je da pjevaš pjesmu slavlja, zabranjeno ti je da plešeš kao izraz čistog blaženstva. Zabranjivanjem smijeha, sve u životu što je najljepše, sve što čini život životnim i voljenim, sve što daje životu značaj je uništeno. To je najružnija strategija ikad učinjena protiv čovjeka. Ozbiljnost je grijeh. I zapamti, ozbiljnost ne znači i iskrenost. Iskrenost je sasvim drugi pojam. Ozbiljan čovjek se ne može smijati, ne može pjevati, ne može plesati. On se uvijek kontrolira, on je bio podizan u tom smislu da je postao vlastiti tamničar. Iskreni čovjek se može smijati iskreno, može plesati iskreno, može se veselili iskreno. Iskrenost nema ništa s ozbiljnošću. Ozbiljnost je jednostavno bolest duše i samo bolesna duša se može preobraziti u roba. A svi uloženi interesi trebaju čovječanstvo koje nije buntovno, koje je veoma voljno, skoro prosjačko, da bi bilo obrobljeno. Zapravo, samo djeca su spremna da hihoću i smiju, a odrasli misle, pošto su oni neupućena djeca, mogu se i zapostaviti, oni su još necivilizirani, još primitivni. Čitav napor roditelja, društva, učitelja, svećenika je kako da ih civiliziraju. Kako ih načiniti ozbiljnim? Kako im nametnuti da se ponašaju kao roblje, a ne kao nezavisne individue? U društvu, čovjek koji se smije potpuno - iz stomaka - nije potisnut. Ti treba da izgledaš ozbiljno; da pokazuješ da si civiliziran i mudar. Smijeh je za djecu ili nezrele osobe, ili primitivce. Samo pođi u bilo koju crkvu i pogledaj Isusa na križu. Prirodno, on je ozbiljan i njegova ozbiljnost ispunjava cijelu crkvu. Smijati se tu bilo bi sasvim neumjesno. Nitko još nije čuo da se Bog smijao. Djeca se smiju jer ne očekuju ništa. Pošto ne očekuju ništa, njihove oči su tako čiste da mogu vidjeti stvari kakve su, a svijet je pun apsurdnosti, smijurija. Tu ima toliko mnogo “klizanja na kori od banane" koje djeca neće moći izbjeći da ne vide. To su naša očekivanja koja djeluju kao zastori preko naših očiju. Pošto su sve religije protiv života; one i ne mogu biti za smijeh. Smijeh je jedan esencijalni dio života i ljubavi. Religija je protiv života, protiv ljubavi, protiv smijeha, protiv veselja: ona je protiv svega što može život učiniti moćnim iskustvom dobrobiti i blagostanja, blaženstva. S obzirom na njihovu antiživotnu težnju religije su uništile čovječanstvo. One su odnijele sve što je užitak za čovjeka, a njihovi sveci su postali primjer za druge. Njihovi sveci su samo suha kost - nastala posteći, mučeći sebe na mnogo načina; nalazeći još načina za mučenje svog tijela. Što su više mučili sebe, to su nailazili na više poštovanja kod drugih. Oni su pronašli stepenice do poštovanja: samo muči sebe i ljudi će te pamtiti na vjekove i klanjati se tvojim moštima. Isposništvo je psihološka bolest. Nema ništa u tome čemu se treba klanjati: to je lagano samoubistvo. Ali mi smo podržavali ta spora samoubistva vjekovima, jer je ideja da su tijelo i duša naši neprijatelji bila duboko fiksirana u nama. Što bi više mučio svoje tijelo, to bi bio više duhovan, a što bi više dopustio da prima zadovoljstva, uživanja, ljubav, smijeh - što si manje duhovan. Ova podjela je temeljniji razlog zašto je smijeh iščezao iz čovjeka. Čitava religija je utemeljena na običnoj psihologiji: strah, uvećan u ime pakla; i pohlepa, uvećana na ime obogaćenja na nebu. Oni koji uživaju u sebi na zemlji, odlaze u pakao. Prirodno je da će se čovjek uplašiti. Zar za samo malo užitka u životu od sedamdesetak godina da ispaštam vječno u paklu! U paklu ćeš naći sve pjesnike, slikare i sve skulptore, sve mistike, sve one ljude čije društvo je na putu da Buddhe blaženo. Ti ćeš naći Sokrata tu, naći ćeš tamo Budu - Hindusi su ga poslali u pakao jer nije vjerovao u Vede, na čemu je čitava indijska religija bazirana. Tamo ćeš naći i Mahaviru, jer on nije vjerovao u hindu kastinski sistem, on je odbacio to. Naći ćeš Bodhidharmu, Čuang Cea, Lao Cea. Pronaći ćeš sve velike ljude koji su pripadali životu - sve one velike naučnike i, umjetnike kuji su načinili ovu planetu ljepšom. Onog dana kada je čovjek zaboravio da se smije, kada je zaboravio da se igra, kada je zaboravio na ples, on više nije bio čovjek. On je spao na podljudsku vrstu. Igra je njega činila lakom, ljubav ga je vedrila; smijeh mu je davao krila. Plešući veselo, on može dotaći najudaljenije zvijezde. On može spoznati pravu tajnu života.



153 views

COPYRIGHTS: www.elementi.info DESIGN: Dea Devidas 2010. - 2020.

  • Facebook
  • YouTube
  • Instagram