Search
  • Dea Devidas

Vrlina nad vrlinama: Razboritost


To je sposobnost da se vlada sobom, I disciplinira sebe, korištenjem razuma. Smatra se jednom od četiri kardinalne vrline – Prudence. Pojam dolazi od latinske riječi prudentia što znači dalekovidnost, bistrina.

Ova sila svijesti povezana je s mudrošću, uvidima i znanjem. To je vrlina koja omogućava biću da pravilno procjeni, prosudi između časnog i nečasnog djelovanja, ne samo generalno, nego i u konkretnim situacijama. Premda Razboritost nije povezana s izravnim djelovanjem, nego znanjem o njemu – svako djelovanje, kao i ostale vrline, imaju biti povezane i potaknute njome. Razlikovanje, distinkcija između hrabrih i kukavičkih postupaka – te razumijevanje porijekla istih i njihovih posljedica – je, primjerice, dar Razboritost i stoga se ta vrlina smatra izvorištem (ocem) svih ostalih vrlina duha. U svojoj knjizi „Nikomahova etika“ Aristotel koristi za ovu vrlinu riječ „phronesis“ koja znači praktična mudrost, praktična prosudba/procjena ili racionalan izbor. Stari Grci, a kasnije kršćanski filozofi od kojih je najznačajniji Toma Akvinski, smatrali su razboritost kočijašem – Upravljačem – svih ostalih vrlina. Ona je temeljni uzrok svega: vrline, definirane kao usavršene sposobnosti čovjeka kao duhovnog bića, doživljavaju svoje usavršenje jedino kada proizlaze iz Razboritosti, kada su temeljene na Bistrini. Primjerice, osoba može ostvariti umjernost jedino kada je stekla naviku ispravnog odlučivanja te načine da, primjerice, obuzda svoja nagonska stremljenja. Ona je sila koja daje oblik svim savršenstva stvarima, ljudima i zbivanjima. U grčkoj i sholastičkoj filozofiji, smatra se da je sve što postoji jedinstveno upravo po svom obličnom izražaju. A Sila Razboritosti čini da on bude maksimalno ostvaren, savršen – ono što govorenje istine čini vrlinom jest, primjerice, način: je li izgovoreno sa bistrinom i časnošću, ili ne. Zapravo se Razboritost/Bistrina i u kršćanskoj misli mnogo povezuje s Istinom – spoznajom iste kroz spoznaju božanskog, prirodnih zakona i moralnih posljedica djelovanja. Integralni dijelovi vrlina, u skolastičkoj filozofiji, su oni elementi koji trebaju biti objedinjeni za bilo koje savršelo djelo/iskaz Vrline. Kod Razboritosti, to su: * Memorija: sjećanje na stvarnost * Inteligencija: Razumijevanje izvornog principa i njegova djelovanja/manifestacije • Poslušnost (docilitas): vrsta otvorenoumnosti koja prepoznaje istinsku raznolikost stvari i situacija koje se sreću tokom života, i ne zarobljava u nikakve pretpostavke ili varljivo, iluzorno znanje; umijeće da se upotrijebi iskustvo autoriteta i drugih te prihvati, i na njemu temelje nove razborite odluke - spremnost da se čuje, i mijenja. • Lukavost (solertia): snalažljivost i brzoumnost, sposobnost brzog pronicanja u bit situacija Diskurzivno rezoniranje (racio): umijeće istraživanja i uspoređivanja različitih opcija Dalekovidnost&Providnost (Providentia): umijeće procjene hoće li određena akcija odvesti do ostvarenja naših najviših ciljeva Obazrivost: sposobnost da se u obzir uzmu sve relevantne okolnosti • Opreznost: svjesno smanjivanje rizika.

Simboli Razboritosti

Na umjetničkim prikazima, pročeljima crkvi i u umjetnosti, Razboritost se najčešće prikazuje kao žena s dva lica koja se ogleda u zrcalu, držeći u ruci zmiju. Luca Giordano joj na svojoj slici pridodaje i koplje, oko kojeg se omata zmija.

LICE Dva lica... asociraju na rimskog boga Janusa... boga vrata, početka i kraja... koji svojim licima gleda istovremeno u yin i yang stranu života, u prošlo i buduće i tako, istovremeno, vodi kroz dimenzije.... do suštine, krajnje unutrašnjosti sebe, što se, u vanjskom odrazu akcije, izražava kao najviše djelovanje – odnosno djelovanje najviše vrline. S druge strane, dva lica – lice svjetla i lice tame – svi nosimo: tek njihovo prihvaćanje nosi cjelovitost, i Mudrost Razboritosti. Kao dvije ovojnice DNK što se isprepliću, kao noć i dan, svjetlo i tama – onaj Sveti i Sjenoviti u nama kada se zagrle, postaju Jedno, najanalognije Izvoru (božanskoj supstanci) iz koje je sve nastalo. Što objašnjava i kako je Razboritost „temelj“ za sve ostale vrline. Riječ za lice u hebrejskom je panim i upotrebljava se u množini. Na čovjekovom se licu ispisuju njegove misli i osjećaji. Ako je okrenuto svjetlosti, može sjati od jasnoće. Lice božanskog se odnosi na njegovu bit, pa ga je ne moguće sagledati. Ono je nepotpuno i prolazno otkrivanje osobe: nitko nikad nije izravno vidio vlastito lice – ono se može spoznati samo uz pomoć zrcala i na slici. Lice, dakle, nije za sebe – ono je za drugoga, ono je za Božansko, za nijemi jezik. Drugome se, htjeli mi to ili ne, pokazuje najživlji, najosjetljiviji dio (sjedište osjetila): unutrašnje Ja, djelomice ogoljelo, koje odaje beskrajno mnogo više nego svo ostalo tijelo. Zato se, kaže Max Picard, čovjek ne usuđuje pogledati neko lice bez strepnje, jer ono postoji prije svega zato da bi ga gledao Bog... U svojim divnim razmatranjima „O ljudskom licu“ Max Picard vidi u crtama profila, izlomljenim poput munje, jasan znamen naglog proboja što je iz tmine čovjeka izveo na Zemlju....“ Dva lica su, također, simbol dviju moždanih polutki koje su ogledalne, slika jedna druge.

OGLEDALO Potom, ogledalo....Simbolika Zrcala je bogata.... ono odražava istinu, iskrenost, tajne srca i svijesti. „Poput sunca, poput mjeseca, poput vode, poput zlata... – čitamo na jednom kineskom zrcalu u muzeju u Hanoju – budi jasno i blistavo i odražavaj ono što nosiš u srcu“. Ta je uloga primjenjena u inicijacijskim pričama Zapada, u obredu kineskih tajnih udruženja, u Novalisovoj priči Die Lehrlinge zu Sais, u Mallarmeovoj pjesmi Herodiade. Premda je duboko značenje zrcala drukčije, ono je u japanskoj tradiciji vezano uz otkriće istine i za čistoću. S tog istog gledišta Yama, indobudistički vladar kraljevstva mrtvih , upotrebljava za suđenje zrcalo od karme. Čarobna zrcala, premda su u čisto proročkom obliku samo iskrivljeni instrumenti otkrivanja Božje riječi, ipak su začudno uspješna u različitim oblicima šamanizma – koji za to upotrebljavaju kameni kristal – a i u afričkih Pigmejaca. Istina koju otkriva zrcalo očito može biti višeg reda: govoreći o čarobnom zrcalu Qina, Nichiren ga uspoređuje sa zrcalom budističke Dhrame, koje pokazuje uzrok prošlih čina. Zrcalo je sredstvo prosvjetljenja; zapravo, simbol mudrosti i znanja. Mudrost velikog Zrcala u tibetanskom budizmu označuje vrhovnu tajnu, jer svijet oblika koji se u njemu odražava tek je jedan aspekt shunyata – praznine. Preko tih odraza nebeskog Uma ili Riječi, zrcalo se javlja kao simbol stvorenog koje odražava stvaralački Um. U tom je kontekstu mjesečev simbol, u smislu da mjesec poput zrcala odražava svjetlost sunca. Ono je, također, simbol božanskog Intelekta koji odražava stvoreno stvarajuć ga kao takvo, na svoju sliku (analogno tj. slično, ne doslovno). Zrcalo srca u budizmu odražava prirodu Buddhe, a u taozimu nebo i zemlju. Nebeski Um što ga zrcalo odražava simbolički se sjedinjuje sa suncem. Stoga je zrcalo često i sunčani simbol. Najpoznatije sunčevo zrcalo je ono iz jaanskog mita o Amaterasu: zrcalo izvlači iz spilje božansko svjetlo (dakle iz mraka, izvlači svjetlost) i odražava ga na svijet. U sibirskoj simbolici dva velika zrcala odražavaju univerzum, a taj odraz univerzuma šaman hvata zrcalom. Odraz svjetlosti ili zbilje, naravno, ne mijenja prirodu zrcala, ali sadrži određeni aspekt iluzije (odsjaj mjeseca u vodi), laži s ozbirom na Princip. U razlici ima istovjetnosti, kaže se u hinduskim tekstovima: Svjetlo se odražava u vodi, ali ne prodire u nju (tako radi Shiva). Nije li, tako, promatranje tek onda neizravno, lunarno znanje? Osim toga, zrcalo daje obrnutu sliku zbilje: Ono što je gore, jednako je onome što je dolje, kaže se u Smaragdnoj ploči, hermetično, ali u obratnom smjeru. Stvoreno je obrnuti odraz Principa: to je ono što izražavaju dva preokrenuta trokuta zvjezdolikog šesterokuta. Duh u Materiji – tj. materijalna slika Duha tako izgleda. A Razboritost omogućava uviđanje ovoga te djelovanje u skladu sa Znanjem Principa. Kao simbol svjetlosne zrake koja se odražava na površini voda kozmogonijski je znak očitovanja: to Puruša djeluje na pasivni Prakrti, okomito nebo na vodoravnu zemlju. Međutim, ta pasivnost, koja odražava stvari ne uzbuđujući se njima, u Kini simbolizira neaktivnost mudraca. Kao mjesečev i ženski simbol, zrcalo je u Kini i znak kraljice. Ono uzima vatru sunca. Osim toga, znak je sklada, bračnog jedinstva. Taoistička upotreba čarobnog zrcala prilično je neobična: otkrivajući zbiljsku narav zlih utjecaja, zrcalo ih udaljuje, štiti od njih. Tekst iz Ljetopisa Tanga kaže: „Čovjek upotrebljava broncu kao zrcalo. Čvojek starinu upotrebljava kao zrcalo. Čovjek čovjeka upotrebljava kao zrcalo“. U Japanu je Kagami, ili zrcalo, simbol savršene čistoće duše, duha bez ljage, njegovo razmišljanje o svijesti. Upotreba čarobnog zrcala odgovara jednom od najstarijih oblika proricanja. Varon kaže da ono potječe iz Perzije. Prema nekoj legendi Pitagora je imao čarobno zrcalo koje je stavljao nasuprot mjesecu i iz njega čitao budućnost, poput vještica iz Tesalije. Upotreba zrcala obratna je od prizivanja duhova, običnog zazivanja mrtvih, jer ono pokazuje ljude koji još ne postoje ili koji rade nešto što će se tek u budućnsoti uraditi. Odatle dalekovidnost i providnost, kao elementi vrline Razboritosti. U vrlo različitim aspektima duša je omiljena tema muslimanske filozofije i mistike, nadahnute neoplatonizmom pa se za zrcalo kaže da je – simbol simbolike. Noumenski aspekt zrcala, to jest strah što ga stvara spoznavanje sebe, opisan je u sufističkoj legendi o paunu. Zrcalo je instrument psihe te psihoanaliza stavlja težište na tu mračnu stranu duše, kada govori o njemu. Neoplatonsko shvaćanje dvaju lica duše čija je niža strana okrenuta tijelu, a viša razumu upotrebio je al-Ghazali i ono je imalo velik utjecaj na sufiste. Attar kaže da je tijelo u svom mraku poput naličja zrcala, a duša je jasna strana. Rumi tumači da je Bog stvorio svijet koji je tama kako bi se mogla očitovati njegova svjetlost. Za sufiste je cijeli univerzum skup zrcala u kojima se ogleda beskonačna mnogolika Esencija ili koja na različitim razinama odražava zračenje Jedinstvenog Bića. Zrcala simboliziraju mogućnosti Esencije da sama sebe određuje, mogućnosti koje ona neprijeporno ima zbog svoje beskonačnosti. U tome je načelno značenje zrcala. Ona imaju i kozmološko značenje receptivnih supstancija s ozbirom na čisti čin. Prema teoriji da je mikrokozam slika makrokozma, čovjek i univerzum u uzajamnom su položaju dvaju zrcala. Isto se tako prema ibn'Arabiju bit pojedinca odražava u božjem biću, a božje se Biće odražava u biti pojedinca. Osim toga, tema o čarobnom zrcalu, u kojem se može čitati prošlost i budućnost, klasična je tema islamske književnosti: pehar Džamišida, legendarnog kralja Irana, zapravo je zrcalo. A pehar je opet simbol srca, iniciranog. Uslijed toga, svoje mistične, iracionalne uvide – Razboritost zn učiniti mudrim i racionalnim.

ZMIJA Njena simbolika je možda jedna od najbogatijih na planeti... U svakom svom aspektu – ambivalentan (dvostruk: istovremeno pozitivan i negativan). Tako predstavlja vrhovnu Mudrost, spoznaju života, i inferiornu psihu, mračni psihizam – ono rijetko, nesvhatljivo i tajnovito u nama. Ona je zagonetka, tajnovita, a njezine postupke – koji su iznenadni, kao i njezini preobražaji – ne možemo predvidjeti. Stoga „držati zmiju u ruci“ znači uvijek biti budan... crpiti iz nje ono „malo otrova koje je lijek“, za Mudrost Razboritosti, ali istovremeno paziti na „nikad ne znaš“ trenutak mogućeg fatalnog ugriza. Da, Razboritost je uvijek Budna. „Bori se“ sa zmijom upravo tako što održava nultu napetost – pazi je i poštuje, ali drži dovoljno na „uzdi“, da ovlada njome. Iz ove razine Razboritost izlazi Ravnoteža, umijeće održanja iste. Uz to, zmija svojim vijuganjem, spiralnim kretanjem odražava način na koji je formirano sve u svemiru: kroz put/vrtloge spirale. Istovremeno, odražava dvostruku ovojnicu DNK: u dva niza helixa se izvrću i miješaju svjetlo i tama. Zmija liječi i ubija, prosvjetljuje i vraća u mrak... Boriti se s njom znači svjesno se nositi s tajnama i yin-yang manifestacijama Jednoga. Na slici „Alegorija Razboritosti“ talijanskog renesansnog velikana Tiziana, Razboritost uz ogledalo i zmiju okružuju i ljudske glave – naslonjene na životinjske (glavu vuka, lava i psa)– što gledaju u različitim smjerovima, a predstavljaju različite faze zrelosti čovjeka (mladost, zrelost i staro doba). No, na alkemičarskim prikazima, Razboritost/Razumnost je okružena vijencem oko kojeg su četiri glave. Te četiri glave opet govore o četiri razine čovjekove Svijesti (duhovnoj, emotivnoj, mentalnoj i fizičkoj), o četiri razine manifestacije (materijalizacije i dematerijalizacije=stvaranja i rastvaranja) te četiri faze alkemijskog procesa (nigreda, rubeda, citrinitasa i albeda) oslikavajući čovjeka u svakoj od njih: prolazak svakom nosi Razboritost, a istovremeno – jedino Razboritost, kao Milost (izvorna iskra božanskog u čovjeku) može pokrenuti u svjestan prolaz kroz svaku ovu razinu. Stoga je, možda, arhetipski simbol božanskog koji predstavlja ovu vrlinu – grčka Atena. Intuitivna, ali racionalna, kao da objedinjuje Svećenicu i Caricu Tarota... Pametna, dalekovidna –saturnijanski mudra i dosljedna, a venerijanski lijepa.... pa opet, kao Mjesec tajnovita. Jer je Život Živ, a njegovo življenje i spoznaja... stalan pokretač (samo)Razvoja.

#univerzum #vrline #svijet #555

0 views

COPYRIGHTS: www.elementi.info DESIGN: Dea Devidas 2010. - 2020.

  • Facebook
  • YouTube
  • Instagram