Search
  • Dea Devidas

Sjebani? Jeeeeeeeeeebeni!!!

Tako lako izvučemo bič i ošinemo se – grubom mišlju o sebi, riječju, kritikom ili osudom. „Mogli smo bolje, trebali smo prije, više, drugačije...“ dug je popis misli kojima nas muči unutarnji krvnik.

E, pa, vrijeme je da ga zauzdamo, tim istim bičem kojim nas napada sve dok ga ne osvijestimo, i oslobodimo. To je onaj unutarnji (m)učitelj koji čini da se nesvjesno mrzimo i kažnjavamo. Odemo u razne autodestrukcije, što fizičke, što psihičke poput stalne brutalne samokritike. Sjetila me ovoga neki dan divna žena (uspješna, poslovna, pametna, suosjećajna) kada je za sebe rekla da je „sjebana“, s vibracijom užasne krivnje što je „sjebana“. Razlog takve samooptužbe bio je što određeni mehanizam ponašanja „još nije otpustila, a usporava joj razvoj“. Došlo mi je da je protresem za ramena, žestoko, žestoko... da se probudi i vidi što si čini tolikom strogosti. A bez rezultata, neproduktivno. Jer, progasiti sebe „sjebanim“ znači negativno se programirati, zakopati još dublje u tom stanju („sjebanosti“ i krivnje zbog iste) te potpuno onemogućiti svaku priliku za promjenu. Što se osjećamo krivljima, to se više kažnjavamo, sve dublje preziremo, čak podsvjesno mrzimo, pa onda posljedično osjećamo još veću krivnju i potrebu da je iskupimo novom kaznom... I tako se vrti taj brutalni krug dok ga ne prekinemo VOLJOM. Svjesni svojih slabosti, i u miru s njima: grešku osvijestiš, i promijeniš tako da je drugi puta ne ponoviš. A ako je ponavljaš kao blesav, očito postoji razlog, pa se ne ljutiš nego i to radiš svjesno. Netko je jednom rekao da, u stvari, samo inteligentni ponavljaju istu grešku jer traže rješenje za nju.... Kako bilo, stvar je svijesti: ako piješ, napiješ se svjesno, i ne kriviš sutradan. Ako ponavljaš obrazac žrtve ili negiranja svojih želja za zadovoljstvo drugoga – ok, napravi to svjesno, ali bez paketa krivnje. I tada, kada se stvar radiš svjesno (kakva god ona bila) nisi „sjeban“, nego si jeeeeeeeeeeeeben – da se poslužim modernom suvremenom terminologijom – jer si svjestan. A kad si svjestan, prije ili kasnije ti dosadi neko stanje/ponašanje i, još bitnije, budeš miran pa na raspolaganju imaš golemu energiju ako želiš nešto mijenjati ili poboljšavati. To znači prihvatiti sebe, odnosno sebe voljeti. Jer, cijela ona ukleta petlja krivnje i samokažnjavanja počinje s time da se ne volimo kada nismo „dobri“, uspješni ili usklađeni s nekim mjerilima, koja smo postavili sami ili smo ih prihvatili od drugih (roditelja, sistema, uzora). S jedne strane, znamo smo da se treba voljeti uvijek, da u svojoj biti jesmo ljubav i bla bla cijela new cage spika/industrija, a onda puf – dođe neuspjeh i eto ti bičeva. Naših vlastitih. I osim toga, što je neuspjeh? Sama činjenica da se na nečemu radi je uspjeh, a procesi – bože moj – traju. To je kao da se gusjenica ljuti na sebe jer joj preobrazba u leptira ne ide brže, pa onda trga svoju košuljicu, tako se ranjavajući još više. Zanimljivo je kako smo istrenirani i programirani da kada ne valjamo, na bilo koji način i po tko zna kakvim kriterijima, reagiramo okrutnošću, batinom. Samooptužbe, očaj, ogorčenje i bijes samo su neka od oružja iz tog moćnog arsenala kojim nerijetko na sebe pucamo. Dok smo prema drugima nježni i puni razumijevanja. Suluda situacija. No, događa se: sva priča o nježnosti prema sebi padne u trenu u vodu kada nas napadne neman Okrutnosti. To je onaj unutarnji krvnik i naš najbrutalniji (m)učitelj koji nas suočava s uvjerenjima o vlastitoj vrijednosti. Svatko od nas se u svojoj evoluciji barem jednom susreo s njim, zato što je ponekad potrebno doći do dna, da bi se lansiralo prema vrhu. Prepoznajemo da se aktivirao kada se u ponašanju previše ispričavamo, tjeramo na „više“ i „bolje“ ili psihički samosilujemo na bilo koji način. Kada u psihi uočimo da se kajemo, odbijamo si oprostiti ili se fokusiramo na vlastite grijehe brzo uđemo u stanje očaja: osjećaja da smo dosegnutli vlastite granice i da smo na rubu depresije, ugušeni željom za plakanjem. I tada je zadnja stvar koju je pametno učiniti reći samome sebi da smo sjebani. Mnogo je mudrije prepoznati životnu fazu u kojoj se nalazimo, a ona se u alkemiji zove nigredo, ili mračna noć duše. To je ono stanje raspadnja, kao kompost u zemaljskim radovima, koje stvara plodno tlo za novo sjeme – nove nas. I kada to prepoznamo i prihvatimo, trebamo si čestitati jer nije lako ovu fazu proći: no, baš u njoj, više nego ikada trebamo svoju nježnost, biti kao Majka samima sebi. Sa sviješću da se upravo rađamo novi i znajući da porod ponekad traje, ne da bi nas izmučio nego naučio uzeti vrijeme za sebe, posvetiti se s pažnjom svojim prosvjetljenjima u mraku i tako iskusiti koliko smo vrijedni – svoje ljubavi, pa time i ljubavi svih ostalih.

COPYRIGHTS: www.elementi.info DESIGN: Dea Devidas 2010. - 2020.

  • Facebook
  • YouTube
  • Instagram