Search
  • Dea Devidas

Skrenuli s Puta?

Pa šta? I tko kaže da i skretanje nije dio put(ovanja)a, i zašto bi skretanje bilo nužno loše?

Ta i slična pitanja je dobro ponekad provrtjeti u sebi, prije nego se opalite osudom. Teoretski znamo: sve je put, i svi putevi vode u Jedno i izlaze iz jednog, istog Izvora. Pa ipak lako osudimo „loše, mračne i teške puteve“. Odbijamo ih čak. Što je licemjerno, ako istovremeno propovijedamo „prihvaćanje svega što Jest“.

Je, je, reći će moderni kvaziduhovnjaci, ali „ja biram što je u mom svijetu, a ja biram svjetlo i ljubav“. Prekrasno. New (c)age demon se veseli i zadovoljno trlja ruke kad čuje ovakve misli. Samo čeka da zgrabi te „ultra pozitivne“ koji propovijedaju jednotu, ali svakom mišlju i djelom odbijaju dualitet, pa im naplati seminare i tečajeve na temu „kako pobijediti strah“. Znajući da, što se više bore protiv njega, on jača. Pa će im moći držati novi seminar, na temu recimo „karmički strah, dnk...štogod....“ A seminar na temu „pobjede mraka“ traje vječno i košta više nego najluđa kreditna stopa. Zato što su svjetlo i tama polariteti postojanja, Jednoga. Znate one ljude koji imaju sve – naslijedili su novac, dobro zdravlje, veseo karakter, a postanu ovisnici ili im se događaju stalno „loše“ stvari? Sigurno da znate jer su oni najekstremniji primjer kako se ravnoteža polova spontano uspostavlja. Moraš imati neki kamenčić u cipeli, samo da budeš svjestan ravnoteže polova. Toga nema jedino na razini bez dualiteta, nivou gdje postoje brzine veće od svjetlosne, i istina – na tom nivou obitava jedna od dimenzija naše duše ako je osviještena i/ili razvijena. Ali dok drugi dio piški i kaki, ljudi... tiče nas se igra dualiteta. Istovremeno, negirajući drugi pol, znači negirati dio sebe: to je kao da imate kočiju koju vuku bijeli i crni konj, ali vi hranite samo bijeloga, ignorirate crnoga (jer je crn, mračan konj). Pa tek onda „skrećete s puta“ jer ovaj pada, a siroti bijeli ne može vući Cijele Vas... E, da...ne valja biti glup i površan u pitanjima Jednoga...

Mudro je postići da Jedno Svjetlo vlada svojim odrazima, a ne upinje energiju da jednog od njih iznegira. Zato je prvi korak prihvatiti da smo u igri dualiteta. I u njoj naći ljepotu. U činjenici da nas može zgaziti poplava, zgromiti zemljotres ili strefiti tko-zna-šta čak i ako marljivo živimo po pravilima: redovito radimo s tijelom, duhom, dušom, jedemo zdravo, vježbamo, molimo... Može se dogoditi. Jer je Život Tajna. Cjelovit stav čini da to prihvatimo, s razumijevanjem i mirom.

Je, lakše je naći ljepotu na cvjetnoj livadi nego u smrdljivoj močvari (iako tamo cvatu lotosi, što nam opet nešto govori), no – da, ugodnije je kada je lijepo, i nezgodnije je kada nije. Pa ipak, naše inzistiranje na ljepoti ne garantira da nećemo sresti njenu suprotnost kroz život, makar u prolazu. Da, da, vele new (c)ageri, ali ako ja njegujem cvjetni vrt, imat ću ruže. I to je točno. Iako je točno i da ruže neće procvasti ako se svako toliko ne ispljevi korov. Aha! Opet neki mrak za obratiti pažnju na njega. Kažem vam, pozabiviti se i crnim konjem je ključ uspješnog putovanja. No, to ne znači da treba jahati po mrakovima, nego znati da je užasna zamka, i zabluda, „pušiti“ fore koje vam „duhovni“ mainstream prodaje.

Recimo ta o pravom putu i pravim izborima. Dobar čovjek počini samoubojstvo. Svi stanu na zadnje noge i zgražaju se... pitaju gdje je pogriješio? Zaključuju: nije bio dovoljno duhovan... O, Kriste, ima li gluposti kraja??? Nema, znam, ravnoteža dualiteta... Uglavnom, što ako je izbor njegove duše bio da na taj način napusti tijelo ne bi li tako pokrenuo cijelu svoju zajednicu i okruženje? Što ako je takva smrt bila najefikasniji oblik puštanja za neku dušu/čovjeka? Što ako... je to bio dio njegovog optimalnog scenarija. Zašto? Zato što za Duh nema osude: svaki je izbor vrijedan. Izabrala duša iskustvo gladnog u Africi ili bogatog u Švicarskoj, sve se marljivo skuplja u kolekciji iskustava razvoja duše, pa i samo Polje tako nastavlja titrati u ravnoteži, njenoj ekspanziji. To ne znači da je Hitler bio „dobar“, ali u ultimativnom smislu održavanja ravnoteže jest – potreban. A time „dobar“ za Cjelovitost.

Aha! Ne sviđa nam se to... I evo nas sad u oči s našim licemjerjima. Nesvjesnim, naravno, ali još gore onda... Jer i Licemjerje je dragocjen učitelj, jedna od naših sjena. Pa kad je nesvjesna, postane opasnija – kao lopov koji djeluje iz prikrajka – a mi ispadamo glupi jer ga živimo nesvjesni njegova postojanja, istovremeno se orno zalažući za svjesnost, cjelovitost, bla bla... Opasan je taj um, ha... Da, mnogo trikova. I izazov, i učenje, svijesti je u tome da ih prvo prepoznaš, zatim prihvatiš, i tako upoznaš. Kakvi su trikovi koje izvodi naš unutarnji dualitet, odnosno naše Sjene (jer je trik njihovo područje). I zapravo je možda čak to upoznavanje jedini način za biti Cjelovit i, 'ajde volimo reć', stvarati po svojoj volji (zapravo suStvarati po Božanskoj).

Stvaranje je naš glavni, zapravo jedini Božanski čin. Ono po čemu zaista jesmo „stvoreni na sliku i priliku Božanskoga“: po (pro)kreativnoj energiji stvaranja – kao biološko/energetskoj datosti – te psihičkoj datosti slobode izbora toga što ćemo stvoriti (odnosno suStvoriti jer je Cjelokupna kreacija već stvorena). Bog stvori svijet – pišu svi svjetski duhovni spisi.... i uredi ga savršeno.. Sve bude rajski: čovjek u vrlini, jasna pravila, čisti „zen“, rekli bismo danas mi. Savršen red u kojem se zna tko, kad i kako radi što i koliko, pa time održava sklad. Kao kad čovjek uspije organizirati svoj život onako jasno, robotski: u isto vrijeme ide na posao, radi jogu, jede, druži se i u isto vrijeme se ponosi svojim „redom“, svojom rutinom. Pa je ne krši čak ni kad mu impuls vrišti. Što je šteta i neminovno vodi u neku propast (bolest, gubitak...) zbog –znamo već – ravnoteže kao univerzalnog zakona.

Naime, imamo raj: sve funkcionira kao švicarski sat. I onda? E onda život kaže – vrijeme je za ravotežu: malo kreacije, slobodne, divlje, nepredividive i neorganizirane. Da, slobodu izbora. Novi impuls svjetla, za ekspanziju Jednoga. A to svjetlo, znamo, nosi svjetlonoša tj. Lucifer. On je ta sila u svijesti koja kaže „probaj drugačije“ i „možeš više“. Znači, pokretač ekspanzije. Zapravo, nositelj izbora kao božanskog dara nama – pa jasno, sve je stvoreno iz Istoga, Izvora, Božanskoga... pa što ne i duša Lucifera.... Elem, u samom raju ne bi bilo te slobode – odnosno bi, ali samo u zadanim okvirima raja. A izvan? Što bi bilo s ovcom koja je odlučila napustiti stado? Ili proglašena vješticom, ili obuzeta, po starim pričama. No svaka joj čast – to je ovca koja se usudila ići svojim putem i biti slobodna. Pa čak i ako završi na ražnju, neka. Ona je svoje iskustvo slobode stekla. I tako zapravo proširila domen iskustva božanskoga – jer ono je neutjelovljeno i sveprisutno, znači u svemu iskušava i razvija svoju Jednost. Pa u čemu se onda razlikuje samoubijca iz primjera?

Eto, tako stižemo do pravog puta.... I slobode izbora da stvaramo svojom sviješću i energijom što hoćemo. Kontemplirajući jesu li prava sloboda i put nešto što je betonom fiksirano- staza sudbine unutar koje možemo birati ponuđene opcije - ili je to umijeće biranja i stvaranja novih opcija? Ili nešto kombinirano? Ako je ovo drugo, onda je skretanje s Puta zapravo stvaranje, onda je stranputica pravi put do Puta, tj. na Njemu... dio svekolike Kreacije sa svrhom progresa. I onda, s kojim jebenim pravom mi sudimo što je dobro, a što ne, čije samoubojstvo/ovisnost/negativno ponašanje je znak pomanjkanja duhovnosti ili svijesti ili slično... Osim toga, to je još jedan new (c)age PR: vele ljudima da moraju raditi na svojoj duhovnosti. A što pobogu? Pa duhovni su, i to svi, bez iznimke – kao i psi i mačke i biljke – čim je duh sveti u njima, tj. čim imaju dah kao mehanizam življenja. Znači, nije pitanje jesu li duhovni, jer jesu, nego jesu li SVJESNI toga, te sile Duha u njima.

E da... zajebana je sloboda, a pogotovo sloboda izbora... Pogotovo kad je okolo konfuzija pojmova. Zato ne budimo glupi, površni i lažni. Osvijestimo što imamo u sebi i oko sebe. Ulazimo u zlatno doba? Da, definitivno. Samo, tek ulazimo, tek je doba na početku. A, kao što znamo, dan ne počinje u podne kad sunce najblistavije sija, nego u ponoć, kada noć ide u najcrnji mrak. Sada smo znači u ponoći, na početku obećanog zlatnog doba, ako ćemo tako pričati. Pa onda, u ponoći, je mudro upoznati što noć nosi –sjene i njihove moći. Prosto stoga da bismo kroz tu noć i njene nemani, pa i njihove varke, sjenovite prikaze... mogli što lakše proći...

I tako, što prije shvatimo mogućnost „lošeg“ izbora kao dobru zbog činjenice da prestavlja izbor sam – te u tome nađemo trak svjetla – tako ćemo osigurati koliko je moguće svoj maksimalno svjetlosni prolaz kroz tunele mraka. Znajući da svjetlo u nama odolijeva vanjskim izazovima jedino stoga što je prošlo treninge unutarnjih borbi i dovelo ih do zagrljaja plusa i minusa.

COPYRIGHTS: www.elementi.info DESIGN: Dea Devidas 2010. - 2020.

  • Facebook
  • YouTube
  • Instagram