Search
  • Dea Devidas

Rezanje zabluda


"Budi spremna odrezati neke suradnje iz „snova“ – kažu AS MAČEVA, 7 DINARA I MJESEC kada pitam karte na što je mudro da čovjek obrati pažnju ovaj tjedan kako bi svijest ostala budna, a biće minimalno dirnuto stihijama kolektivnog polja i masovnim programi(ranji)ma uma.


Ne, ne znači to da treba porušiti sve što se gradilo i o čemu se maštalo. Konačno, mač je u koricama. Ali spreman, k'o zašiljenica zjenica mačjeg ili zmijskog oka kad vreba istinu. Kao kad gledaš kroz ušicu igle, da vidiš jasno ISTINU. Ne neke tamo naslijeđene misli, ideologije, od predaka ili kulture... ne neka uvjerenja i projekcije, nego jasno i čisto – ono što jeste.Jer ono što jeste – nije ono što je bilo. Možda si provela vremena i utrošila truda klečeći nad nekim projektom, da uspiješ, izvedeš... povežeš stvari kako ti se negdje nekad učinilo da treba. Takve projekte – preispitaj. Moguće je da trebaš potpuno novi način da ih izvedeš.


Možda ih uopće ne trebaš uklapati u postojeći sustav, nego ustati i otići s njima, odvezati ih iz dosadašnjih kontrukcija. Neki savezi, ljubavni ili poslovni, bili su „pravi“, ali ako su postali mučenje i napor – zašilji svoj pogled da vidiš zašto se za njih uvijek držiš? Što te veže? Možda te vrpce više nisu žive od usplamtjele krvi i sokova života, nego već pozeljenjele od mahovina vremena. Možda su jednostavno inercija. I dalje drži svoj mač u koricama, jezik na nepcu tj. za zubima. Promatraj. Najlakše se izvikati ili iskukati na nekoga, osobito kad emocije opiju glavu i tijelo pa žele da se izliju, izmašu. Osobito one dugo taložene emocije, građene, nekad slavne, danas dotrajale – kad se osvijeste divljaju i spremne su da blebeću. Bolje ne: sjedi i promatraj udah i izdah dok ne dođeš do točke da možeš mirno reći svoje rane, a time ćeš vidjeti i meleme za njihovo iscjeljenje.


Kako da znaš koji snovi više nisu tvoji pravi, nisu vrijedni toga da ti pokreću korak i strast – nego to činiš ti po nesvjesnoj inerciji? Tako da razmisliš oslabljuju li tvoje oruđe i alate ili ne. Ako si s nečim mogla graditi, ubosti i pobijediti, a sada je to jednostavno štaka s kojom ideš jer te tako noćna luna u tebi baca... to nije tvoja snaga. Nego rana, pa je osvijesti. Ako nešto tvoj zaigrani instinkt čini mrtvim, razmisli po čijim idejama nastupaš. Jesu li stvarno tvoje? To što ti skaču iznad glave ne znači da jesu, možda su predačke, ili od društva u kojem se krećeš. Ubij odnose vezanosti i čuvaj svoj instinkt da ne bude žrtvovan u kulturi, osobito radnim zajednicama „u ime posla, u ime kolektiva, u ime tima“. Nemaj tih zabluda – svi jesmo tim i organizam. A kad se u tijelu jedan organ „žrtvuje“ da bi drugi radio normalno, to znači da sistem nije zdrav jer u zdravim okolnostima svatko radi svoje, punom parom, u skladu s vlastitom prirodom i funkcijom – a cjelina funkcionira.


Znači, ne padaj iz svoje ludosti na pijana zajedništva – jer je „lakše“. Lakše za koga? Za tebe dugoročno sigurno ne. Mreža lovi čovjeka kroz emocije, njegovu tendenciju da ide za ugodnima i bježi od neugodnih. Zato gledaj i u ugodne i u neugodne s dozom sumnje. One su kao mirisi što dolijeću do tebe, nekad ugodni, nekad ne, vi niste isto. Ti si biće puno veće od svojih emocija. Promatraj udah i izdah, odveži se od Veličanstva Emocije. Jer kroz njih idu sve manipulacije: ranjeni ljudi su osobito podložni, a u ovom vremenu svatko nosi neke rane. I glavnica padne na obećanje nekih lovorika. Tako se uplete u lude mreže saveza sa zvijerima koje čas veselo hopsaju uz tebe, ali te mogu i pojesti.


Zato promatraj gdje u tijelu žudiš za lovorikama. Možda u ljubavi, da te se slavi i obožava, da idete zajedno preko kraja svjetova i tako se osjećaš kao ispunjena osoba koja ima život na uzdi. Možda u poslu, imaš potrebu klečati i mučiti se da bi veliki rogati vladar dao novčić od kojeg tebi skoče krila – „aha, evo, ja ipak vrijedim“. Možda u obitelji gdje imaš potrebu izliti zadnji atom snage da dijete veselo skače, iako ga to čini blesavim i pušta na opasan put životni. Sve to gdje se izlijevamo, prelijevamo... U ime „ljubavi“ pokazuje gdje sami nismo ljubav, prema sebi, gdje se ne osjećamo kao ljubav, pa time i voljeni. I baš to pokazuje gdje smo ranjeni, što ne treba nužno secirati do u detalj, ali je dobro u tijelu osvijestiti i išetati, odisati. Ne bježati od toga i stavljati mašnice – nego promatranjem će to samo dobiti vrpce i na vjetru daha odletjeti. A tako ti kao čovjek ostaješ mirno biće – stabilno sjedeći u svojoj istini. Nedirnuto manipulacijama tuđe emotivne nesvijesti oko sebe, niti matriksa, niti svojih poriva – jer ih umiješ gledati i prepoznati što je vrijedno, a što nije tvog djelovanja.

COPYRIGHTS: www.elementi.info DESIGN: Dea Devidas 2010. - 2020.

  • Facebook
  • YouTube
  • Instagram