Pomicanje granica stvarnosti

9.6.2010

autor:

Moć čistog htijenja osvjetljava Sunce, i Vatra: jedan od rituala koji pomaže integirati nebesku vatru Sunca i onu čovjeka, organiziramo uoči ljetnog suncostaja 21. lipnja.

 

​Kada svjesno kročimo u Vatru, odnosno na žeravicu, kršimo duboko usađenu odluku da nećemo doticati vatru. Ako se u sjećanju vratimo na trenutak prije nego što je naša noga ili ruka dotakla žar, i upitamo se da li želimo da stupimo na žar, odgovor je: "Ne, uopće ne, to je posljednje što bih učinio!" Narednog trenutka smo se već opekli, i onda kažemo sebi da nismo imali sreće.
U trenutku kada dotaknemo vatru - kako kaže i Teđ Baba, prvi čovjek koji je na prostorima bivše Jugoslavije održavao radionice hodanja po žeravici - mi smo u neposrednom i izrazito intenzivnom sukobu s prvobitno prihvaćenom odlukom da to nikada nećemo učiniti. Opekotina je upravo i rezultat tog sukoba. Drugim riječima, iskrivljeno i nejasno htijenje u pogledu na datu realnost u kojoj se trenutno nalazimo prouzrokovalo je opekotinu.
Oni koji su jasno pokazali svoju spremnost da hodaju po žeravici, bili su uspješni, i to svakako ne zbog njihove filozofije i uvjerenja, niti zbog njihove osnovne motivacije i ranijeg iskustva. Kada se preokret dogodi, u nama jasno zazvoni odluka: "Hoću hodati po vatri". Tada nestaje sukob između naših htijenja i djela, pa tako možemo prijeći vatru bez opasnosti od opekotina.
Ako istinski želimo hodati po vatri možemo promijeniti realnost i tako sebi omogućiti da doživimo novo iskustvo. Značaj jasnog i snažnog htijenja leži u svjesnom i aktivnom učestvovanju u stvaralačkom procesu ovoga svijeta, u preoblikovanju stvarnosti snagom i čvrstinom volje koja izvire iz naših najdubljih poriva. Možemo lako opaziti da se svaki put kada učinimo nešto što je u suprotnosti s našim istinskim željama i potrebama, opečemo. Bez jasnog htijenja i potpune predanosti, odgovor vatre je trenutačan i nedvosmislen. Mi odmah znamo da smo učinili nešto što istinski nismo htjeli niti mogli. Isti princip važi i za druge situacije u životu.
Ako hoćemo učiniti nešto samo jer nam to nalažu vanjske okolnosti, a u suprotnosti je s našim unutrašnjim htijenjima, uvijek ćemo se "opeći", bilo da se radi o našem ponašanju, djelovanju ili odnosu u koji se upuštamo. "Opekotina" je katkad blaga, neznatna, i njene posljedice možemo lako podnijeti. Ponekad to može biti osjećaj da nas život pritišće ili neki problem u odnosu s bliskom osobom. "Opekotina" može biti i stres, napetost, ili neka mala bol koji nas tišti. "Opekotina" je otpor prema tome da učinimo nešto istinski dobro, ili da nekoga volimo potpuno. "Opekotina" je apatija ili nemar u našem radu, nepovjerenje ili neznanje koji povećavaju mogućnost novih nezgoda i grešaka.
Ograničenja i prepreke u duhovnom razvoju oduvijek su predstavljali izazov i iskušenje naše volje i vjere. Život nam stalno postavlja ograničenja. Ta ograničenja, koja uvijek simbolično predstavljaju ovakvu ili onakvu opekotinu, je u određenom momentu moguće nadići, što sve ovisi od unutrašnjih osobina koje njegujemo, kao i od okoline u kojoj živimo. Kada se ponašamo u suprotnosti sa svojim istinskim potrebama i htijenjima, platiti ćemo za to proporcionalnu cijenu, opeći se na ovaj ili onaj način.Oklijevanje uvijek stvara unutrašnji sukob, dijeli (raspršuje stvaralačku energiju), umanjuje našu snagu i sposobnost za odgovarajuće reagiranje. Ako na vatru stupimo s oklijevanjem, to znači da smo unaprijed uvjereni u vlastitu nemoć. U stvarnosti nas to čini još slabijima nego što jesmo.
Kada je naše djelovanje u potpunom skladu s našim istinskim, najsnažnijim htijenjima i potrebama, tada smo u sebi jedinstveni, energija je fokusirana, pa možemo učiniti i "nemoguće stvari", a naše sposobnosti dolaze do izražaja u punoj mjeri. U nama nema nikakve sumnje o tome što hoćemo i kamo smo se uputili. 
Sve ono što smo o unutarnjim moćima i preobražajima čitali u mističnim pričama možemo, prilikom hoda po vatri, na elegantan način iskusiti i sami. Tada osvještavamao snagu naših htijenja i provjeravamo je kroz vlastito iskustvo. To, naravno, ni izdaleka ne znači da zbog toga što smo hodali po žeravici možemo činiti što god hoćemo. Znači samo da su naše stvaralačke energije usklađene, jer je naše htijenje jasno, a mi smo spremni da djeIujemo u skladu sa njim. Vrlo je važno izabrati cilj i pritom je bitna naša spremnost da se odreknemo egoističnih želja i da se ponašamo u skladu s istinskom prirodom svijeta i nama samima.
Hod po vatri svakako nije dokaz da smo bića bez granica, nego je izraz našeg stvaralašva i pobjede nad ograničenjima koja postoje u svijetu. Domet svojih stvaralačkih moći moramo otkriti sami, neprekidno provjeravati naša ograničenja, stalno otkrivati nove mogućnosti i učiti pritom kako se valja odnositi prema zahtjevima svijeta u kome živimo.

Please reload

COPYRIGHTS: www.elementi.info DESIGN: Dea Devidas 2010. - 2019.

  • Facebook
  • YouTube
  • Instagram