Svijest=Mir

10.8.2011

Na putu samorazvoja često se susrećemo s dva pojma – oprost i krivnja. Odnosno, te se dvije „stavke“ smatraju glavnim zadacima na putu samorazvoja. No, upravo u tome je klopka. Jer – ne postoji tako nešto kao što su oprost ili krivnja.

 

Kao i u svemu, bitno je definirati pojmove. Pogledajmo što stoji iza ovih. Dakle, krivnja. Pod njom se podrazumijeva „grižnja savjesti, nemir te sveukupno neki neugodan osjećaj vezan uz djelo kojim se drugome ili sebi nanijelo neko zlo, ili šteta, izdaja...“. U tom smislu, krivnja predstavlja više paket osjećaja, nego osjećaj. Gledamo li emocije, krivnja kao takva ne postoji, barem ne samostalno kao neki poseban osjećaj. Ali postoje emocije koje zajedno, kroz oblik sabranog (ne)djela, izazivaju krivnju. 
Razumijevanje ovoga je bitno za otpuštanje famozne krivnje. Jer, ona plasirana u svijest čovjeka samostalno, kao osjećaj, postaje nešto čega se nemoguće otarasiti. Iz jednostavnog razloga što ne postoji. Stoga je jedino čega se treba osloboditi splet emocija koje je čine. A to su tuga, bijes i strah. Strah je u osnovi priče: iz njega deriviraju bijes i tuga. Pogledajte primjer: učinite bilo što što vaša uvjerenja prosuđuju kao pogrešno. Posljedica je loš osjećaj – bude vam ili žao što je tako ispalo, pa su sada ljudi povrijeđeni, ili budete bijesni na sebe i/ili svijet te okolnosti što se odvilo na takav način, ili osjećate strah. 
Kada se stvar ovako raščlani, jednostavnije je osloboditi osjećaje. S tugom i bijesom je relativno lako. Možemo ih izdisati specijalnim vježbama ili mentalno rastočiti, vizualizirajući ih kao tmurne oblake u koje dišemo kao vjetar, dok se ne rasplinu. 
No, što je sa strahom? Izgledno je da je, u slučaju „krivnje“ on također nametnuta kategorija. Naime, većina osobnih procjena o tome što je dobro i što nije, proizlazi iz programiranja. Bilo da su nam ideje o „dobrom i lošem“ tj. „ispravnom i pogrešnom“ usadili roditelji, preci, školski ili neki drugi sustav, većina tih ideja je u naš osobni sistem „uvezena“. Psihologija to naziva SuperEgom. Odnosno, onom razinom svijesti koja je izgrađena vanjskim uplivima/savjetima/učenjem, a ksoju uglavnom prepoznajemo po „trebaš, moraš, ne smiješ“ tonu i informacijama. Ona djeluje kao moralni korektiv, ali to u stvari nije. Jer, pitanje morala je – u osnovi – pitanje srca. Mi, jednostavno, po osjećaju ZNAMO što je „u redu“, a što nije. I, kad se dogodi ono što nije – bilo da smo to počinili svjesno ili nas je život uvrtio u to – s jednakim mirom znamo da ćemo to „vratiti“ tj. uravnotežiti. Jer u Životu – čega je Duša uvijek svjesna – sve teži ravnoteži, i svoj će dug već nekako otplatiti.
Elem, kada je prisutan mir i spoznaja ovoga, nema straha. Pa ipak, mnogi i dalje žive zahvaćeni njegovim čeličnim kandžama. Tome je tako jer se sustav zapravo svjesno trudi vladati pojedincom gurajući ga u tor masa, a to može jedino prodajući masovnu demagogiju (psihološku, političku, marketinško-potrošačku) ili bilo koju drugu) kroz koju iznosi ideje straha. Istina, strah je ponekad korisna blokada – ne ukradete čovjeku jer vas je strah odmazde društva i karme, jel tako? No, ipak, u slučaju krivnje strah služi samo da se čovjeka drži energetski porobljenoga. 
S druge strane se plasira filozofija oprosta. I to je savršeno ispravan stav, da se s „oprostom“ također nije dogodila manipulacija. A ona je slijedeća: priča kaže da treba oprostiti. Što podrazumijeva da se dogodilo nešto krivo/zlo, i da, eto, treba preći preko toga. Naš prirodni um se, prirodno, buni protiv ovakve postavke. Jer ona isključuje Život, kao nepredvidivu, ali savršeno ispravnu silu u kojoj se sve događa upravo onako kako treba.
Ako prihvatimo Život kao Savršeno uređen, iako istovremeno savršeno tajanstven – jer naš um ne može razumjeti sve mehanizme „zašto i kako“ se nešto događa – onda jednostavno prihvaćamo činjenicu da su i „krivi“ događaji u stvari „pravi“. A vrijeme će pokazati zašto. Ili neće. No to nije bitno, bitno je prihvaćanje da je sve u redu, ma kako bolno bilo – gubitak voljene osobe u uvijek-preranoj smrti, raskid s partnerom, ostanak bez posla...
Ako prihvaćamo da je sve onako kako treba biti, nemamo što oprostiti. Paket emocija koji izaziva težinu i nemir u vezi nekog događaja ili teme se, u stvari, odnosno na otpuštanje, a ne oprost. Dakle, cilj je otpustiti i osloboditi emocije vezane uz ljude i događaj, a ne oprostiti. Odnosno, opraštanje znači oslobođenje. Konačni cilj je mir: da je bolna ili neugodna situacija prihvaćena tako da sjećanje na nju ne izaziva nemir, dapače kada pogledate na nju osjetite mir i iz njega vam, kao milost božanskoga, izrone novi uvidi. Iz kojih shvatite zašto i kako – kad već u voli znati toliko. 
I sad, što je cilj? Biti u miru sa sobom, a time i svime oko sebe. Ako baš hoćete, možete to zvati opraštanjem ili otpuštanjem krivnje, ali najbitnije je u cijeloj stvari vaše umirenje/pomirenje i prihvaćanje. Razumjeli ili ne. 
Jer,
nemate kome što oprostiti, kada je sve savršeno vođeno. I, nemate za što biti krivi jer niste niti posebno pravi – jednostavno ste takvi kakvi jeste, postupili ste u nekom trenutku najbolje što ste mogli u datim okolnostima i, ako je potrebna neka naknada, već ćete to otplatiti. Također, na najbolji mogući način. Jer božansko je ljubav i svjetlo, a ono je milostivo. Ne kažnjava. Nego nagrađuje lekcijama. Pa čak i ako trebate nešto odkarmati, bit će učinjeno da to napravite na najpoticajniji i najpoučniji mogući način – tako da opet budete na dobitku: uvidom i iskustvom, u konačnici Svijesti. Jer Svijest vraća Mir. A to ste, kad maknete sve slojeve ega i koncepata, u svojoj suštini Vi. 
 

Please reload

COPYRIGHTS: www.elementi.info DESIGN: Dea Devidas 2010. - 2019.

  • Facebook
  • YouTube
  • Instagram