Simbol - jezik neizrecivog

“U svijetu bez simbola ne bi se moglo disati, smjesta bi to prouzročilo duhovnu smrt čovjeka ...” J. Chevalier, Rječnik simbola

Branko Zorić, iz: časopisa Nova Akropola broj 34


Naše suvremeno doživljavanje simbola duboko prožeto mentalitetom proizašlim iz pozitivističke filozofije i materijalizma ne prepoznaje svo bogatstvo tradicije, nego je, uz časne iznimke, shvaća kao djetinjastu ili više ‘poetsku’ formu predznanstvenog mišljenja. Ovakvo shvaćanje stvara mnoge oprečnosti, između ostalog i onu između vjere i znanosti, različite oblike ekstremizma i fanatizma. Ako se jednom naruši osjetljiva ravnoteža i jedinstvo na kojima je počivala tradicionalna slika svijeta, gdje je čovjek posrednik između neba i zemlje, dolazi do raspada kulture i ona se svodi tek na puku formu. Zaboravlja se da je kultura cjelokupno ljudsko kreativno djelovanje, koje obuhvaća humane odnose u cjelini, kao i ostvarenja na polju znanosti, religije, umjetnosti i politike. Darwinova teorija objašnjava ljudsko biće kao rezultat borbe za opstanak. Ovakvo opravdavanje zakona jačeg i animalne borbe za moć nad zakonima prirode, prouzročilo je s jedne strane kulturu nasilja i zagađenje prirode, a s druge je strane onemogućilo usvajanje tradicionalnog stava da je čovjek primarno duhovno biće. Razvojem kulturne antropologije i povijesti religije sredinom XX. stoljeća javlja se novi pogled na čovjeka. Taj novi senzibilitet najbolje oslikava djelo Mircea Eliadea, u kojem se čovjek pojavljuje kao biće koje svoju evoluciju ostvaruje kao homo religiosus. U svom djelu Slike i simboli on kaže: “Svi se slažu da je duhovni čin, koji je ljudski čin, nužno uvjetovan svime što čovjek nastoji učiniti, od anatomije i psihologije, do govora. Drugim riječima, duhovni čin zahtijeva integralno ljudsko biće, to jest i fiziološki entitet i socijalnog čovjeka i ekonomskog čovjeka. No sve te uvjetovanosti same po sebi ne uspijevaju iscrpiti duhovni život.” Proučavajući drevne kulture Eliade u svojim djelima iznosi ideju da je čovjek, kao biće u evoluciji, u onolikoj mjeri čovjek u kojoj ostvaruje jedinstvo s cjelokupnošću uređenog svemira, te u sebi i u svom djelovanju manifestira to jedinstvo kao temeljni i zajednički sadržaj ideje religije. No, zapravo je riječ o oživljavanju starog svjetonazora koji je temelj univerzalnog naslijeđa čovječanstva, a trajno upozorava na postojanje simboličkog znanja sačuvanog u ideji o čovjeku kao biću koje u svojoj biti ostvaruje povezivanje suprotnosti, što omogućuju djelovanje čovjeka u realnosti vidljivog i nevidljivog svijeta. Suvremeni je čovjek svakodnevno izložen propagandi koja s pozicija golog materijalističkog interesa manipulira strahovima, strastima i umjetno stvorenim potrebama. Zanemareni su, čak i ismijani, dobro i pravednost, težnja za spoznajom i pronalaženjem svojih duhovnih korijena kao temeljne ljudske potrebe i zaboravilo se da kroz istraživanje koje povezuje um, srce i ruke čovjek postaje autentičniji i dublje uključen u vječnu struju života.

VRIJEDNOST SIMBOLA


Pojam simbol dolazi nam iz stare Grčke. Tamo je značio predmet razlomljen na dva dijela (npr. medaljon), koji je služio da poveže dvije osobe u prostoru i vremenu. Simbol čuva, zadržava i prenosi ideje, paradigme i arhetipove prema modelu odnosa noumen-fenomen, tj. on svakom čovjeku na adekvatan način pokazuje odnose i međuzavisnost vidljivog i nevidljivog svijeta. Cijela je priroda simbolična i u svemu se kroz duboki, prožimajući, interaktivni odnos može vidjeti zakon sklada i harmonije, a sve manifestirane stvari u prirodi simboli su svojih vlastitih biti. Za neki pojam kažemo da je postao simbol onda kad uhvati, zarobi bit i otkrije svoj vertikalni pokretač, a ljudsko se iskustvo transformira u znanje tek onda kad dosegne razinu simboličkog. Pojava pisma, gotovo paralelna u civilizacijama Istoka i Zapada, vezana je uz zaborav i gubitak simboličkih ključeva. Tako smo dobili usko reducirane znakove koji sve više gube vezu s izvorima ideja i postaju nosioci svakodnevnog, trivijalnog i banalnog jezika koji pridonosi zaboravu onog “zašto” u stvarima, a nudi nam “koliko” je nešto i “kako” nešto izgleda. Umjesto da sudjeluje u misterijima kozmosa, čovjek se prometnuo u pukog promatrača, a svijest se sve više fiksira na instinktivnom, nagonskom i svakodnevnom. Iz toga proizlazi zaboravljanje transcendentnog, te nužno sputavanje i imobilizacija istinskog Ja, nosioca naših najdubljih težnji i središta svijesti i savjesti.

SIMBOL KAO JEZIK NEIZRECIVOG


Simbol pripada prirodi, ali se prema čovjeku artikulira kroz sferu kulture. Čistoća simbola tako postaje odraz, ali i poticaj za čistoću kulturnih nastojanja oko temeljnih ideja dobra, pravednosti, ljepote i istinoljubivosti. U starom Egiptu hijeroglif koji označava simbol prikazivan je dvjema rukama podignutim iznad glave tvoreći posudu za primanje nečega što dolazi odozgo. Učenje o Ka, dvojniku svih vidljivih stvari, bića ili pojava, čuva ono ključno za razumijevanje tradicije, tj. stalni napor i nastojanje čovjeka oko uspostavljanja i održavanja mostova između tvarnog svijeta i svijeta ideja. Ta se ideja sačuvala u drevnom egipatskom simbolu puža koji ima oči na rogovima, tj. iznad glave, iznad ograničenog Ja. Nalazimo je i u tituli velikog svećenika u Rimu (pontifex maximus – graditelj mostova) ili u nazivu za svetog čovjeka u drevnoj Indiji (tirthakara – onaj koji pronalazi gazove preko velike vode samsare). Strasti koje opravdava razum strmina su niz koju klizi čovjekova svijest od humaniteta k animalnom, a da bismo prepoznavali simbole, nužno je tome odoljeti, izbjegavajući smrtonosne zamke doslovnosti kao osnovnog obilježja duhovnog materijalizma, temeljne bolesti modernog doba. Univerzalni koncepti povezani s mogućom spoznajom smisla i svrhe čovjeka te njegovim korijenima u svim su civilizacijama prikazivani kroz nedoslovan i mitski jezik tako da ih svatko može razumjeti prema svojim prirodnim mogućnostima mišljenja, volje, intuicije tj. ukupnog stanja svijesti. Simbolički ključevi i potključevi tisućljećima su čuvali zrnca univerzalne mudrosti koja je u svojoj mnogostrukosti uspijevala iznaći mogućnost da se sačuva kroz bezbroj izraza kao što su bajke, priče, poslovice, izreke i običaji, ali uvijek zadržavajući vezu s izvorom, dubokim istinama o čovjeku i univerzumu, a istovremeno su, bez obzira na stupanj razumijevanja, davali ljudima korisna moralna učenja koja su uvijek bila temelj za razumijevanje dubokih značenja. Zanimanje tradicije za ono “zašto” u stvarima bilo je inspiracija za izgradnju cijelog sustava simbola i jezika. Jezik je prije svega kroz točna značenja, čuvajući ispravne odnose između riječi, pojmova i njihovog korištenja čuvao civilizacijska i kulturna dostignuća i njihovu dostupnost svim ljudima na različitim razinama percepcije. Tako, primjerice, za Konfucija osnovna vrijednost jezika nije u njegovom bogatstvu, već u točnosti značenja i smisla te sveobuhvatnosti u odnosu na ideje koje je jezik trebao čuvati i izražavati, a sve zbog toga da bi se sačuvala i osigurala zajednička sudbina čovjeka i kozmosa. Budući da svijest modernog čovjeka teži instinktivnom i svakodnevnom, a transcendentno je zaboravljeno, čovjek se pretvorio u čovjeka-ogledalo koji samo odražava stvari i ne živi u njima i kroz njih, postavši tako sve više otuđen i usamljen među milijunima ljudi, iako su mediji komunikacije sve razvijeniji. U tome se i profiliraju brutalni ciljevi i interesi manjine koja tiranizira tihu i popustljivu većinu neprestanim potenciranjem trivijalnosti, taštine, strasti i nagona, što omogućuje upravo globalna zloupotreba komunikacija. Oni rijetki koji nisu potpuno pali pod takav animalizirajući utjecaj, vide sliku kakvu je pred dvije i pol tisuće godina Platon opisao u mitu o pećini. U skladu s tim možemo reći da je povijest religija ili povijest političkih sustava upravo povijest simbola i zato razlika između onoga što simbol stvarno jest i kako se interpretira, te ukupni odnos prema simboličkom predstavlja važan element čovjekove evolucije. Budući da u materijalnom svijetu dominira djelovanje, a u subjektivnom prevladava namjera, naše zaboravljanje pojmova, ideja koje su duše simbola zapravo je uzrok smrti simboličkog, a samim tim i bitno osiromašenje našega života. Upotrebljivost simbola u civilizaciji je sveprisutna. Osim u metafizici i teologiji, ona se vidi u svim čovjekovim aktivnostima (npr. novac nije ništa drugo nego simbol), a i riječi su povezane sa simbolima i u sebi nose snagu koju prizivaju umjetnici, govornici, filozofi i ljubavnici.


SIMBOL – POTREBA ZA OBJAŠNJENJEM NEOBJAŠNJIVOG


Kroz izražavanje simboličkog, koje je uvijek izvor nadahnuća, nazire se mogućnost dubokog eklekticizma kao živa spoznaja vidljivog i nevidljivog svijeta. Oživljavajući ideale velikih grčkih filozofa kroz ideju da je spoznaja onoliko vrijedna koliko je povezana sa stvarnošću i koliko oslobađa čovjeka straha od smrti, vidimo značaj simboličkog mišljenja. Zato je prirodno da razumijevanje simbola daje čovjeku realni optimizam u životu i inspirira ga na akciju i stalno marljivo djelovanje u ograničenom i nesavršenom svijetu. Jer, nikada ne bismo smjeli zaboraviti da istinski vladamo samo onim što je postalo integralnim dijelom našeg mentaliteta ili karaktera. Tu se u drugom svjetlu pokazuje temeljni problem čovjeka potrošačkog društva: on troši stvari, bića, pojave, sve oko sebe, jer mu je nametnuta potreba da ima, a ne da bude. Snažno strpljenje i dobra volja, povezana s djelotvornim radom, obično daju zdrave plodove i za takvog je čovjeka razumijevanje simbola poput ljestava koje mu omogućuju ubrzano uspinjanje prema vrhuncima ljudskih mogućnosti. Kroz alegoričnost svetih tekstova i čuvanje univerzalnih ključeva tradicije i danas možemo naslutiti zajednički izvor svih religija kroz još uvijek sačuvane simbole pradavnog porijekla. Tako je, na primjer, egipatski simbol sfinge sačuvan u kršćanstvu preko simbola četvorice evanđelista (čovjek-anđeo, lav, bik i orao). Sakralne se građevine još uvijek orijentiraju prema točkama izlaska i zalaska Sunca, a još je živ, izvorno egipatski, kult crne Gospe. Moderni, znanstveni, bezvjerni, tehnološki čovjek zapravo je naličje religioznog čovjeka integriranog u simbolički svijet koji se neprestano obnavlja. Taj produhovljeni svijet uključuje u sebe i čovjeka – aktivnog sudionika i kreatora takvog svijeta prožetog humanitetom koji se odražava kroz akciju povezivanja, sinteze i jedinstva između neba i zemlje. Tako je, na primjer, prikazivanje ideja u formi bogova, kada ono metafizičko i apstraktno postaje stvarno i zamjetljivo u psihološkom svijetu čovjeka, zapravo nešto najuzvišenije što nam je u naslijeđe ostavilo tzv. mitsko mišljenje starih. Simboli su preko toga ušli u Vrijeme i tako postali dostupni ne izgubivši ništa od svoje dubine i punine.

COPYRIGHTS: www.elementi.info DESIGN: Dea Devidas 2010. - 2020.

  • Facebook
  • YouTube
  • Instagram