Sve boje SMRTI

Moćnu energiju kroz Tarot priča sila Smrti

Predaja: igra umiranja i rađanja


Svaki derivat straha – onaj od vezanja u ljubavi, povrijeđenosti u romantičnom odnosu i slično... – u biti je strah od preporađanja tj. Smrti i Novog početka.

O predaji govore mnoge duhovne tradicije, svaka iz svoje perspektive: vedska znanja pričaju o bhakti, bezuvjetnom voljenju i prihvaćanju Svega (Božanskog), koje implicira predaju; Tao, pak, ne filozofira puno o samom činu predaje, nego ga podrazumijeva ne odvajajući Čovjeka i Postojajanje. Energetskih i psiholoških tumačenja je također mnogo, no istina je Jedna: Predaja predstavlja igru umiranja (Ega) i rađanja (Božanskoga tj. Bogočovjeka). Svaki derivat straha – onaj od vezanja u ljubavi, povrijeđenosti u romantičnom odnosu i slično... – u biti je strah od preporađanja tj. Smrti i Novog početka. S obzirom da smo u ljudskom iskustvu, gdje osjećamo polarizirani svijet (dan i noć, sunce i kišu, radost i tugu), najčešći okidač predaje nije ugodan sa stanovišta Ega: obično se manifestira kroz neki gubitak, dramu ili naglu promjenu koja uzdrmava sve postojeće koncepte našeg uma. To, naravno, nije pravilo: ima ljudi koje čista svijest i visoka razina znanja povučena iz Postojanja (prošlih ili paralelnih) jednostavnim putem uvede u procese predaje i transformacije, no većinski scenarij je taj da „okidač“ uzdrma, o čemu u Tarotugovori Kula, simbolizirajući rušenje svih postojećih obrazaca. No, u tome i je tajna: tek kad Ego i njegovi kontrolorsko-manipulatorski sebični mehanizmi o'lade (odnosno umru, u smislu da dominiraju čovjekom), na istom mjestu – zgarištu njihove Smrti – momentalno se rađa Božansko, odnosno Bogočovjek. Stoga je metafora Feniksa toliko duboko uvriježena u našoj svijesti. Multidimenzionalni smo, i dugo ovdje, pa imamo negdje u svojim atomima – fizičkim i energetskim – pohranjeno sjećanje tog procesa. Zapravo, znamo da je Istinit, jedini Stvaran i, zapravo, beskrajno snažan i plodan. Pa ipak, od njega nas trese strah. Strah od Umiranja i Rađanja? Ili, u stvari, strah od gubitka Ega s kojim se – htjeli ili ne, ali tako je (jer je dio Inkarnacijskog ugovora na kojeg je duša pristala, čisto zbog razloga dramatike u igre materije i dualiteta) – po inerciji često poistovjetimo. I taj strah je dio dogovora: izazov rasta bića nije da ostvari točku u kojoj straha nema (jer je u ljudskom tijelu urođen, kao svojevrstan mehanizam alarma na nadolazeću opasnost u kritičnim situacijama), nego da dosegne stanje svijesti u kojem ga s mirom gleda te čini što treba, usprkos osjećaju frke i „što ako... stradam?“. Jer, u tom je stanju Bogoljudska svijest budna, a ona zna da duša ne može stradati, ni u kojim okolnostima. Svejedno, Čovjek oklijeva, zatvara se, ne prolazi procese koje mu Život pruža te se silno opravdava, sijasetom briljantnih objašnjenja (ovo nije ironija: Um može smisliti sjajne koncepte da objasni zašto nešto nije ili jest)... Ali, prije ili kasnije, dolazi do trenutka u kojem nema drugog izbora jer je Predaja jedini način življenja. Kao što, prema priči u Bhagavat Giti, Krishna (Božansko osobno ili metafora božanskog, kako želite, u stvari je svejedno) kaže Arjuni (Svjesnom ratniku Svjetla, trenutno obuzetim strahom) „učini što god i kako god hoćeš, po svom. Ali nemaš izbora, na kraju ćeš ipak učiniti po mom“. Jer, predaja Postojanju je Život i njegovo jedino pravilo. Tao, pričajući o Egu i Sveukupnosti, govori sličnim rječnikom: što može kapljica izgubiti uranjajući u ocean? Zapravo, izgubit će ne stopi li se s njim – ishlapit će na suncu ili drugačije nestati. A stapanjem, dobit će Sve te svoju pravu prirodu u potpunosti zaživjeti, i iskazati.

Ljubavni odnosi: vrhunac Majstorstva Predaje

Konkretni izazov u ljudskom obliku i razmjerima, najočitiji je u ljubavnim odnosima. Naravno da se Božansko nije zeznulo kada se manifestiralo na plus i minus pol, odnosno stvorila nas u muškom i ženskom obliku. Jer, upravo je u tome otjelotvorena manifestacija Yina i Yanga, temeljnih stvaralačkih sila božanskoga (Jednoga). Ne ulazim u to je li ovo stanje moguće postići samostalno – samo s Božanskim kao s ljubavnim partnerom. No, činjenica je da sve tradicije naglašavaju važnost učitelja kao „vrata“ do božanskoga. Zašto? Jer se apstraktno može pojmiti putem konkretnog – primjerice, Božansko se neće ukazati samo odjednom, kao hrpa svjetlosnih vrtloga ili što već. No, ako božansko možete prepoznati kroz ljepotu duge, cvijeta ili zalaska Sunca, onda će se očitati i kroz apstraktno. Ali, dok smo u ljudskom tijelu, drugog puta nema. U tom je smislu važan odnos s konkretnom pojavom. A, kako je ljubavni odnos najjači od svih zemaljskih odnosa – jer uključuje razmjenu izvorne i seksualne energije – upravo je u njemu Ključ osobnog i globalnog Učenja, Iscjeljenja i Ostvarenja. Svaki ljubavni odnos, naime – u razini iza romantike, poetičnih ljepota, užitka i zabave – nosi i razinu „rudarstva“: iskapanja zlata iz unutrašnjih dubina (alkemičarska formula V.I.T.R.I.O.L – Zaroni u dubinu sebe i naći ćeš zlatni kamen). Jasno da taj put često nije ugodan: iskaču svake sjene, bube i demoni koji, plašeći, traže čovjekovu pažnju iscjeljenja. No, to Štemanje Ega je najintenzivniji put Samospoznaje – jer, koliko god partneri bili slični, ili isti na mnogim nivoima (što je prirodno jer nam je svima duša iz Istog Izvora, pa time i Božanska), u manifestaciji ne postoje dva ista čovjeka. I, jedino je Ljubav toliko jaka sila da čovjeka primora na mini-smrti Ega – a to je razvoj i buđenje Božanskoga.


Tijelo: Medij Integracije


Pa premda je sve to teoretski jasno svima, toliko je negiranja... Čak je „strah od vezanja“ postao prihvaćen argument za čovjeka koji se... u stvari ne želi predati. Neka davna povrijeđenost je glavno opravdanje, ali – fokus – iscjeljenja nema do novog predavanja. Imala sam klijenticu koja je rekla kako je svoju povrijeđenost prebrodila: izdisala ju je, odmeditirala te shvatila što kako i zašto te transfomirala, a sada je, eto, oplemenjena novim uvidima i neće se upuštati u nove odnose jer joj to ne treba. Naravno, bravo za procese sa sobom koje je odradila, no posao samoiscjeljenja i razvoja nije završila: integracija slijedi tek u novoj predaji – u novom, konkretnom odnosu. U protivnom, značilo bi da ste, primjerice, uspješno otrčali maraton samim tim što ste o toj temi jako meditirali, afirmirali i duhovno-energetski intelektualno je odradili. Ali to nije tako: u tijelu smo, pa treba i djelovati tj. stvari kroz materijalno postojanje integrirati. U tijelu se to jasno vidi – povrijeđenost i neodrađena tuga, naime, imaju tendenciju povlačenja energije gore. Obično se to manifestira kroz neuzemljenost (jer bi uzemljenje donijelo suočenje s boli kroz koju je frka proći) te kroz uzdizanje u mentalno (silne koncepte, teorije, mahnit „ulov“ raznih znanja). Sve to, naravno, daje lažni privid odrada i stečene sigurnosti. No, tijelo i dalje otkriva da je slabost prisutna: obično se to vidi kroz poremećajenergije metala, te oslabljenu energiju zemlje. Na razini čakri, u pravilu vrišti druga tj. sakralna ili seksualna: vidljivo je kroz probavne probleme, bol u donjem dijelu leđa i, psihološki, emotivnu zatvorenost i sklonost racionalizaciji svega što ima veze s emocijama. No, bez otvaranja ovog centra, Prosvjetljenja i iskonske Predaje nema. Premda se krunska čakra i njezina točka na vrhu tjemena povezuju s izravnom komunikacijom s Božanskim, ostvarenja takve potpune Jednote u ovom tijelu NEMA bez otvaranja zemaljskih energetskih centara. A kako druga čakra integrira energiju odnosa s bliskom ljubavnom osobom, ona je svojevrsni kanal za odnose sa svima drugima. Jer kakav je čovjek s najbližim, takav je – na energetskoj razini – sa cijelim svijetom. Primjerice, jaki energoterapeuti imaju jaku ovu čakru: jedino integrirajući cjelovito predaju, ljubav i snagu s bližnjim, mogu to isto iskustvo prenijeti na svoje druge razine, a potom i na razine ljudi s kojima iscjeljenja rade. Stoga je umiranje Ega – prolazak kroz strahove i rane ljubavnog odnosa – ključ općeg iscjeljenja. Ono traži hrabrost, no Duša je ima: treba inspiriati Ego da skoči u vatru hrabro i predano Božanskom, sa sviješću da mu se ne može dogoditi ništa što nije za njegovo najviše dobro i rast. Makar to isprva ne bilo ugodno – makar se, prolaskom kroz vatru opekao, emotivno pukao ili mentalno raspao. Na kraju svega, umrijeti može samo dio koji je ionako gotov, spreman za prženje i koji treba otpasti (kao jesensko lišće) jer se na njegovom mjestu treba roditi nova, pročišćena osoba, još više Ljubav... poput Feniksa ili Shive koji Znaju da je Smrt u stvari čin Rađanja.


Smrt=Rođenje


Toliko su nam usta puna priče o umiranju starih obrazaca, oblika postojanja, načina razmišljanja... pa ipak, protrnemo od užasa kada nas u oči Smrt pogleda. Kad se sretnom s tom Inteligencijom Istine koja bez kompromisa, suosjećanja... reže sve staro, sve što nismo, a možda se ipak, negdje duboko, nesvjesno ili poslusvjesno držimo toga...

Promjene struja, potresi, razvodi, otkazi... pa i fizička umiranja – sve je to dio Okreta, plesnog Okreta Života. Koji nas, u pravilu, nespremen doečeka ako plešemo kruti kao metla. Sve manje smo, istina kruti. Sve više pripremljeni ne biti vezani, nego spretni i spremni – odvezati se... Već je prebjelodano da se „nešto događa“. Čak i ljudi od kojih ne bi očekivali razgovor o „duhovnosti“ primjećuju kako se sve promijenilo. Tj. kako se mijenja. A mijenja se temeljni postulat – odnosno onaj koji je bio potreban, da bi preživjeli industrijsku revoluciju i sve što se događalo u prethodnim stoljećima: a taj je da je Čovjek sve što jest. Sada, pak, ulazimo u Novu Fazu shvaćanja da je Čovjek Božanski – tj. da je Bogočovjek. Da je Nietzsche govorio to na manje depresivan način (što nije mogao s obzirom na osobnu karmu te karmu vremena u kojem je bio inkarniran) možda bi ga i prije Umire – sve što nije u skladu s našom najvišom Prirodom. A ta je Jedno. Ljubav. Božansko tako shvatili, no... Činjenica je. Kad tako kažemo, zvuči Romantično, no svi koji smo ikada prošli i jedan proces transformacije, znamo da nije nimalo romantično dok sama „špica“ traje. Dok nas „pere“ i boli, umiranje. Umiranje staroga i odlazak. Pa ipak,sigurno i leptira tj. gusjenicu boli dok traje priprema za šarena krila. To se ne vidi. Ali kasnije sve svi glasno dive „vidi, krasnog li leptira....“. Pa, to je proces koji se sada događa. Nije ugodno. Odumiru svi odnosi, i o ni najbliži - s Roditeljima, s kojima smo toliko vezani, očekivanjima... Puca, po svim šavovima – sve što se godinama guralo pod tepih, eruptira, kao septička jama... Zvuči poprilično idealistički kada, u toj fazi procesa, kažete nekom da je Život, na kraju krajeva, ipak lijep i da treba „samo gledati u neugodu i disati u nju“. Ne da bi vas utopio u čaši vode, nego bi vas natjerao da vi dišete u svu tu septičku koja sada divlja. Pa ipak... nema drugoga do temeljito čišćenja prije Preporoda.Htjeli mi to, ili ne, Renesansa se događa. Nije toliko ušminkana kao nekad, nema Petrarce i nježnih stihova. Osjećamo to svaki dan – više nema sidara za koja se brod može vezati, a pucaju i postojeća. Nema temelja... Pa ipak, nije li to sloboda? Živjet iz trenutka u trenutak, bez očekivanja... Bez plana, projekcija, ovisnosti. Nije li to ultimativno ostvarenje Duše u Tijelu? Nije lako, ali je iskustvo vrijedno Svjedočenja. I u tome živimo sad. Osim toga, Smrt je pristojna – kaže da se najavljuje, samo ne slušamo znakove. Čim se pojavi, mi spustimo zavjese ili otrčimo u drugu stranu. Da, kultura – koja je od Umiranja napravila tabu. Pa ipak, Istok slavi Umiranje kao Uzašašće – Kina se, na pogrebima, u bijelo odijeva... Sve u Svemu, Smrt je novi Početak. Ne postoji Kraj bez Početka, kao ni Početak bez Kraja. Život je ciklus, poput Kruga. Točka obrtaja je točka prijelaza, a u njoj živimo sada. Astrolozi su najavili veliki nebeski križ koji trese već godinu i nešto, i do kraja će ove – pod njegovom Silom sve se mijenja, staro otpada, novo se rađa. Buniti se nema smisla – bi li drveće onako prekrasno procvalo u proljeće da u jesen prije ne poskida sa sebe (tj. dopusti Vjetru da to učini) lišće starog Života? E pa tako i Smrt nosi novi početak. Nema Ostvarenja Cjelovitosti bez pozdrava starim obrascima – preraslim cipelama, starim glazbenim stilovima, nekadašnjim suputnicima (partnerima, poslovima, prijateljima). Prihvaćanje te Istine, čini nas Vječnima. Jer, kako Vede pjevaju - tijelo je poput kaputa kojeg duša odijeva. A sama Duša je – Vječna. Sjetimo li se da smo mi Duhovna Bića s Ljudskim iskustvom – gdje je mjesto za strah? I kada nas napadne, uslijed vezanosti i zamućenosti razuma konceptima, uz UDAH I IZDAH (koliko god puta treba – optimalno dok se istinski ne razjasni Slika Svega) otkriva se Istina. Da je Život Ljubav, Igra i... Tajna Vrijedna Življenja.


Ako sutra umrem...


Zapravo, nikad ne znamo koji nam je tehnički/fizički zadnji tren postojanja u trenutnom obliku. A ponašamo se kao da smo tu vječno. Jer, u suštini, jesmo: naš Duh mijenja svoja obličja, i tjelesna (inkarnacije) kao kostime skrojene optimalno za neke zemaljske uloge. Odatle nam ideja da imamo beskonačno vremena: jer imamo. U beskonačnosti, naše je svo vrijeme svemira. Ali u ovdje i sad – imamo ono što napravimo kroz svoja tijela. Kad vam netko blizak umre, nikada ne oplakujemo samu smrt. Oplakujemo to što nismo više vremena proveli zajedno, upoznavali se, smijali se. Živjeli, jednostavno, bili. Eto, zato vam ja imam potrebu često razmišljati o Smrti. Gledati kako bi moj život izgledao da njen ples svoj maestralni vrhunac kosom odsječe sutra. I tada shvaćam što je bitno, a što nije. Što nisam ja (nerviranja, žaljenja, igre ega), a što jesam (ona koja želi stvoriti, voljeti). Pa stoga i često pišemo o tome, Elementi&ja... Uglavnom, koji nam je zadnji trenutak, Bog zna. Jeste, linija dlana može pomoći malo, kao i teorije „sve u svoje vrijeme i strpljiv biti treba....“ No, u suštini, sve je ovdje i sad. Sve je odmah. Nema sutra. Gledajući tako, vidimo kako je besmisleno gubiti se u analizama: „je li taj posao ono za što smo stvoreni....,“ i sličnima.... To je um i njegova prirodna igra. Jedina istina dolazi iz Srca i znamo je kada se spustimo u njega: tada točno vidimo što „moramo“ učiniti, što nam je kao dah, kao zadatak, Izbor nad Izborima, a što je iluzija ovog svijeta. Stoga vas u ljubavi tražim, uključite Smrt u svoje Živote – ionako, tu je. Počinje plesati čim počnemo disati. Misteriozno odbrojavanje se događa, bili mi ili ne svjesni njega. Neka nam bude pokretač. Da kažemo „volim te“ onima kojima želimo, ili „makni se“ od onih od kojih hoćemo.... da napravimo ono za čim čeznemo ali zbog kojekakvih strahova, sumnji i gluposti... se ne usuđujemo... Da budemo divlji i stidljivi, u isti tren, pa kud puklo pa puklo! Iskažemo Sebe u svojoj Stvarnosti, ma što tko o tome mislio! E, to je ostvarenje. U biti, jedini zadatak. Samo Smrt, čineći nas osjetljivijima na Življenje, ima moć da nas gurne u življenje, iskazivanje Istoga. Jasno, umiremo svaki tren, puštajući staro i time stvarajući prostor za novo da se rodi. No... cjelovito umiranje... čini da potpunije osjećamo cjelovito življenje... Stoga uz udah i izdah, bez obzira na bilo koji strah svog ega – živite i budite ono što jeste, sto posto ljubav. Bila ta ljubav intenzivna ili skrovita, topla ili hladna, nema šta! Ona je vi, i vi ste ona i živite je jer je to jedino vrijeme koje vas čini živima.


Prvi i Zadnji


Prestanemo biti sretni kad zaboravimo primjećivati Život, kada se naviknemo na njega, pa on postane svojevrsna automatika. I svejedno je kakva je ta automatika – bila ona sjedenje u uredu ili strogo držanje zadane rutine – svojevrsna je robotizacija. Koja čini da zaboravimo gledati život kao priliku, da prestanemo obraćati detalje koji mogu okrenuti crne dane u svijetle te izgubimo vjeruj i osmijeh. Ponekad je, naime, potrebno gledati sve što nas okružuje i što se događa kao da to vidimo prvi put. Kao djeca, u čudu i zadivljeni svime što vide. Kao da smo, eto, nekako sada pali s neba na ovu pozornicu zvanu svijet i sa svime oko sebe se srećemo – prvi puta. Onako kako dijete gleda stvari: čak priđe opasnosti nasmijano, širom otvorenih očiju, zadivljeno čudima oko sebe i nedužno. Slobodni od plana, otvoreni neizvjesnosti. Odrasli um želi znati cilj: aha, to hoću ostvaiti. Pa upre. Što nije loše. No ponekad, samo zato da ne ispari radost iz putovanja prema cilju, dobro je zaboraviti sve želje i zastati, izgubiti se u blesavosti i samo nasmijati. Samo pogledati, širom otvorenih očiju i srcem punog divljenja, sve oko nas. Kao da to vidimo prvi put. Ili zadnji. Vidjeti stvari i ljude kao da se posljednji put srećemo s njima također nosi oslobođenje. Vrati nas u trenutak, jer nas Smrt čini osjetljivijima na Život. Da zamislimo, recimo, da imamo još tjedan dana života – što bismo učinili? Kako bismo ih proveli? Pokušajte, i odmah ćete vidjeti kako vam se drugačije preslaguju prioriteti. Odjednom shvatimo da bismo sve pustili i brzo naslikali tu sliku, posjetili prijateljicu koju nismo vidjeli mjesecima, rekli nekome s kime smo posvađani da opraštamo. Jednostavno, brzinski bi se resetirali i otpalo bi nebitno. Usmjerili bismo se u Život. Da, gledati sve kao da se prvi ili zadnji put susrećemo s tim, nosi slobodu, i mir. Uvide Istine koji pokreću ispravno djelovanje, ono iz najdubljih dijelova duše. „Što bih učinio da imam još tjedan dana na raspolaganju....“, „što bih rekao ljudima koje volim, što bih učinila za sebe i svoju umjetnosti...“ to nas budi. Ovo je važno njegovati u stvarnosti: odnosi, poslovi, sve krene lagano trunuti kada se ovo zaboravi. Kada počnemo ljude, pa u suštini i sebe, doživljavati zdravo za gotovo, kao da ih poznajemo. Tada izgubimo onu čar početka, kada se tek otkrivamo, nestane uzbuđenja jer se „kao poznajemo“. A ne poznajemo se nikada, ni sebe, a kamoli druge. Jer je svaki dan novi, svaki tren. Nismo oni koji smo jučer bili, pa kako naši odnosi i sve što ide iz nas može biti staro, poznato? Da, uvijek je sve nepoznato, i time vrijedno divljenja, gledanja u čudu otvorenog oka srca. I to je tek sloboda svijesti: izići iz kaveza uma, zatvorenosti koju nosi stav "ja znam" i poznato je, i krenuti dalje, sa sviješću da je pred nama sve novo i plodno baš zato što nas, takvo neispisano još, traži nova strastvena sijanja u hazardnoj igri Ljubavi Života.


Pjesma Smrti

Ja sam Ona

Koja zna

Tajnu Života

Kao Smrt poznatija,

kao Tišina prihvatljivija

kao Sloboda čak željena

Što me prije zagrliš

To lakše ploviš

Mijenama postojanja

Postaneš fluidan u tranzicijama

upoznaš Vječnost

jer ja sam Ona

Sila koja život održava živim

svojim srpom kad odsijeca

sve što ti više ne treba

Ego cvili i jauče,

boji se promjena

a duša slavi

čistinu mira

mogućnost rađanja novoga

svjesna da crveni jesenski list

svojim padom čini

da se rodi novi proljetni purpurni

Lijepi smo i prolazni

Kao krošnje i leptiri

I uvijek se rađamo iznova

Kao oni

Zato znaj: sa Smrti su,

kao i sa Životom,

svi stalno povezani

u svakom trenutku

mogu sa Shivom zaplesati

u ritmu prolaznosti ili vječnosti

Okret ovdje, okret tamo

Bježao čovjek ili ne

Čim je rođen, u zagrljaj joj je stao

Zato je bolje da me prihvatiš

Kao Prijateljicu i Učiteljicu

pa uvidiš da

Ne postoje krajevi, samo novi počeci

Oni koji to znaju su kraljevi

Oni koji negiraju gubitnici

A ti budi Biće Vječnosti

Koji Mijenu svjesno slavi!

COPYRIGHTS: www.elementi.info DESIGN: Dea Devidas 2010. - 2020.

  • Facebook
  • YouTube
  • Instagram