SamoSpoznaja kroz Mitove

21.11.2012

​Mitska priča je simbol, odnosno, skup simboličnih slika proizašlih iz ljudske psihe. Mitologija je točka susreta poznatog i nepoznatog, odnosno, ljudske svijesti i podsvijesti.

 

Ona je ljudima nekada služila kao vodič kroz životna iskušenja i životne izazove. Dio mitova bavi se tematikom sazrijevanja pojedinaca - prijelaz iz djetinjstva i adolescencije (psihološke ovisnosti) u samoodgovornu i neovisnu odraslu osobu. Mitologija je nekoć, kroz svoju univerzalnu poruku, dovodila ljude u sklad sa svijetom u kojem žive. 
Mit prvenstveno nastaje na područjima gdje se kulturna tradicija prenosi sa koljena na koljeno, putem usmene predaje. Kod nekih plemena, koja i danas žive izolirano, tradicija pričanja priča o nastanku i porijeklu vlastitog naroda i njihove povijesti očuvala se do danas. Često je puta usmena predaja bila jedini način da povijest vlastite grupe ne padne u zaborav, predajući je prilikom obreda inicijacija mlađim naraštajima, koji će je dalje prenositi svojim potomcima. 
Campbel ( 1968,1980) ističe da tradicionalna mitologija ispunjava četiri funkcije: metafizičku ili mističnu, odnosno funkciju usklađivanja čovjekove svijesti sa uvjetima života; kozmološku funkciju, odnosno funkciju oblikovanja i uspostavljanja određene slike svijeta; sociološku funkciju, odnosno funkciju vrednovanja očuvanja društvenog poretka; psihološku funkciju, koja se sastoji u potrebi usklađivanja individualnih htjenja sa idealima društva i time otklanja napetosti u čovjeku.

 

Vučedolski Orion – najstariji indoeuropski kalendar

 

Badenska kultura / 3350 – 3100 god. prije Krista/ ( Durman, 2000) primarno naseljava desnu dunavsku obalu od ušća Save pa uzvodno do Njemačke. Obilježavaju je upotreba konja i kola na četiri kotača koje vuku volovi. Ovi stočari koji narušavaju mirni život poljodjelaca dolaze iz pontsko-stepskog i anadolskog područja. Zahvaljujući tehnici obrade bakra, preuzimaju dominantu ulogu nad neolitskim kulturama. 
Najkarakterističnije obilježje im je keramički proizvod, vrčić lukovičasta trbuha, cilindričnog vrata sa trakastom ručkom.
Pojavom badenske kulture, a prije pojave određivanja njezine specifične metalurgije, u europskoj prapovijesnoj kronologiji počinjalo je razdoblje kasnog eneolitika. Kao kraj eneolitičkog razdoblja u dobrom dijelu središnje i jugoistočne Europe uzima se završetak vučedolske kulture, koji prema brojnim analizama radioaktivnog ugljika pada u vrijeme između 2500 i 2400 godine p. Krista. 
Vučedolska kultura /2950 do 2300 god. prije Krista/ očituje se u izgradnji laganih zemuničkih objekata, duboko cilindrično ukopanih ostava u koje su, pored ostalih njihovih namjera, na poseban način pokapali pokojnike. Pojavljuje se i čitav niz novih keramičkih oblika vezanih uz posude ili modele raznih predmeta ( npr. stola, kreveta, kola itd.)
Prema Mariji Gimbutas ( 1980) prodor stepskih naroda koje neki nazivaju i kurganskim narodima (a jedno od obilježja su im grobni humci) veže se uz drugi val indoeuropskih seoba. Te narode možemo s velikom dozom sigurnosti okarakterizirati kao prve Indoeuropljane koji su prešli Dunav. Postoje dvojbe o tome je li ovdje riječ o čistim Indoeuropljanima ili pak o mješavini indoeuropskog i starosjedilačkog stanovništva. Činjenica je da je najveći dio naselja prethodnog razdoblja uništen u požarima.
Nova se naselja podižu na naseljima prethodnika, prije svega zbog osjećaja moći da će se na taj način moći kontrolirati i iskazati politička moć nad starosjediocima.
Orion je najstariji indoeuropski kalendar koji je otkriven prilikom gradnje hotela «Slavonija» u Vinkovcima 1978.g. Radi se o glinenoj terini sa, kako navodi Durman (2000) : prvom pisanom porukom na tome prostoru jer datira oko 3000 g. prije Krista i stariji je od Stonehangea. Analizirajući i prateći put koji je Orion imao u davnoj prošlosti Durman (2000) predstavlja u svome istraživanju novi ezoterični svijet u kome otkriva da bogati ukrasi na terini imaju svoje značenje. Oni su u posebnoj funkciji, naime svojim rasporedom, oblikom i izgledom pokazuju položaj zviježđa na nebu u određeno doba godine. 
U arheološkom nalazištu osim glinene posude nađene su i kosti, Durman (2000) zaključuje da se radi o prinošenju ljudskih žrtava da se smire bogovi ili da im se oda zahvalnost. Analizirajući situaciju u grobu put Oriona vodi do Agnija, drevnih arijskih svećenika koji su prinosili žrtvu. Ovakva žrtvovanja bliska su sa žrtvovanjima rimskoj božici vatre. Astronomski i astrološki prikaz ovog događaja daje nam odgovore na mnoga pitanja. Orion je zimsko i ujedno najatraktivnije zviježđe među mnogim istočnim kulturama, o osobitu važnost ima u računanju vremena. Vučedolcima su očito osim Sunca veliku važnost imali i drugi planeti, naime prepoznavali su jasno Mars i Veneru. Govoreći Jungovim riječnikom radilo se o dvije energije /muškoj i ženskoj/. Orion pripada tzv. Umirućim zviježđima jer tijekom godine nestaje s neba. Njegovo nestajanje i javljanje tumači se kao kraj jednoga i početak drugoga godišnjeg doba. Upravo simboličnim spajanjem Marsa i Venere, muške i ženske energije pojavljuje se posebna astronomska i astrološka konstelacija koja je vrlo rijetka. 
Radi se posebnoj predodžbi svijeta koju su imali stari Vučedolci tako da je ukrašavanje posude bilo vezano za vidljivu i nevidljivu predodžbu svijeta, odnosno dio ispod crte odnosio se na ono što je pod zemljom a onaj dio iznad crte na onaj dio koji zapada za horizont. Crta je bila smještena na sredini terine, na trbušastom dijelu. Obično se ukrašavao samo onaj vidljivi dio, dok se nevidljivi dio nije nikad ukrašavao.
Cik-cak ukras predstavljao je simbolički vodu, Dunav uz koji su živjeli, odnosno mitski ocean na kome pliva svijet. Ovaj simbol označavanja vode, kako navodi Durman (2000), prisutan je i danas na prometnim znakovima koji označavaju rijeku. Povezanost sa starohrvatskom mitologijom vidi se u tome što se zviježđe Plejade zove Vlašići a potječe od Vološzora, staroslavenskog boga Volosa.

Stari su narodi vjerovali u tri obličja vatre: sunce, onu iz zraka koja je izašla iz groma i zemaljsku. Prvo obličje vatre izraženo je Suncem. Ulogu Sunca na zemlji poznavali su i Vučedolci u svojoj kulturi jer upravo njegovim kretanjem bio je određen njihov ritam, a kasnije se elementi ovog vjerovanja i štovanja kulta nalaze i u strarohrvatskoj mitologiji. Kako navodi Durman (2000), prva odrednica u organizaciji ljudske zajednice je mjerenje radnog dana sa izlaskom i zalaskom sunca, isto tako i planiranje proizvodnje rezultiralo je poznavanjem sunčeva kretanja.

Prvo pravo i najvažnije božanstvo zemljoradnicima bilo je Sunce, koje je oduzelo primat Velikoj majci Zemlji. Zamjena za Sunce u zimskim mjesecima bio je Orion, koji se pojavljivao na nebu sa prvim zimskim mjesecom i zadržavao se na nebu sve do početka proljeća i izlaska stvarnog Sunca, čija je zamjena bio.

Drugo obličje nebeske vatre je bljesak munje (u pučkoj predaji Ilija Gromovnik), munja stiže s kamenjem i gromadama koje padaju pa se u mitologiji često kaže da zaraćeni bogovi vitlaju sjekirama. U hramu boga Groma vjerovalo se da gori vječna vatra. Upravo rituali vezani za godišnja doba, početak proljeća ili zime, uvode nas u metafizički svijet naših predaka.

U Vučedolskoj kulturi priča o metalurgiji i spoj bakrenog i brončanog doba u svojevrsnim hramovima vatre predstavlja ne samo proizvodnju već i svojevrsni ritual u kome su tadašnji metalurzi i kovači bili sami božji namjesnici na zemlji, čuvari vatre i alkemičari koji su uz pomoć božje sile kovali svemoćno oružje i oruđe kao simbole bogova. 
Uloga kovača u tradicionalnoj pučkoj kulturu Hrvata, Srba i Mađara je značajna. Među obrtima koji su vezani za preradu kovina (potječu s neba u obliku meteorita, kao dio nebeske sakralnosti, a u biti vade se iz podzemlja, zemljine utrobe, stoga je željezo nabijeno svetom snagom) kovački je zanat najznačajniji zanat s obzirom na važnost i ambivalentnost simbola koje sadrži.

M. Eliade dokazuje da stari narodi poistovjećuju svoje izvore, rudnike, špilje s rodnicom Zemlje-Majke, pa je sve što se nalazi u utrobi zemlje živo, u stanju dozrijevanja. 
Minerali iskopani iz rudnika u neku su ruku embriji a vađenje rude je neka vrsta prisilnoga porođaja dok talionička peć postaje umjetnom rodnicom, gdje će minerali ubrzavajući rast koji je započeo u Zemlji-Majci završiti dozrijevanje (Eliade, 1977).

U predajama Hrvata postoji mit o nebeskom kovaču a kovačnica posjeduje kozmogonijski i stvaralački aspekt, jednako tako i paklenski aspekt (podzemna vatra) kao i inicijacijski aspekt. Kovač je gospodar vatre koja ima božanski i demijurški princip. U hramu boga Groma vjerovalo se da gori vječna vatra.

U svojoj analizi Durman (2000) dalje navodi otkuda je došla hromost, kojom su bili obilježeni baš svi metalurški bogovi starih naroda. Često je hromost bila idealna za kovača, jer u ono doba vješt kovač bio je rijedak i cijenjen čovjek te su ga njegovi sumještani ponekad i namjerno osakatili kako bi onemogućili njegovo moguće bježanje ili odlazak. Treba naglasiti razliku u postupku: naime bakreni, brončani, zlatni i srebrni predmeti proizvode se lijevanjem, a ne kovanjem, kojim se obrađuje željezo. 
Otrovni arsen koji se oslobađao kada se proizvodila legura arsenskog bakra vjerojatno je razlog zbog čega su postajali hromi.
Da bi se nekako nadoknadio ovaj nedostatak kod bogova vatre /npr. Hefesta / u cijeloj grupi ovih bogova /prema Durmanu: potvrđeno i u književnim izvorima i u postojećim spomenicima/ daje se ogromna seksualna moć i često se prikazuje sa nerazmjerno velikim falusom.
I u helenističkom i rimskom razdoblju patuljak izobličena lica i golema falusa standardna je groteskna figura.

Priča o arsenu i otrovu nastavlja se jer on služi i kao afrodizijak ako se uzima u manjim količinama. Durman navodi primjer priče o Jacku Trbosjeku koji je kao redoviti posjetitelj bordela uzimao arsen radi poticanja svoga seksualnog života. Još bliža priča je iz germanske tradicije o patuljcima (Grimm, 1966) koji su dobro poznati metalurzi i obrtnici nadljudskih vještina koji skrivaju svoje blago, postaju tako kovači-junaci i kovački bogovi koji kuju u spiljama i planinama.

U svojoj analizi Durman (2006) izvodi sljedeći zaključak:«U vrijeme korištenja arsenskog bakra/arsenske bronce kovački zanat bio je izuzetno opasan. Zahvaljujući iskustvu ljevača, koji su znali prepoznati arsen po mirisu češnjaka i izbjeći ga, ipak arsen je uzrokovao kronično oboljenje: hromost. Udišu li se pak male količine one postaju afrodizijak. Hefestov je simbol jarebica , ptica koja u nevolji šepa, a koja je zbog količine jaja u gnijezdu i oličenje plodnosti».

Pogled u budućnost kroz povratak u prošlost

Vučedol kao moguća destinacija kulturnog turizma upravo bi kroz razrađene i dobro pripremljene programe i holistički pristup osobnosti svakog individualnog posjetitelja, koji je zainteresiran aktivno se uključiti u takve programe, trebao pokazati kako uvijek postoje drugačiji načini, drugačija rješenja i u konačnici drugačija stvarnost od one vlastite koju većina smatra jedino ispravnom.
Energija drevnih vremena i posvećenost mjesta idealan su poligon za kontemplaciju i otvaranje novih spoznaja. Ponekad je dovoljan samo mali poticaj da shvatimo vrlo jednostavnu činjenicu da biti sretan i voljen znači živjeti u skladu sa samim sobom i univerzalnim zakonima. To su upravo i činili stari Vučedolci, pa ma koliko nam se činili primitivni u svom načinu života poznavali su suptilne tokove energije koja nas okružuje.
Transmoderni kulturni turizam potiče transformaciju upravo kroz priče i arhetipove, tako pomaže turistima da uspostave izgubljenu ravnotežu koja se iskazuje kroz umor, slabosti, depresije, zbunjenost, frustriranost, osjećaj straha, bez nadahnuća, bez radosti, bez živosti, bez duhovnosti. U skladu sa etno-kliničkom psihologijom koja se bavi i kliničkom psihologijom i etnologijom s divljim Ja stupamo u kontakt preko određenih pitanja i analizom bajki, narodnih priča, legendi i mitova. Na taj način priče i pripovijedanje, riječi i pjesme, znakovi i simboli postaju vidarsko sredstvo i to na način da se u iscjeljivanju pronađe vodeći mit ili bajku koja sadržava sve upute potrebne pacijentu za njegov psihički razvoj. Te priče sadržavaju dramu pacijentove duše. Nalik su na kazališni komad s didaskalijama, karakterizacijom i rekvizitima. Umijeće pripovijedaja sudjeluje u stvaranju duše. Svakiput kad nahranimo dušu, ona će jamačno narasti. Priče su lijek i imaju veliku snagu: ne traže od nas da išta činimo, budemo, glumimo – samo trebamo slušati. Lijekovi za ispravljanje ili ponovno preuzimanja bilo kakva izgubljena psihičkog nagona sadržani su u pričama. Priče sadržavaju uzbuđenje, tugu, pitanja, čežnje i razumijevanja koje arhetip spontano vraćaju natrag na površinu. (Estes 2008; Bettelheim 2000; von Franz 1970; Jung 1972)
Ljudi su vrlo dinamična energetska bića. Naše kretanje, osjećaji, stavovi i misli snažni su prenosioci energije. Kroz transmoderni kulturni turizam pomažemo pronaći onaj najznačajniji dio naše unutarnje biti koji nas vodi prema dubokoj osjećajnosti, osjećaju izuzetne ljepote u prirodi i prema težnji za suradnjom. To je transmoderni kulturni turizam koji vrlo jasno razumije sebe i koji treba funkcionirati kao podsistem šireg sustava koji je konačan, biosfere, te je po tome beskonačan rast nemoguć i isto tako to je sustav koji razumije da ne može funkcionirati bez ozbiljnosti ekosustava. Održivi razvoj koji znači uravnotežen omjer između društva, ekonomije i ekologije sadrži u sebi upravo transmoderne vrijednosti. To znači turizam koji može premostiti stagniranje u koje se zapadne uslijed političkih razmirica, predrasuda, tradicije. Sposobni smo, svjesno ili nesvjesno, raditi na golemoj energetskoj mreži koja prožima Zemlju i koja nam se vraća kao Duh zemlje i bezuvjetna ljubav.

Please reload

COPYRIGHTS: www.elementi.info DESIGN: Dea Devidas 2010. - 2019.

  • Facebook
  • YouTube
  • Instagram