Biti normalan?

Buđenje svijesti je proces spoznaje sebe kao Jednog, i Jedinstvenog.

Vidjeti sebe kao Jedno znači prepoznati da smo, u suštini, duhovna bića, proizišla iz istog Izvora, istog Duha, a vidjeti sebe kao jedinstvnog znači prepoznati čarobnu različitost svakog izraza tog jednog Izvora iz kojeg smo ponikli. Svatko od nas, kao specifična manifestacija, jedna jedina i neponovljiva. Kao stabla, od kojih nema dva jednaka, tako ni među nama kao ljudskim bićima ne postoje dva sasvim ista. Stoga je glupo osjećati se loše kada vas prosuđivački tonom netko pita „jesi ti normalan?“, ili još gore, ne činiti nešto ili ne izražavati sebe da biste „ispali normalni“. Jer, ako ste svjesni i slobodni – niste normalni. Ni ne trebate biti. Biti normalan, znači biti normiran. U pravilu tuđim normama mišljenja i ponašanja. Biti standardan, prosječan. A svatko tko se razvija, razvija upravo svoje talente i svoju natprosječnost, svoju individualnost: zato i jesmo na „božju sliku i priliku stvoreni“, tako različiti. Jer je društvo sreće ono u kojem se različitost poštuje jer ga obogaćuje, a na potire. No, bilo tko vam može do sutra bezuspješno pokušavati potirati individualnost i neće uspjeti, ako sami to ne napravite, slušajući „standarde“ u svojoj glavi – trebaš se ponašati ovako, misliti onako, raditi tako-i-tako... Ne padajte na trikove standarda. Ne dajte se ukalupiti u šprancu, koja god ona bila. Opet, primjer iz života. Moja klijentica je dugo godina živjela u špranci „ja sam biće svjetla, uvijek dobro raspoložena jer širim ljubav i svima, kao takva ljubav, na raspolaganju“. I u najgorem PMS-u, i najtužnijim stanjima – kad bi joj se netko obratio, ona je reagirala iz svog standarda „dobra, svjetlosna, plemenita“. I onda je „pukla“ jer se premorila igranja standarda. Sasvim nesvjesno je samu sebe automatizirala te dovela do premora i gubitka snage. Te tada shvatila da je dobra i kad je živčana, da je svjetlosna i kad plače u mraku najvećih tuga te da je najplemenitija kada poštuje prvo sebe, a tek onda druge jer što će drugima dati, ako sama nema... I tako se počela ponašati, rušeći normu u koju se ukalupila. Na prvu, rezultat je bio katastrofalan: jedan za drugim počeli su otpadati prijatelji iz njenog života. „Ti si stvarno otišla u k....“ govorili su joj, uopće se više „ne ponašaš normalno“... i ostalo, a samo zato što se maknula iz standarda na kojeg ih je navikla. Više nisu drugi i njihovi problemi bili prioritet, nego ona sama – svoju energiju više nije „bacala“ (pod normom „ja pomažem drugima“) nego prvo usmjerila u svoj život, a potom u tuđe. Dugoročno, ovo se pokazalo mudrim izborom: oko nje su se iskristalizirali ljudi koji poštuju upravo njezinu individualnost, a ne masku standarda. Zašto to ljude uzrujava - kada "niste normalni"? Jer vas ne mogu kontrolirati, bilo emotivnom, bilo mentalnom ucjenom. Pa je najlakše prišiti vam etiketu da ne valjate - nesvjesno igrajući na samopouzdanje, a energetski izvodeći udar na solarni pleksus, i tako vas podčiniti svojoj volji.

Da se razumijemo, pravila su važna zbog dogovora: u redu je da se dogovorimo kako, primjerice, na svečanom domjenku nećemo razbijati čaše o zid, iako bi možda našoj kreativnoj genijalnosti došla takva ideja. No, u življenju vlastitog života – koja nas norma može točno upravljati? Čiji put, osim našeg vlastitoga? Tko zna, bolje od nas, što je za nas „normalno“, odnosno PRAVO? Stoga je opet vjerovati sebi, svom unutarnjem kompasu i unutarnjoj tišini – put poštovanja Jednoga, ne špranca. Što god nas automatizira, čini zgrčenim robotima društva ili odnosa, nije dobro. Jer,ubijanjem svoje individualnosti, ubijamo svoju slobodu i najgore – svoju kreativnost. Svoju urođenu božansku moć stvaranja, razmišljanja na nove načina, a time razvoja. Razvoj upravo dolazi iz novih ideja, a njih nema ako se ide po standardnim, normalnim putevima. Spomenuta klijentica radi u marketinškoj agenciji i, kada je pročistila osobnu norme, javila se kroz neko vrijeme i rekla da joj se skroz promijenio pristup poslu, poboljšao, da je postala „genijalnija“.

Što smo slobodniji, što smo više svoji - to smo kreativniji, a time uspješniji. Osim toga, tjeranje sebe na normu troši silnu energiju. Užasno umara održanje te maske jer vaše biće zna iznutra da ona nije stvarna. Vi paranormalni i genijalni, a tjerate se biti prosječni... Kao da se žirafa, recimo, srami svoje visine, pa hoda zgrčena vrata - sigurno bi je zabolio prije ili kasnije, jel'da? Većina boli u našem tijelu, posebno među lopaticama, dolazi od grčenja pod tuđim očekivanjima o tome kakvi bismo trebali biti da bismo bili prihvaćeni ili normalni. A zapamite, kad prihvatite i izrazite sebe "paranormalne" - drugi će to spontano prihvatiti kao "normalno", tj. vaše. Jer vi birate. Zato, pustite norme, ionako su ih drugi postavili – mediokriteti. To je latinska riječ za osrednjost. Želite li proživjeti svoj život i izraziti sebe „onako, na pol'?“ ili u punoj snazi i ljepoti? E, ako želimo samoostvarenje i samoizražaj, onda je trenutak za odati počast svemu onome što nas čini drugačijima: upravo je to ljepota brušenja sebe kao jedinstvenog dijamanta božanske kreacije u kojem se, na baš njemu imanentan/urođen način, jedinstveno presijavaju sva svjetla svemira.


COPYRIGHTS: www.elementi.info DESIGN: Dea Devidas 2010. - 2020.

  • Facebook
  • YouTube
  • Instagram