Prvi i Zadnji

31.7.2013

Prestanemo biti sretni kad zaboravimo primjećivati Život, kada se naviknemo na njega, pa on postane svojevrsna automatika.

I svejedno je kakva je ta automatika – bila ona sjedenje u uredu ili strogo držanje zadane rutine – svojevrsna je robotizacija. Koja čini da zaboravimo gledati život kao priliku, da prestanemo obraćati detalje koji mogu okrenuti crne dane u svijetle te izgubimo vjeruj i osmijeh. 
Ponekad je, naime, potrebno gledati sve što nas okružuje i što se događa kao da to vidimo prvi put. Kao djeca, u čudu i zadivljeni svime što vide. Kao da smo, eto, nekako sada pali s neba na ovu pozornicu zvanu svijet i sa svime oko sebe se srećemo – prvi puta. Onako kako dijete gleda stvari: čak priđe opasnosti nasmijano, širom otvorenih očiju, zadivljeno čudima oko sebe i nedužno. Slobodni od plana, otvoreni neizvjesnosti.
Odrasli um želi znati cilj: aha, to hoću ostvaiti. Pa upre. Što nije loše. No ponekad, samo zato da ne ispari radost iz putovanja prema cilju, dobro je zaboraviti sve želje i zastati, izgubiti se u blesavosti i samo nasmijati. Samo pogledati, širom otvorenih očiju i srcem punog divljenja, sve oko nas. Kao da to vidimo prvi put. Ili zadnji. 
Vidjeti stvari i ljude kao da se posljednji put srećemo s njima također nosi oslobođenje. Vrati nas u trenutak, jer nas Smrt čini osjetljivijima na Život. Da zamislimo, recimo, da imamo još tjedan dana života – što bismo učinili? Kako bismo ih proveli? Pokušajte, i odmah ćete vidjeti kako vam se drugačije preslaguju prioriteti. Odjednom shvatimo da bismo sve pustili i brzo naslikali tu sliku, posjetili prijateljicu koju nismo vidjeli mjesecima, rekli nekome s kime smo posvađani da opraštamo. Jednostavno, brzinski bi se resetirali i otpalo bi nebitno. Usmjerili bismo se u Život. 
Da,
gledati sve kao da se prvi ili zadnji put susrećemo s tim, nosi slobodu, i mir. Uvide Istine koji pokreću ispravno djelovanje, ono iz najdubljih dijelova duše. „Što bih učinio da imam još tjedan dana na raspolaganju....“, „što bih rekao ljudima koje volim, što bih učinila za sebe i svoju umjetnosti...“ to nas budi. Ovo je važno njegovati u stvarnosti: odnosi, poslovi, sve krene lagano trunuti kada se ovo zaboravi. 
Kada počnemo ljude, pa u suštini i sebe, doživljavati zdravo za gotovo, kao da ih poznajemo. Tada izgubimo onu čar početka, kada se tek otkrivamo, nestane uzbuđenja jer se „kao poznajemo“. A ne poznajemo se nikada, ni sebe, a kamoli druge. Jer je svaki dan novi, svaki tren. Nismo oni koji smo jučer bili, pa kako naši odnosi i sve što ide iz nas može biti staro, poznato?
Da, uvijek je sve nepoznato, i time vrijedno divljenja, gledanja u čudu otvorenog oka srca. I to je tek sloboda svijesti: izići iz kaveza uma, zatvorenosti koju nosi stav "ja znam" i poznato je, i krenuti dalje, sa sviješću da je pred nama sve novo i plodno baš zato što nas, takvo neispisano još, traži nova strastvena sijanja u hazardnoj igri Ljubavi Života. 

 

 

Please reload

COPYRIGHTS: www.elementi.info DESIGN: Dea Devidas 2010. - 2019.

  • Facebook
  • YouTube
  • Instagram