Promjena vs. Prihvaćanje

1.8.2013

Možda jedna od najopasnijih iluzija na putu samorazvoja jest ona da se – ljudi mijenjaju.

Ta iluzija je korisna onima koji zarađuju prodajući kako ćete eto, radeći ovo ili ono, promijeniti sebe. Pa vam to sve onda još nevidljivo stisne ideju da ćete, možda, malo i moći promijeniti druge. Sve to ego zapakira, nesvjesno jasno, u pomisao da tako mijenjajući stvari djelujemo „za opće dobro“, ali avaj... što je opće dobro? I tko smo mi da presuđujemo: ako je božansko stvorilo kaktus, kao i ružu, s kojim pravom nam dolazi ideja da od jednog možemo napraviti drugo? Nije li to izraz duhovne taštine na e-n-tu? Ili, još veće krivokleće: ako smo sami kaktus, zašto pobogu želimo iščupati svoje bodlje, recimo, i napraviti od sebe ružu, orhideju? Je li se božansko zeznulo, pogriješilo kada nas je baš ovakvima kakvi jesmo stvorilo?
 

Problem u priči s promjenom jest taj da je temeljna postavka iste kako eto, nešto ne valja takvo kakvo jeste pa se treba PROMIJENITI. Vrlo nalik onim religioznim idejama trovačicama o tome kako smo „rođeni u grijehu, grešni“. Pa se čovjek odmah, u startu, nesvjesno osjeća nevaljao i kriv, neadekvatan za uspjeh, i nevrijedan ljubavi. A taj je osjećaj najplodniji poligon za divljanje mraka u nama. Čini da se u našem nesvjesnom razmnože nemani koje skoro vampirski krenu crpiti potvrde valjalosti izvana. A sve gonjeno „plemenitom“ idejom da se, eto, mijenjamo na bolje. To je opasna zamka uma: Sebe je nemoguće promijeniti, ali je moguće razviti. Dakle, kaktus ne može promijeniti to što je kaktus, ali svjesnim radom na sebi može, možda, postići da bude kaktus koji cvjeta, ili raste u obliku ruže, recimo. Ali, to je to. Ne može postati ruža. 
Zato ohanimo na tren s manijačkim idejama da se trebamo promijeniti/zamijeniti, zapravo.
Trebamo se upoznati i prihvatiti, kakvi god bili. Pa tek onda može razmisliti o nekoj mogućoj modifikaciji ponašanja i djelovanja. Ali samo modifikaciji, nadgradnji – novim idejama, novim načinima koji su usuglašeni s našom prirodom, za svakoga jedinstvenom poput otiska prsta. No ne i promjeni, jer ona nije potrebna, ni moguća. Recimo, upoznam predivnu ženu koju muči što je „posesivna“. Pitam je da objasni što to točno znači. Veli da ne zna točno, ali da joj je jedan njen bivši dečko rekao kako je naporno to što ga previše voli, da je stalno tu za njega, i da mu stalno izražava ljubav, pa ga to guši. Legitimno: nekim ljudima je takav njen izražaj voljenja stvarno previše – kao što ima biljaka koje ne smijete previše zaliti, jer će strunuti. Ali, s druge strane – ima i onih koje baš trebaju toliko ljubavi, toliko sunca... I sad, treba li ta žena potisnuti svoj poriv da zagrli, poljubi, bude divna – jer to čovjeka guši, ili se jednostavno usmjeriti na ostvarenje partnerstva sa čovjekom kojem će ova ekspresija biti baš taman, baš ono što i on treba, te želi? Jasno, puno bi ta žena naučila jurišajući na vjetrenjače i s tim hladnim tipom, ali... možda nije potrebno stalno učiti kroz liječenje rana zadobivenih na taj način. A najgore rane bi si sama zadavala idejom da njena ljubav i način voljenja nisu dovoljno dobri te da ih „treba promijeniti“. Samo bi joj rasli nepovjerenje u sebe i frustracija. Možda je potrebno prihvatiti da smo kao puzzle – ima djelića koji se savršeno slažu, i onih koji ne. Pa umjesto da se „mijenjamo“, bruseći svoj rub da pristaje uz totalno drugačiju puzzlu, možda bolje da ga brusimo kao dijamant koji ima zasjati u svom punom obliku baš takav kakav jest, a onda će prirodno naći i obruč za idealan prsten. 
Ponekad nam se čini da su nas neka iskustva života „promijenila“ – i jesu, neke naše obrasce mišljenja, kao što stablo mijenja svoje krošnje iz sezone u sezonu. Ali mu deblo i korijenje ostaju isti: bazu ne mijenja drugom. Tako nekako biva i s nama – svima. Zato, kao što ne možemo – i ne trebamo – lobotomirati sebe, ne trebamo ni druge. Ni oni se ne mijenjaju :). Stoga, nemajmo iluzija: netko tko vas na bilo koji način gnjavi, uvijek će to činiti, makar mu objasnite milijardu puta... partner koji vas vrijeđa kad popije, uglavnom će to činiti, sestra koja vas emotivno ucjenjuje ili crpi neće promijeniti mehanizam, samo možda metode izvođenja istoga... 

 

Neka, naime, štetna tzv. negativna ponašanja se mogu promijeniti tek kada se izmijeni poligon psihe iz kojeg dolaze. Primjerice, nečiji emotivni i energetski mehanizam se kao ponašanje mijenja tek pošto se izmijeni teren s kojeg taj demon suklja – teren rane iz djetinjstva ili prošlih života. No, što ako taj teren nije rana, nego stavka? Tada promjene nema. U slučaju rane, ona tjera na svoje iscjeljenje pa se čovjek negativno ponaša dok ne dobije dovoljno „udaraca“ koji ga pritjeraju da osvijesti sjenu i tada je – ne promijeni – nego transcendira. Nadiđe je, što znači da sjena ostaje, ali biva osvjetljena, pa utoliko ne onoliko razorna koliko bijaše kada je divljala neosviještena. No, ukoliko je neki „mrak“ prirodna datost – kao recimo, otrovna priroda kod nekih zmija ili grabežljivi porivi nekih bića (ljudi, životinja) – tada je mudrije otvorenih očiju to prihvatiti i lijepo se maknuti. Ne nastojati ih promijeniti. 
Kako razaznati što je rana, a što datost? Vrlo jednostavno – ono što se opetovano ponavlja je izgledno priroda. I bez zavaravanja. 
Jer,
u životu nam ne ide kada se zavaravamo. Kada nismo prihvatili svoju jedinstvenost, pa time ni tuđe. Kada živimo u nadi da će „sutra“ biti bolje, odnosno da će se sve riješiti kada se mi, ili netko, nešto promijeni. Neće. Sve se rješava tek onda kada prihvatimo Sebe (pa time i druge). Tada naš dijamant – mi kao dijamant – postaje svjetlo koje po svojoj božanskoj prirodi jest. I tek tada, kada živimo svoju jedinstvenost, svjesni onoga što su naše bodlje i cvijet, privlačimo istosti, kompatibilne puzzle – poslovne prilike, ljubavne partnere... Tek tada ostvarujemo Uspjeh. I ostvarenje. Jer na Zemlji je najveći uspjeh odraziti Sebe. U tom kratko djeliću vječnosti što se zove ljudski vijek, izraziti jedinstvenost Jednog: iz istog smo Izvora, svi isti po božanskoj niti, a toliko različiti. Pa zašto onda htjeti da svaki otisak prsta bude isti? Stoga prihvatiti sebe i taj čudesni kozmički eksperiment izražavanja istosti u različitosti je put svojoj božanstvenosti.

Please reload

COPYRIGHTS: www.elementi.info DESIGN: Dea Devidas 2010. - 2019.

  • Facebook
  • YouTube
  • Instagram