Labuđi pjev

Sveti životinjski predstavnik (totem) Venere - one sile u našoj svijesti koja predstavlja energiju ljepote, ljubavi, voljenja i partnestva - u svim tradicijama predstavlja labud, Venerina ptica.

Stoga je njegova slika izniman psihički aktivator za privlačenje ljubavi i partnerstva, posebno postavljena na vidljivom mjestu gdje je naša svijest svakim svojim pogledom može hraniti vibracijom. Učinak je iznimno jak ovih dana kada je Venera u Vagi, znaku partnerstva kojim ujedno i vlada.

Od drevne Grčke do Sibira, preko Male Azije do slavenskih i germanskih naroda, mnoštvo mitova, predaja i spjevova slavi labuda - neokaljanu pticu, čija su bjelina, snaga i ljupkost odraz božanske svjetlosti. Dvije su bjeline i dvije svjetlosti: jedna dnevna, solarna i muška, druga noćna, lunarna i ženska. Ovisno o tome koju od njih labud utjelovljuje, njegov se simbolizam priklanja jednom od značenja. Ako se sintetiziraju, labud postaje androgin ispunjen svetim misterijem. Crni labud pak predstavlja okultno. Ova vjerovanja uvjetovana sa u biološkim obilježjima mužjaka i ženke labuda koji su vrlo slični, bez spolne različitosti. Mongolski narod Burjati pričaju da je jednog dana neki lovac zatekao tri blistave žene koje su se kupale u jezeru. Bili su to labudovi, koji su, da bi ušli u vodu, skinuli pernate ogrtače. Lovac ugrabi jedan od ogrtača i sakri ga, pa su nakon kupelji samo dvije žene-labuda mogle odjenuti krila i odletjeti. Lovac je treću uzeo za ženu. Ona mu je dala jedanaest sinova i šest kćeri, a zatim je uzela svoj ogrtač i odletjela rekavši: Vi ste zemaljska bića i ostat ćete na zemlji, a ja dolazim s neba i onamo se moram vratiti. Svako proljeće kad nas ugledate kako letimo prema sjeveru, i svake jeseni kad budemo silazili prema jugu, slavit ćete naš prolazak posebnim svečanostima. U istom narodu postoji i vjerovanje po kojem se žene klanjaju i upravljaju molitvu prvom labudu kojeg spaze u proljeće. Analogna priča nalazi se i kod Altajskih naroda gdje se labud spominje kao ptica svjetlosti, sjajne i neokaljane ljepote, nebeska djevica koju će oploditi voda ili zemlja – jezero ili lovac. U egipatskim mitovima ta se priča razvija u mitu o božici neba – Nut, lunarnoj mitskoj djevici koju oplođuje Geb - bog zemlje. Oko rijeke Jenisej u azijskoj Rusiji dugo se vjerovalo da labud ima mjesečnicu kao i žena. Na Dalekom istoku labud je zbog bjeline simbol čistoće, ljepote, elegancije, plemenitosti i smionosti. Stoga su Mongoli davali piti labuđu krv caru Mu Zhoua. U Indijskoj mitologiji Brahma jaši labuda (hamsa) i predstavlja simbol uzdizanja bezobličnog svijeta prema nebu spoznaje. Hamsa znači Atman ili Sveopći duh. Pripisan Višnuu postaje simbol Narayane, jednog od imena Boga stvoritelja i duše personificiranog svijeta. Labud se često u nekim mitovima zamjenjuje divljom guskom, galebom ili golubom. U rimsko doba Cezar je čak zabranio Bretoncima da jedu guske jer su ih Rimljani poistovjećivali sa svetim labudom. Ljepota muškog labuda najjasnije se štovala u Grčkoj. Labud je Apolonov pratioc, uranska ptica. Apolon, bog muzike, pjesništva i proricanja rođen je sedmog dana na otoku Delosu. Tog dana su sveti labudovi učinili sedam krugova oko otoka, a potom je Zeus mladom božanstvu predao liru i kola u koja su bile upregnute bijele ptice. One su ga najprije odvele u svoju zemlju, na obale oceana, u postojbinu sjevernih vjetrova kod Hiperborejaca koji žive pod vječno čistim nebom. Stoga u Eleuzinskim misterijama labud simbolizira snagu pjesnika i pjesništva. Labud tako postaje amblem nadahnutog pjesnika, posvećenog prvosvećenika, druida odjevenog u bijelo, nordijskog barda.


Labuđi pjev i ljubavna požuda


Prema legendi labud najljepše pjeva prije smrti, od tuda se koristi izraz labuđi pjev kao posljednji pokušaj, proplamsaj prije konačna smirenja. Stoga u europskoj mitologiji labud simbolizira zrelost i dovršenost. U širem kontekstu labud predstavlja želju, požudu za stapanjem dvaju polariteta svijeta. Labudov pjev je prisega ljubavnika prije kobnog završetka – ljubavne smrti. Labud umire pjevajući i pjeva umirući te postaje simbolom najiskonskije – spolne želje. U jednom prizoru iz Fausta u svježim, požudnim vodama, pojavljuju se djevice u kupelji koje prate labudovi. U franjevačkom samostanu u francuskom Cimiezu stoji latinska izreka Divina sibi canit et orbi (On božanski pjeva za sebe i za svijet). To je zviždanje prozvano labuđim pjevom jer će posvećen smrti i rastvaranju labud predati svoju dušu unutrašnjem tijelu proizašlom iz nesavršene, nepokretne i rastvorene kovine. Kao najčešće spominjane ptice u keltskoj mitologiji, labudi se ovdje pojavljuje najčešće u paru kako putuju vezani zlatnim ili srebrnim lancem. Na mnogim keltskim umjetničkim djelima prikazana su dva labuda, svaki s jedne strane sunčeve lađe, koju vode i prate na njezinu putovanju nebeskim oceanom. Dolazeći ili se vraćajući sa sjevera, simboliziraju viša ili anđeoska stanja bića prema putu oslobođenja. Alkemičari su pak u labudu gledali amblem žive zbog njegove pokretnosti i boje. Kao simbol iskazivanja mističnog središta i sjedinjenja suprotnosti (voda-vatra). Uspoređujući korijen sven sa sanskrtskim svan (žuboriti), C. G. Jung zaključuje da je pjev solarne ptice labuda (schwan) mitološko očitovanje svjetlosti i riječi.

COPYRIGHTS: www.elementi.info DESIGN: Dea Devidas 2010. - 2020.

  • Facebook
  • YouTube
  • Instagram