Svoj Izvor Ljubavi

Znamo: sve tuge i frustracije ovog svijeta počinju kada zaboravimo da smo svoj izvor ljubavi, da smo Ljubav sami.

Lako to zaboravimo, zbog „slijepe mrlje“ koju nosimo utisnutu u sebi, čim smo reinkarnirani. Podsjetit ću: to je onaj moment u kojem duh „skoči“ u tijelo, pa mu promjena gustoće izazove kratki bzzz, šum... Taj tren šuma je poligon onoga na što se kasnije, kroz tjelesno postojanje, mogu „uljepiti“ kojekakvi strahovi i njihovi derivati. E, a prvi energetski prijenos – zapravo svojevrsna inicijacija u taj zemaljski način – biva već u majčinoj maternici i nastavlja se nakon poroda. U onom vremenu kada se hranimo preko majčine dojke, živimo isključivo od podrške koju nam svijet pruža. I to vrijeme je značajno u formiranju psihe, među ostalim i stoga što tada nesvjesno – primajući hranu izvana – primimo i informaciju da nam Ljubav i Život dolaze iz vana. Odrastanjem i duhovnim osvještenjem, jasno, shvaćamo da smo mi Ljubav i da nam nju ne daje nitko, nego smo mi ona – samom činjenicom da samo Stvoreni mi, a ne recimo drugi Isus, ili Buda... No, u danima pada energije, to zaboravimo. I tada budemo skloni tražiti manijakalno ljubav i njene potvrde od drugih ljudi. Nasjednemo na poruke, gnjavimo partnere da nam sto puta kažu ili pokažu „volim te“... jednostavno, postanemo malo napor od te svoje gladi za ljubavi. Najluđe u svemu je da nas u tim stanjima ništa ne može nahraniti: koliko god potvrda dobili, crna rupa trenutnog dojma neljubavi i osjećaj nevoljenosti samo rastu i traže još, još... skoro vampirski. U tim stanjima je ključ sjetiti se i osjetiti da smo Ljubav. Osjetimo to tako što se umrežimo sa srcem zemlje i dušom neba, prodišemo svjetlosnu zraku od tabana do tjemena. Povežemo se s Božanskim: ako baš imamo potrebu kačiti se (a negdje uvijek pomalo imamo dok smo u ljudskom tijelu), onda bolje da se svjesno okačimo na Izvor, Božansko, a ne na drugog čovjeka – bio to naš partner, prijateljica, roditelj, kućni ljubimac... Jer inače voljenu osobu s tim silnim zahtjevima iscrpimo preko svih granica, do te mjere da želi pobjeći od nas. Istina jest da u zemaljskim inkarnacijama trebamo druge. Među ostalim i stoga što ne vidimo svoju „slijepu mrlju“. Ona je kao mrtvi kut u vožnji, ne vidimo je. Drugi nam je osvijeste. Ali to ne znači da nam je drugi i trebaju liječiti. Dapače, oni nas gurnu, ali naše je da prođemo vrata. U konačnici, da sami sebi iz svog Izvora Ljubavi pružimo istu, prodišemo je kroz sebe, pa nastavimo ići dalje, u nove razmjene. Zato, budimo mudri i prvo volimo sebe. Znači, kad osjetimo "glad" za ljubavi, ne skačimo na druge, nego se okrenimo unutra, sebi: zakačimo se na Izvor, svoj Izvor, Sebe Božansko, a iz toga je potpuno drugačije voljeti ostale. Nema gladi, samo davanje, samo razmjena i sklad. I to je „garancija“ - ako tako što postoji uopće u materijalnoj stvarnosti – razvoja i sretnog trajanja voljenja. U tom stanju, ljepše volimo, ljepše bivamo voljeni... i Ljubav živimo, kroz sve dimenzije i stvarnosti, iz trena u tren, a u Vječnosti.

COPYRIGHTS: www.elementi.info DESIGN: Dea Devidas 2010. - 2020.

  • Facebook
  • YouTube
  • Instagram