Vrijedni Ljubavi

19.8.2013

Teoretski znamo: čim smo na Zemlji, čim dišemo... znači da smo vrijedni, da postojimo.... da smo mi stvoreni iz Božanskog, kao jedinstven izraz Jednoga.

No, živimo li tu spoznaju u praksi? Vjerujemo li, osim idejno, da smo stvarno vrijedni Ljubavi? Božanskog blagoslova, čuda Milosti? Sjetio me na to nedavni slučaj, pa ovom prilikom zahvaljujem ljubavnom paru na dopuštenju da ga prenesem. 
Zaljubljeni, sretni, mladi. Divni oboje, kreativni. No nastade problem – što je prirodno jer Ljubav otvara najdublje razine naše ljepote i svjetla, ali i tame, jer ih jedino ona ima snagu izvući van na čišćenje. Elem, situaciju stvori ženin osjećaj da se partner uzmiče, čak je se pomalo plaši: u socijalnom svijetu ona je eskponiranija, vlasnica svojih uspješnih tvrtki u regiji, s izgledom iz modnog časopisa. A on radi normalan posao, zarađuje manje od nje i nema oko sebe utjecajan društveni krug kao ona. Sulud razlog za problem – zna naša duhovna svijest, ali evo, ego se svojih trauma čisti preko ovakvih okidača. 
I tako mi razgovaramo. Ispadne da muškarac ima osjećaj kako je ona u svakom pogledu „bolja“. Njome zadivljen, ali i zastrašen te čak smeten – s jakim osjećajem da je „nije dostojan“. Jasno mu je, umno, da se ne bi sreli, zaljubili i pripali si da je tako, ali sjene nesvjesnog bacaju svoje sumnje... 
„Ona je za mene bingo, dobitak na lutriji“ – on kaže kada govori o njoj, čak ushićeno, aki s istovremenom sumnjom da je to sve stvarno te u sebe - da se može nositi s njom i njihovim „tako jakim“ odnosom. Dakle, sumnja da se može nositi s iskustvom Ljubavi u tijelu. Koje strahove imamo a da ni ne znamo ha?
Uglavnom, pitam ga, što bi učinio da nagradnoj igri dobije Porsche... bi li lijepo zahvalio organizatorima i objasnio da, eto, on čitav život vozi mali autić, pa ne zna što bi s ovakvom mašinom jer je „prevrijedna za njega“, ili bi lijepo barem pokušao naučiti voziti taj Porsche? Jasno, naučio bi ga voziti. U čemu je razlika s ovim? Jer, čak i da je njegova partnerica „bolja“ po nekom kriteriju, to samo znači da mu je kao takva dana poput zrcala što mu bistri ona njegova područja trenutno uspavana, no spremna za buđenje i realizaciju u fizičkoj stvarnosti...
A s druge strane, sličan zrcalni obrazac kod žene... vezan uz osjećaj manje vrijednosti, tj. nedostatnosti za ljubav: ona se jadna sva slama da mu pokaže koliko je obožavan, a što joj je jača ta ekspresija, on biva više preplašen njenom snagom i više u zbjegu od iskustva....
I, sad, gdje smo? U zamci da ljubav pojede ego. Da se krene u scenarij kalkuliranja, igrica, manipuliranja... igranja uloga i prikazivanja sebe u „poželjnom“ svjetlu. A to je nedopustivo, ako smo bića svjetla i svijesti, što uglavnom jesmo. Znači, znamo: ljudi se privlače karmički, i energetski, psihološki rečeno po izvjesnoj psihopatologiji koju zajednički, kroz svoje voljenje, imaju priliku iscjeliti. Kod njega korijen „ne zaslužujem tako dobro“ potječe iz davnina, dakle iz reinkarnacijskih memorija uslijed kojih nije bio društveno cijenjen i prepoznat čak i kada je zajednici davao najbolje od sebe. Aurični utisak mu je u solarnom pleksusu: inkarnacija japanskog samuraja koji je počinio samoubojstvo harakirijem (probadanjem mača u haru) na razini impresija stvorila mu je „rupu“ u solarnom pleksusu uslijed koje kontinuirano, nesvjesno, misli da nije dovoljno vrijedan (bilo čega većega od „normalnoga“). Dakle, ne samo nje, nego ljubavi i uspjeha kao takvog, samo se u bliskim odnosima ovakve stvari najjasnije izražavaju. Iz noći, mraka psihe izlaze na svjetlo dana da bi bile iscjeljene. 
Sličan mehanizam kod nje: silovanja kao reinkarnacijski mehanizam učenja cjenjenja svoje vrijednosti stvoriše „rupu“ u području prve čakre koja psihički izgleda kao glad za fizičkom potrebom za ljubavi i potvrdom, pa stoga kada god to izostane – iz bilo kojeg razloga – ona postaje suicidalna i očajna. Pa sve više traži, čime više njega tjera. 
Da, tako to energetski funkcionira. Što je lijek? Jasno, prvo povlačenje u područje svog mira da se sa sobom iskusi Sebe kao ljubav, uz laganu podršku vježbi disanja, meditiranja... A zajedno – komunikacija. Skloni smo otvoreno komunicirati svoje divote, ushite i komplimente... ali sumnje i strahove – ne. Nekako nas plaše. Što je besmisleno: ako smijeh i suze imaju istu vrijednost na putu samospoznaje, samoiscjeljenja i samorazvoja (a imaju jer se i kroz jedan i drugi medij oslobađa jak naboj emocija), u čemu je razlika s mislima i strahovima. To što naš ego misli da smo „ranjiviji“ i „gluplji“ kada komuniciramo svoje slabosti samo je iluzija: zapravo smo moćniji u ljubavi kada voljenoj osobi kažemo „gledaj, ja razmišljam o tome i tome i ja se toga-i-toga-bojim...“ Jer, to je u stvari moć ljubavi: razmjena u Cjelovitosti. 
Istovremeno, otvorena komunikacija je jedini način da traje odnos dvoje ljudi. Jer, na odnosu se ne treba raditi: on raste ili ne, shodno tome koliko je svatko u njemu – svoj. Ne treba silovati stvari... čak i kad nastupi panika jer se nešto ne razvija onako kako naš ego misli da je idealno. Tome je tako jer Ljubav uvijek pokreće osjećaj nevoljenosti. Kao što, recimo, pun stol hrane probudi apetit, a time i možda svijest da zapravo satima niste ništa jeli. Fukcija toga je što se emotivne rane i gladi liječe tako što isplivaju, pa ih možemo konačno maknuti s mirnog jezera našeg srca. Zato ne treba mnogo pažnje pridavati panici koja nastaje kad se ovo krene događati između partnera. To je normalan proces zreljenja, čak zadatak ljubavnog iscjeljivanja u odnosima. Baš zato što su ti odnosi obilježeni dodirom: razgovori, svakako, rješavaju mnogo, ali svjestan dodir ljubavi – kojeg na specifičan način razmjenjuju samo ljubavni partneri - sve traume pokreće, osvještavai liječi. 
I u stvari je možda najmudrije svoje misli i želje, u ovim situacijama, nakon riječima komunicirati dodirom. Obično se u takvom „naježenom“ stanju klonimo svih i svega, ali poanta je baš tada ući svjesno i hrabro u svoj strah i izvući ga van: tako ga Ljubav transcendira na zemlji, kroz tijela. Gdje vrhovni princpi manifestacije Jednoga – yin i yang - nose muškarac i žena. Stoga niti jedna igra ega ne treba biti jača od ljubavi koja ih je povezala. S tim na umu, budite hrabri u izražaju svoje ljubavi: recimo otvoreno što hoćemo, čega se bojimo... što maštamo i želimo, i to je put u ostvarenje Pravog Odnosa. Onome u kojemu se volite baš takvi kakvi jeste, u cijelom spektru uloga – od ljubavne, do prijateljske, bratsko sestrinske... To je možda jedina „garancija“ – ako takvo što postoji – trajanja na zemlji, kroz tijela. 
Jer Ljubav je samoobnavljajuća. Pratimo li taj mehanizam kroz tijela – ne nužno seks, jer nije samo seks razmjena – postižemo razvoj duha i zreljenje sebe kao božanskog utjelovljenog bića. 

 

 

Please reload

COPYRIGHTS: www.elementi.info DESIGN: Dea Devidas 2010. - 2019.

  • Facebook
  • YouTube
  • Instagram