Živjeti... tehnički?

Um voli strukturu i, bez daljnjeg, potrebna mu je. Ništa kvalitetno, što dugoročno traje ne nastaje iz stihije.

Primarni kaos kao maternica rađanja izvorište je za kasniji red. Znamo svi ona stanja kreativnog nereda koji nas, nekako nepoznato i mistično, pokrene u kreaciju i stvaranje čuda. No, želimo li išta održati – uređenost je bitna: vidimo to u svakom dijelu života. Uređen vrt daje plodove, uređen raspored poslovne rezultate... I tako redom. Upravo zbog tog znanja u sebi smo skloni stvaranju reda, nekog svog, usklađenog s našom osobnošću i ritmom. No, u toj našoj sklonosti redu postoji zamka koja prijeti da nas utamniči, na koju nas hvata tzv. matrix, klatna... riječju sve ono što nama želi manipulirati. A to su tehnike i robotika. Kaže nam se, otprilike ovako „ta i ta tehnika/način/postupanje vam nosi ovaj rezultat...“ I jeste: krenemo mi, i stvarno nam ide. Ali avaj! Svaka tehnika od nas radi robote. Isprva nam pašu red i disciplina stvoreni praksom, no kasnije počinjemo robovati tome. Da ni ne znamo. Pa se nervirati i stresirati ako slučajno koji dan preskočimo rutinu. Tako ljudi manijakalno robuju svojim praksama: koliko god duhovne bile, ako postanu teret, gube svoju funkciju. Da ne ulazimo sada u to kome je i kako u interesu imati na zemlji armije ljudskih robota koje po propisanim rutinama vrte čakre, dižu energiju, spajaju se s Izvorom i mijenjaju programe psihe ove ili one... kome ide sva ta energija? A i usputna digresija – nije li znak posvemašnjeg nepovjerenja prema božanskom silovati tok, nekom nametnutom praksom. Jer, disciplina je zdrava i potrebna no njena ultimativna svrha jest da sačuva slobodu, ne da je ograniči, ne da čovjeka iznerivra time što je propustio neku od svojih obaveznih rutina.

Roboti Robovi

Stvar je u tome da se mozak navikne na bilo koju rutinu, pa je krene raditi automatski, a time biće gubi svoju spontanost, gubi dosluh sa sobom. Jednostavno, um se navikne i postane „otporan“, a biće prestane čuti sve one suptilne i tihe znakove unutar sebe. Vrhunac apsurda u priči je svođenje života na tehniku i rađenje tehnike od života. Recimo, gledanje u Sunce: sasvim je prirodno gledati u sunce u onoj količini u kojoj osjećamo potrebnim, i potom se odmaknuti. Svaki militantni protokol – dovodi u pitanje našu prirodnost. I tako redom. U tom smislu, ne kažemo da nije dobro imati svoje iscjeljujuće ili smirujuće tehnike... Ono što nije dobro jest robovanje istima. Razbijte rutinu tu i tamo, pojedite komad mesa ako ste militantni vegatarijanac, preskočite sve što vas čini automatom. Cilj je biti spontan, i nepredvidiv. Tek tako čovjek može znati da je živ. Sloboda je ne napraviti nešto što se radi svaki dan, ili baš napraviti nešto što se nikako ne radi. Ideje o sigurnosti i stabilnosti – lažne, jer je život živ i u stalnoj mijeni – nas tjeraju da pomislimo kako će nam neka tehnika osigurati stabilnost poznatoga. Ali neće. Ni ne mora, jer je i bolje tako. Što prije zaplovimo životom na način avanture, kao kad surfer osluškuje vjetar, to smo predaniji božanskom. Bez potrebe da ga kontroliramo „tehnikom“, da vladamo idejom sebe kao utjecatelja – da živimo predano. Tek tada smo živi, svjesni i Jedno.

COPYRIGHTS: www.elementi.info DESIGN: Dea Devidas 2010. - 2020.

  • Facebook
  • YouTube
  • Instagram