Tekuća Svjetlost

27.9.2013

Možemo hladne dane pred nama pune kiše gledati kako želimo: optimalno, kišu kao tekuću sunčevu svjetlost, a svjež zrak kao znak dolaska energija metala koja nam vraća fokus i s njim moć materijalizacije naših ciljeva.

Kiša se posvuda smatra simbolom nebeskog utjecaja na zemlju. Očita je činjenica da ona tlu daje plodnost. Stoga i ima bezbroj ratarskih obreda kojima je cilj da se prizove kiša: izlganje suncu, dozivanje oluje uz pomoć kovačkog mijeha, kambodžanska pješčana brda, razni plesovi. Ali plodnost se proteže i na druga područja i nije ograničena samo na tlo: Indra, božanstvo groma, daje kišu poljima, ali plodi i životinje i žene. Ono što se spušta s neba na zemlju jest i plodnost duha, duhovni utjecaj. 
Kiša, kaže Yi Jing, potječe od principa k'ien, aktivnog prinicipa nebeskog iz kojeg potječe sve što se očituje. Ibn al Walid u svojim Risalat kaže da je nebeska kiša kozmološki ekvivalent sjemena. Znak ling, koji u Tai-te-kingu označuje nebeske utjecaje, sastoji se od znaka wou, koji označuje magijsko vračanje i od triju otvorenih usta što primaju kišu s neba: to je izraz spomenutih obreda, no učinak mu je na području intelekta. 
Bog šalje svog anđela sa svakom kapi kiše – kažu islamski ezoteričari. Osim posebnog značaja, što ga oni pridaju toj formuli, ne može se ne zamijetiti njezin verbalni simbolizam i ne usporediti je s hinduističkim učenjem prema kojemu nevidljvia bića silaze s mjeseca na zemlju rastopljena u kapima kiše. Ta kiša s mjeseca sadrži u sebi i uobičajeni simbolizam plodnosti, oživljavanja. Kiša je milost, a i mudrost.
Premda je simbolizam kiše obično vrlo blizak simbolizmu rose, valja zamijetiti da su ta dva simbolizma ponekad oprečna u Kini gdje je utjecaj kiše yin naravi, a utjecaj rose yang naravi. Jedna i druga su ipak lunarnog podrijetla, a to što su njihovi učinci usklađeni znak je sklada svijeta. 
Kiša s neba zemlju čini plodnom: to ističe grčka legenda o Danaji. Pošto ju je otac zatvorio u podzemnu brončanu odaju kako se ne bi izložila pogibelji da rodi dijete, pohodi je Zeus u obliku zlatne kiše koja prodre kroz pukotinu na krovu i koja je poškropi. Tu su usko povezani spolni simbolizam kiše, koja se smatra spermom i ratarski simbolizam vegatacije, kojoj je potrebna kiša da bi bujala. Taj mit isto tako podsjeća na sklopove svjetlo-tmina, nebe-pakao, zlato-bronca koji govore o jedinstvu oprečnosti, što je izvorište očitovanja i plodnosti. 
Prema predajama američkih Indijanaca kiša je sjeme boga oluje. U hijerogamiji nebo-zemlja, kiša je oplođujuća sperma. U jezicima Maya riječ Quick istodobno označava krv, smolu, sok te svaku tekuću izlučevinu ljudsku ili životinjsku koja se izjednačava s kišom. U Azteka je Tlaloc, bog kiše, ujedno i bog groma i munje, ognjene kiše. Prikazuje se ustiju i očiju obrubljenih prstenovima što ih tvore tijela dviju zmija koje predstavljaju munju i vodu. U Inka u Peruu kišu na zemlju šalje bog groma Illapa koji je crpi iz Mliječne staze, velike nebeske rijeke. Simbolička veza mjesec-primarne vode- kiša i pročišćenje jasno se očituje u glasovitim ceremonija Inka prigodom svetkovine Mjeseca (Coya Raimi od 22.9. – 22.10.). U tom mjesecu, slavi se ozdravljenje što donosi kiša. 
U Indiji se za oplođenu ženu kaže da je kiša, tj. izvor svakog blagostanja. Kiša, kći oblaka i oluje, sjedinjuje simbole vatre (munja) i vode. Ona tako predstavlja dvojako značenje duhovne i materijalne oplodnje. Chandogya Upanishad savršeno izražava ulogu kiše: budući da dolazi s neba, ona izražava naklonost bogova, duhovnu i materijalnu. 

Please reload

COPYRIGHTS: www.elementi.info DESIGN: Dea Devidas 2010. - 2019.

  • Facebook
  • YouTube
  • Instagram