Horizont sreće

1.11.2013

​Krenuti tamo gdje sjaje naše Sunce i naša Zvijezda

Ima jedan dio polja u kolektivnoj svijesti kojeg zovem „Močvara i dalje“. Svi ga znamo. To je ona situacija u kojoj se nađemo kada, eto, „zaglavimo“ pa se nekako žrtvujemo, bacajući biserje pred svinje, u nadi da će se nekim čudom nešto promijeniti. Čak nam je možda racionalno jasno da to nije najblistaviji način našeg djelovanja, ali nas neka sila drži nepomičnima u situaciji. Odnosno, pomakne nas tek kad svladamo lekciju. A ta je – kad počnemo cijeniti svoju osjećajnost, umjesto je zloupotrebljavati. 
Scenarij nekako – u bilo kojem polju života, no najjasnije je to u emotivnim odnosima (ne nužno partnerskim, može biti i roditeljskim, prijateljskim) izgleda ovako. Kao da, recimo, dođemo kampirati na prekrasno jezero. Sve je oko nas divno i blistavo, po jezeru plutaju lotosi, zrak je ispunjen mirisom bilja i pjesmom ptica. Mi ganuti, osjećamo silnu dubinu svega, čak sudbonosnost situacije i potpuno zaronimo. No, u jednom trenu dođe oluja. Sve pomete i učas od čarobnog jezera napravi muljavu močvaru: oko nas pokidano cvijeće, smrad vlage i blata i oblačno nebo. Ipak, mi ostajemo. Racionalno znamo da trebamo ustati i otići, ali „mnogo vode proteče ispod mosta“ dok to učinimo. U međuvremenu učimo, tako što pokušavamo vratiti prethodno stanje. Grabimo blato rukama i satiremo se, čak vidimo svoju patnju, no vrijeme prolazi, ali mi ne odustajemo od upiranja.. Svjesni da se bacamo, no sve nadajući se da ćemo nekako vratiti prvotnu situaciju. Istina, u cijelom procesu mnogo učimo. Ta patnja nas toliko stegne da po prirodi stvari steknemo odmak od nje, mudrost, uviđanje... Proviđenje nam počne pričati jasno i dok spavamo, pa i na javi nam se krenu otvarati nove vizije, nove ideje, uvide. I tako, vremenom, sazrelimo da krenemo dalje. Prihvatimo močvaru i zahvalimo na treningu, ali shvatimo da nas neko novo jezero, blistavo i mirisno, čeka negdje drugdje. I tada ustanemo i krenemo dalje, prema horizontu na kojem sjaji naša zvijezda, sunce našeg srca. 
E sad, cijelo ovo „kopanje u močvari“ razvojni je mehanizam svih bića: kao recimo, pubertet. Svatko ga prolazi, samo nekoga „udara“ više i jače, nekoga lakše, no to je naprosto faza. Zato ju je nemoguće – i nepotrebno – izbjegavati, ali zgodno je prepoznati kada smo u njoj i olakšati si boravak tamo, i konačno prolaz iz močvare do svog svijetlog, novog horizonta. 


To radimo sljedećom vježbom: 
• Sjednemo ili stanemo tako da nam tabani dodiruju pod, a kralježnica je uspravna, ali opuštena. Dakle, pozicija „progutane metle“ nije preporučljiva jer grč i napetost koji se ulažu u forsiranje uspravnosti koče energetski tok.
• Zatim obratimo pažnju na svoje tijelo. Krenemo od stopala prema tjemenu. Znamo, energija slijedi pažnju. Stoga na taj način počnemo energetsko hranjenje tijela pažnjom. Tako sviješću i dahom prodišemo kroz cijelo tijelo – dišemo u tabane, pa potkoljenice, butine, trup, grudni koš, ruke, vrat, glavu.... izdahom otpuštajmo napetost: cilj je dahom otpustiti svaki naboj iz tijela kako bi um bio dovoljno miran da jasno prima i prenosi (operira) s višim Energijama/inteligencijama. 
• Potom obratimo pažnju na svoje tjeme te tabane i kroz njih (fizički, naravno, kroz nos, no sviješću kroz tjeme) udahnemo blistavo ljubičaste vode zemlje... puštajući da nas ispune... da osjetimo kako smo cijeli ljubičasti slap.... posebno naš kostur
• Osjetimo kako se valovi ljubičaste svjetlosti, ljubičaste vode prelijevaju kroz nas na sve oko nas.... i tako obasjani ljubičastim svjetlom okrenemo se istoku... pred nama žuti horizont, sa žuto plamtećom zvijezdom i zlatno plamtećim suncem. Osjetimo na tren njihovu energiju, upijemo je i pustimo da se pomiješa s našom ljubičastom vodom. 
• Vratimo se u centar, udah i izdah i ponovo osjetimo kako smo puni ljubičaste svjetlosti... Potom iskoračimo prema jugu: na jugu vidimo naranačasto crvenu zvijezdu i blistavo narančasto sunce. Osjetimo kako griju naš donji dio tijela, miješajući se s ljubičastom svjetlošću. Kada se osjetimo dovoljno puni svjetlosti, vratimo se u centar.
• Sa sljedećim udahom, iskoračimo prema zapadu: pred nama je plavo blistavo nebo na kojem sjaji plava zvijezda i plavo sunce... osjetimo kako se njihove vibracije miješaju s našom i kada se napunimo, vratimo se u centar.
• Uz sljedeći udah i izdah, iskoračimo prema sjeveru: pogledamo u zelenu zvijezdu i blistavo zeleno sunce... osjećamo kako se zelena svjetlost kroz srce posebno miješa s našom ljubičastom vibracijom i kada smo dovoljno ispunjeni spojem energija, vratiimo se u centar.
• Tamo ostanemo neko vrijeme, promatrajući iznutra, zatvorenih očiju (gledajući kroz srce i treće oko) zbivanja u svom tijelu – fizičkom i nefizičkom (auri). I kada vidimo koja vibracija (boja) prevladava, krenemo u smjeru odakle je došla. Napravimo fizički korak, sa znanjem – i namjerom – da tako u životu krećemo u tom smjeru, u nova iskustva.

Čisto ritualno, proces će nam pomoći da se pokrenemo. A podržat će ga anđeli odgovorni za ovu fazu – Vavlijeh i Yelahiah. Zazivamo ih mentalno, kao mantranjem ili verbalno, lančanim šapatom.

Podršku će nam pružiti anđeoske vibracije, uz zaziv anđela 
 

Please reload

COPYRIGHTS: www.elementi.info DESIGN: Dea Devidas 2010. - 2019.

  • Facebook
  • YouTube
  • Instagram