Voziti svoju KOČIJU

7.6.2014

Jedini način uspješnog, konstruktivnog življenja gdje ostvarujemo svoje ciljeve jest onaj u kojem smo svjesni svojih stanja i vladamo njima, kao kočijaš svojim konjima.

Psihička i fizička stanja koja osjećamo – mijenjaju se iz sata u sat. Određena su nizom faktora, od unutarnjih do vanjskih okolnosti, pa cijelog međuspleta, njihove igre. Zato je moguće da smo jedno vrijeme odlično, drugo suprotno i tako u danu nekoliko puta.... No, poanta svijesti jest da nismo, uslijed tih stanja kao list nošen na vjetru. Nego netko tko usmjerava svoj let. Naravno, ovo ne znači negirati neko stanje – primjerice, osjetite kako vas obuzima tuga. Ne pobjegnete, ne gurnete je pod tepih. Nego „skočite“ u nju (prihvatite je), recimo pustite si neku tužnu pjesmu da se još više gurnete do kraja emocije (jer što je prije proživite u punom obimu, to ćete je prije osloboditi) i isplačete se. Čak pjesmu slušate na ponavljanje, tri puta. A onda, taman kada uhvatite um u tendenciji da se utopi i pretjera – uđe u ono hrčkovo kolo – promijenite pjesmu. Stavite neku veselu. Kao kad vam se ne sviđa na televiziji nešto, pa promijenite kanal. 
Stvarno, s promjenom svojih stanja jest kao s promjenom kanala. Biramo koja ćemo osjećati i proživljavati. Kaže mi klijentica neki dan da si ne može pomoći, jednostavno je tužna zbog prekida s dečkom, po cijele dane misli samo na njega i ne pomažu joj nikakve tehnike disanja, meditacije... I kad se jedva natjera da diše svjesno (a disanje je biološki proces, tako da garantirano utječe na promjenu stanja i svijesti), efekt kratko traje jer se vrate „filmovi“. Upravo o tome pričamo: stanja su često izazvana „filmovima“. A filmove režiramo ili svjesno, upravljajući svoje misli, ili se sami režiraju iz mješavine naših nesvjesnih/podsvjesnih, svjesnih i nadsvjesnih ideja. Pa onda – zar nećemo odabrati da gledamo svjesne, sretne filmove? Ili ako i odaberemo neke tužne, iz bilo kojeg razloga, da smo to učinili svjesno, s nekim konstruktivnim ciljem (recimo, dramska ili umjetnička inspiracija...). Uglavnom, poanta je da naše misli utječu na naše emocije i emocije stvaraju određene misli, „filmove“ u glavi. Neki su stvarni, neki su fantazije, ali svi jednako stvarno djeluju na nas: naš osjećaj, stanje...

 

Vladari Stanja


Stoga je mudro vladati ovim filmovima. Ako zamislimo, recimo, svoje misli i osjećaje kao konje koji vuku našu kočiju – vidimo koliko je bitno držati ih na uzdi. Recimo, konji koji su po navici, naučili ići u lijevo (recimo um koji je naučio „jahati“ po obrascu sebe jadnoga, tužnoga, žrtve), automatski će vas vući u filmove tuge i „jadnog sebe“. Zato je vaš zadatak povlačiti tu uzdu svako malo, vraćajući ga u smjeru u kojem želite ići (primjerice, doživljaj sebe kao osobe vrijedne ljubavi, konstruktivne...). Ne jednom, nego svako malo ga „cimnuti“ jer je trening dugotrajan proces, traži stalnu pažnju. Jer, konji mogu podivljati iz bilo kojeg razloga – kamenčić na cesti, muha koja im zazuji oko uha, a mi, kao vješt kočijaš imamo biti stalno budni i svjesni i najmanjeg trzaja, i prema njemu povlačiti uzde kojima upravljamo svojom kočijom. 
Da, ovo traži fokus, i volju, jaku volju i cilj. Nije uvijek lako, ali kočijaš zna – ako popusti, strovalit će se. Može čak ponekad odabrati da vode konji, da trče u ludi kas i otkriju mu neku dobru stranputicu, čisto iz znatiželjnih istraživačkih razloga. Ali to je opet svjesno biranje: odluka i svijest o tome gdje je granica „luđačkog“ divljanja, i samouništenja. Vladati svojim konjima, znači vladati svojim umom, ne dopustiti da on vlada vama. To ne znači slijepo natezanje uzdi: nahranit ćete konje kada su žedni i zagrliti ih kada trebaju utjehu, ali u fokusu ići dalje. 
Za uspjeh je potrebna samodisciplina: kočijaš je treniran, kao i njegovi konji. A trening traje cijeli život, jer je put pred nama – koliko god promišljen i isplaniran – uvijek pun nepredvidivih iznenađenja. Zato je kočijaš „naoružan“: ima oklop, svoja oružja (umijeća, vještine, znanja) i Volju: odluku da usmjereno dođe na svoje odredište.
I zapamtite, kad se konj „zamisli“, vratite ga u centar. Recimo, „nakačite“ se na razmišljanje o bivšem dečku i vrtite filmove, analize.... To konja iscrpljuje, kao da trči u mjestu i prije ili kasnije će pasti, srušen. Zato mu pomozite – prebacite svoj mentalni film, natjerajte se, svojom uzdom. I mic po mic, novi trening će preusmjeriti vašeg konja (um) na pravi/željeni put. 
Tako je moja klijentica odredila da dnevno smije pola sata vrtiti film „patnja – bivši – je li moglo drugačije...“ i analize tog tipa. Kukati, žalite. Ali nakon pola sata, mora promijeniti program na tv-u svoje glave: usmjeriti energiju koju bi inače potrošila na patnju u nešto konstruktivno, a ako nema u što, onda barem misliti na sebe. Svjesno: zamisliti sebe kao neku tamo osobu i misliti na tu osobu. Eto, tako izgleda neki od treninga svojih konja, ali koji god upotrijebite – radit će. Samo imajte na umu da će konji uvijek malo htjeti po svom, što je divna prilika za vaš trening budnosti – da uvijek motrite, opušteno, ali spremno, kada koju uzdu treba zategnuti, koju popustiti... Da vam putovanje bude flow. Jer, cilj je, u stvari put: način kojim se ostvarujemo na stazi života. O ovom procesu u Tarotu govori karta Kočija, sile u našoj svijesti zahvaljujući kojoj umijemo ili ne biti vladari svojih stanja.

 

Cilj je Put

 

Kočija, kao takva, duboko odzvanja u svijesti svakoga od nas. Bilo da misleći na nju vidimo „alegorije“ o spuštanju bogova na zemlju u vatrenim kočijama ili antičke ratnike koji kočijom jure na osvajanja ili, konačno, na legendarnu Bhagavad Gitu ispjevanu upravo na bojnom polju gdje utjelovljeno božanstvo Krishna upravlja ratničkom kočijom svog štićenika Arjune, uvijek je vibracija kočija ista: pokazuje odlučnost kojom se ide na cilj, vještinu kojom kočijaš vlada sobom i vozilom te izvjesnu mudrost i promišljenost u cijeloj akciji koja je uvijek, u nekoj mjeri, borba s nepoznatim. S tajanstvenošću života i neizvjesnošću putovanja i ishoda. Zato Kočijom i vlada Mjesec (kroz astrološki znak Raka kojeg ona u Tarotu predstavlja) – simbol ženskog, tajanstvenog, neizrecivog principa postojanja prema kojem je Život, koliko god doživljen i spoznat, u suštini ipak Misterij, Tajna. 
Elem, krećući na put – idemo prema nekom cilju. Što znači da smo „presudili“ iznutra, donijeli odluku između dviju (često suprotnih) opcija i sada je idemo provesti, svom svojom voljom i na najbolji mogući način. Ne znamo nikad točno i do kraja koji je to najbolji način zato što je svako putovanje avantura. Možemo samo pretpostaviti, ali ne i točno znati, koji nas sve to izazovi na putu čekaju: koji novi prijatelji i neprijatelji, čudesa i čudovišta, podrške i prepreke. No, upravo su ti susreti i izazovi ono što nas razvija, što i jest suštinska svrha puta. Da osnaženi i oplemenjeni borbama i radostima putovanja, konačno stignemo kući. Kao Buda koji je, kada ga je supruga Jashoda pitala nije li mogao prosvjetljenje postići i bez odlaska od doma na dalek put, odgovorio „jesam, ali to ne bih znao da nisam prošao cijeli put“. Tako i mi, ove godine, na nekoj ravni, krećemo na put. Osobno, i kao društvo u cjelini. Donijeli smo svoje odluke i spremni smo ići u realizaciju.Naravno, na najvišem nivou duše svjesni da je cilj, u stvari, samo putovanje prema njemu. Ne neka daleka točka na koju treba dotrčati – iako nam je ta točka (cilj, želja, ideal) motiv, i energetski pokretač. No ono što će nas osnažiti, izbrusiti ego lupajući šamar kad treba... jest sama avantura putovanja.

 

Svrha Cilja je, zapravo, pokretanje energije. Cilj nije točka na koju treba dotrčati, po mogućnosti što prije i bez obzira na sve. Cilj je putovanje do zamišljene točke, sa svim izmjenama plana koje donosi. Zato ga je važno imati: on pokreće, u nekom smjeru, budi djelovanje. A svako kretanje je dobro. Stajanje je stagnacija, a svaka stagnacija je nazadovanje – u poslu, odnosu, životu; u svemu. Jer, život jest stalno kretanje. U tom smislu, nema loših odluka: svaka, pa i ona „pogrešna“ je poučna i bolja od neodlučivanja. A cilj radi upravo to – lansira donošenje odluke, i pokret. 
U prvi tren, djeluje da je jedino ostvarenje cilja važno. Tako mora biti, da bi um i biće skupili golemu količinu energiju koja ih pokreće na djelovanje, na obavljanje i onih stvari koje bi inače izbjegavali u širokom luku. Primjerice cilj kupnje prekrasnog stana pokreće u tolikoj mjeri da čovjek, inače mukotrpnu i gnjavažnu administraciju obavlja skoro pa s osmijehom. No, tako je i kod drugih ciljeva. Ali u tome zna biti i zamka, a to je – što kaže vedska tradicija – vezanost za rezultat. Odnosno, fiksacija na cilj. 
Jer, ima situcija u životu kada je cilj, zapravo, potreban samo da bi pokrenuo čovjeka. Njegovo samo ispunjenje po sebi nije važno. Važni su procesi koje se prolazi na putovanju do njega, jer nose zreljenje čovjeka, nova traganja i nova uviđanja. I zato je, u stvari, Put cilj. Na Putu učiš, doživljavaš transformacije, razvijaš se. U konačnici, cilj se ostvaruje kao nagrada. A ako to na kraju i nije slika onog prvotnog cilja koji nas je lansirao na putovanje, i to je u redu. Jer se cilj po putu modificira. Zato je opasno, čak glupo, jahati kruto po zacrtanom. Važna je odlučnost, ali i fleksibilnost. Svi znate one situacije kad, na pola puta – a zahvaljujući događajima na toj polovici – shvatite da ne želite, zapravo, prvi A, nego B. Stoga predahnite i ustanovite, ali i preispitajte svoje ciljeve. Koliko je uistinu važno dosegnuti neku prvotno zadanu točku? I, biste li bili zadovoljni da je sutra dobijete čarobnim štapićem, od jednom? Da vam takvo instant ostvarenje, oduzeme sve izazove i zreljenja putovanja. Zapravo, ne biste. I tada, i da dobijete željeni zlatni pehar ostvarenog cilja, on ne bi imao svoj značaj, niti vrijednost. Jer vrijednost proizlazi iz vašeg putovanja. 
Stoga uživajte u svakom koraku, a one u kojima ne možete uživati – poštujte. Vidjet ćete da su bili vrijedni, možda čak dragocjenijih od onih hedonističkih. Naravno, svaki ima svoju vrijednost, ali je činjenica da pritisak stvara pokret i akciju, pa u tom smislu više reagiramo kad nas nešto „stisne“ u životu, nego kad je sve pjesmica, uslijed čega nemate potrebu pitati se zašto i, što je još važnije, pomicati osobne granice.  A putovanje do cilja je pomicanje, rušenje granica. Istraživanje novog teritorija u svakoj razini – onoj vaše tolerancije, vašeg promišljanja, vaše hrabrosti. Zato je vrijedno. I zato je, u stvari, pravi cilj potpuno doživjeti svaki korak. I krenuti dalje s njega, kad prepoznaš da je zaokružen. I tako korak po korak, detalj po detalj, stvara se slika. Na kraju, ona uopće ne mora imate na sebi oblike i boje koje ste zamislili kada ste krenuli: u startu je to bila pokretačka vizija, no krajnja slika može biti (i u pravilu jest) mnogo ljepša. 
Zato ostanite otvoreni idejama po putu, ne ljutite se na „skretanja“ ili zastoje, ili sebe zbog kašnjenja. Sjetite se da ste kreatori svog iskustva i vjerujete kreaciji svoje duše, čak i ako je se ne sjećate u ovom tijelu, pa se ljutite zbog „odmaka“. Samo je privremen i iluzoran. U suštini, čeka vas ostvarenje svog sna. Sve ljepote i opasnosti, dio su scenarija puta kojeg je duša dogovorila prije inkarniranja. Ali, sa svakim silaskom u tijelo, duša potpisuje svojevrstan "Ugovor života", i njegovu najbitniju stavku - onu razvoja. To je onaj promil postojanja koji je misteriozan, nedoživljen, nepredvidiv i tajanstven. Koji garantira da će put biti uzbudljiv baš zato što je svako utjelovljenje razvojni eksperiment u kojem se, da bi se ostvarila svhra rasta, trebaju događati neplanirane i nepredvidive stvari. jer one su te koje pokreću rast. Zato uživajte i u njima, i ne nervirajte se kad "plan pada". Budite slobodni i vjerujte da je vaša plovidba životnim morima sigurna. Sigurna je zato što postoji u tom ugovoru i stavka o pomoći, podršci koju dobivamo uvijek kada se eksperiment razmaše. Svaka duša je to "potpisala" - neke su tražile više pomagača, neke manje, ali svaka ih ima koliko ih treba. Za sve, ali SVE, avanture Života.

 

Kočije: Pokret volje Srca

 

Elem, da bismo se uopće usudili usprkos svim ovim uvidima i strahovima koja nepoznato nužno nosi suočiti i krenuti na neko životno putovanje, potrebna je Kočija: to je ona sila u nama koja nas kroz podsvijest podsjeća na glavni motiv, svojevrsno sjećanje na prvo putovanje koje smo ikad poduzeli - ono kada smo, poput vatrenih kočija iz legendi, sišli s neba na zemlju, tj. kao duh se inkarnirali u tijelu. Zato Kočija na neki način i predstavlja rađanje, inicijaciju i individuaciju svijesti. Duh, Jedan i sveprisutan, ulaskom u tijelo „pada“ u gustoću, tj. mijenja vibraciju i dobiva svoju jedinstvenost. To je proces koji oslikava stalni razvoj svemira, tzv. život vječni: Jedan Izvor, jedan duh, u stalnoj ekstenziji i izričaju svoje jedinstvenosti, neponovljivosti. Upravo ono što ga čini jedinstvenim, specifičnim, je u ljudskoj strukturi Ego, odnosno osobenost – individualan koktel univerzalnih vibracija koje se u čovjekovoj psihi oslikavaju kao njegov karakter. Jasno, karakter čovjeka ne čini svojim robom: Ego je koristan kao sol, kada se njime vlada i kada on služi, a ne kada je gospodar ili kada mu se da prevlast. 
I upravo o tome govori Kočija: ne bi ona daleko stigla da je samo vozi samo ego, a kočijaš to zna. Ego je, naime, satkan od svojih instinktivnih reakcija, misli općih procesuiranih individualno, emocija te pojedinih osobina, kao što je kočija satkana od kotača, sjedišta, konja koji je vuku... Krene li na put opremljena samo tom silom, riskira da je povuče instinkt (simbolika konja koji je vuku), emocije... No, kočija u pravilu kreće vođena duhovnim motivom, čak idealom – nikad do kraja racionalnim – nego primarno osjećajnim jer znak Raka kojeg predstavlja Kočija vlada, suštinski označava intuitivan put kući (domu/Sebstvu) i duhovnoj obitelji. Tako pokrenuta, naša Kočija kreće na putovanje životnih ostvarenja. 
Njena energija u eteru te kolektivnoj svijesti (svim razinama) ima najjači učinak na emotivno polje aure, baš kao što ima Mjesec, njen vladar: zato je mudro povećati energetski rad i rukopolaganje u vrućim kupkama s krupnom soli, recimo, kao i vlastitu svijest o emotivnim previranjima, da se osvijesti ova sila u nama. Upravo će nas ona lansirati, često nepredvidivo i nelogično – što se tiče našeg racionalnog uma – baš kao što Mjesec, njen glavni energetski suigrač čini. Lansira nas naša emocija, pa je dobro naučiti raznati prolazne, oscilirajuće emocije od stalnih, duboko utemeljenih osjećaja i postupati prema potonjima. No, sa sviješću o jednom faktoru – Volji.

 

U životu je mudro svako toliko zastati pa preispitati koliko su naši motivi i želje usklađeni s onima božanskog: odnosno, koliko je volja našeg ega, nižeg uma usklađena s našom božanskom svijesti, višim umom. Ostvarujemo uspjeh tek kada je ovo jedna volja.

 

Moja Volja=Božja Volja

 

Spoznati Sebe, ono svoje najdublje i najviše Sebstvo, svoju pravu prirodu – koja je vječna iz Izvora – u stvari znači spoznati Božansko. Sebstvo je naš najizravniji odraz onoga što se kaže „Bog stvori čovjeka na svoju sliku i priliku“. I to Sebstvo čujemo u meditaciji, tišini, odmaku. 
Kada je Um, kojeg Sebstvo koristi, upetljan u dnevne aktivnosti, rijetko stigne zastati i promisliti. Pa je tako lako da ga uhvati njegov niži aspekt, tzv. Ego. Nije taj jadni ego ni dobar, ni loš – on ima svoju funkciju. Glavna jest da ima biti sluga Sebstvu. Postane li gospodar, kočija našeg života srlja u provaliju, katastrofu. I to znamo iz iskustva: kada isključivo slušamo svoje misli i emocije, skoro pa budemo osuđeni na ludilo. Jer, i misli i emocije (temeljni nositelji ega i naše psihičke individualnosti na zemlji) se mijenjaju iz trena u tren, kao vrijeme, kao oblaci. Slušati isključivo njih i na njima temeljene svoje želje, nije uvijek mudar potez. Bez daljnjeg, oni služe i kao nositelji informacija iz više svijesti, kao i iz dubina nesvjesnog no lako nastane čitava zbrka oko toga koja je informacija glas tišine i intuicije, koja projekcija prošlih života, koja želja... 
Da bismo te tanahne niti raspetljali i točno znali što nam je činiti, mudro je svoje želje – posebno one najjače – svako toliko preispitati na način da kontempliramo koliko su usklađene s božanskom voljom. Ali, ne božanskom voljom tamo nekog sijedog starca na oblaku nego voljom našeg duha, našim osobnim božanskim planom, onom Silom Izvora i Životnog toka. Jer, po njemu možemo ploviti kao kad jedrimo, usklađeni sa silama prirode i osluškujući zvijezde i vjetar, ili slomiti svoja jedra silujući tok. A ponekad ego baš siluje tok, čak u najboljoj namjeri i bez imalo svijesti o tome da forsira: recimo, zaneseni jakom željom da ostvarimo obitelj možemo zanemariti da smo u fazi života kada je prioritet postaviti posao... Ili, zaneseni jakom željom da imamo partnera (koja možda služi samo kao inspirativni pokretač i okidač svijesti za samoupoznavanje sebe) možemo „ganjati“ srodnu dušu, a božanska volja je da, primjerice, učimo i obrazujemo se dalje... I tako redom, primjera ima milijun.
Obično nas naše duhovno vodstvo sprečava u srljanju na najfinije moguće načine, ali nažalost često ih i ignoriramo. Teoretski znamo da „što je naše naše je, ma što mi učinili“, znamo da niz prepreka na putu obično znači da stanemo i promislimo je li taj put pravi... i sve to znamo u glavi. Ali u praksi nerijetko silujemo: navrli smo otići živjeti u velik grad, a trebamo biti u prirodu na selu. Navikli smo jesti u restoranima, a trebamo se primiti svoje kuhače.. i tako redom. Kada dovoljno puta ne poslušamo suptilne poruke vodstva, onda nas „grunu“ grublje, kao šamar buđenja, šok trežnjenja, pa tada opet cvilimo „što nas je snašlo“ i „zašto se sve srušilo“. A Milost Božanskoga sruši zatvore u kojima nas je naš Ego u „najboljoj namjeri“ zatvorio i oslobodi nas za nove inspiracije.
Eto tako, ovo je vrijeme zgodno za promišljanje... Postavljanje Sebi pitanja Tko sam i koja je moja svrha, božanska svrha na zemlji u trenutnoj inkarnaciji... Što uključuje, privatno i poslovno, moje ostvarenje na zemlji... Na koje načine... Kojim putevima... Usudimo se postaviti pitanja, čak i ona škakljiva, ili pomalo zastrašujuća. Mudro ih je napisati... i potom odložiti papir... Pustiti, božanskoj volji da nam odgovori. Znakovi će stizati – uvijek su tu, samo ćemo ih prepoznati. Tim više, čim postavimo pitanje – primamo odgovor. Jasno, Ego može opet malo manipulirati ne želeći ih čuti, što opet ne traži krivnju, nego spoznaju da možda nismo u tom trenu zreli primiti Uvid. No, strpljenja sa svime, pa i sa Sobom. Prije ili kasnije, iskristalizirat će se kolekcija Uvida o ispravnom djelovanju. I tada smo sigurni krenuti. Mirno odvažno, osluškujući povjetarac i znakove na putu. Znajući da smo usklađeni s božanskom voljom jer živimo onu „neka bude volja tvoja“: tako „pristajemo“ preuzeti božansku volju kao svoju, pa i ego može imati zadovoljštinu, znajući da je njegova volja – volja Božanskoga. I tek tada kroz nas živi naša Viša Svijest, našu Kočiju vodi Viši um: JAI GURU DEVA.

 

Putni podsjetnik

 

Jedine pobjede u životu koje osvojimo su one u kojima smo, sa svojih sto posto energije, ujedinili sve svoje snage (duhovne, emotivne, mentalne i fizičke) u jasnoj namjeri i slici, vođeni pitanjem koji je cilj i kojim snagama raspolažem da ga ostvarim.

 

1. Prava akcija proizlazi iz ovladanih strahova: glavne životne bitke nisu s vanjskim neprijateljima, nego sa sobom. To su najveće borbe: one unutarnje koje se događaju u čovjeku kada se sukobljava sam sa svojim strahom, nesigurnošću... i konačno skuplja odlučnost i namjeru da krene u akciju. No, borba sa sobom i uspjeh ostvaren u njoj je poligon za „bitke“ sa Svijetom i Životom. Zato je prvi presudni korak ostvarenja svojih želja.

 

2. Pobjedu donosi definiranje ciljeva i namjera: umijeće osvještenja iskonskih ciljeva, njihova postavljanja kroz prioritete, a shodno svom osjećaju privrženosti do upornog i odvažnog realiziranja. U zanosu ove energije, mudro je provjeriti jesu li ti ciljevi razumni i izvedivi, da se izbjegnu pretjerana ambicioznost, dominacija i forsiranje. Moć usmjerene namjere je najjača sila svemira: stoga je mudro prije svakog projekta uputno precizirati što se točno želi njime postići, na koji način, odrediti potencijalne saveznike i izazivače te predvidjeti moguće povoljne i nepovoljne okolnosti, a sve zbog efikasnosti potrošnje (ulaganja) energije.

Afirmacija: Ja Jesam Put, Istina i Život: da se sjetite kako je vaš put jedinstven, i ne trebate ići utabanim autoputom kojim idu svi, nego si vjerujete dok krčite neprohodnu šumu, i kad vam je teško, ili vas napadnu sumnje.

 

3.  Pravi Motiv: Istinski uspjeh donosi Svijest o pravim motivima: mudro se zapitati „što me pokreće, usmjerava, vraća snagu i momentalno razbuđuje“: to je istina srca i pravac za optimalno djelovanje.

 

4. Pravu snagu pruža Svijest Srca: tek kretanje iz njega, vođeno porivom za ostvarenjem najdubljih želja, daje fokus i snagu – fokus da se istovremeno „drže na uzdi“ tj. usklađuju želje, impulsi, ideje, vanjske okolnosti i unutarnje iskačuće misli, a snagu da se prolazi kroz ove valove (opet najviše unutarnje, uzdizanja i padanja kroz izazove dosljednosti) i dosegnu željene obale. Ovo znači imati na uzdi svoj Ego: on može dati najbolje i najljepše od sebe, djelovati iz duhovnih motiva, tek kada probudi svijest srca te njome ujedini svoje misli, osjećaje i osobine od kojih je pojedini ego satkan.

 

5. Rat se sastoji od bitaka, utakmica od rundi, a Put od postaja: Često se jedan veliki cilj sastoji od nekoliko i više manjih. Stoga je planiranje sljedećeg koraka važno u ritmu cjeline. Najveće putovanje počinje prvim korakom, i to je istina: svaki slijedeći je mudro izgraditi i promisliti. Taktika je uvijek važna: kao što mudar kočijaš zna glavnu cestu, ali je svjestan i stranputica te alternativnog puta, ukoliko bude morao skrenuti. Istovremeno je svjestan opasnosti i nepoznatog, te ih poštuje: stoga ne odlučuje naglo, nego promišljeno, točno provjereno i pripremljeno. Čekanje, promatranje i akcija u pravi trenutak.

 

6. Sve snage za jednu misiju: ujedinjenje suprotnih sila u sebi (želje da se krene i straha od kretanja, ambicije ega i potrebe za oslobođenjem istoga...), masteriranje njima, ovladavanje totalno s kojim možemo postići sve što želimo.

Moj Put je posut blagoslovima ljubavi: uz ovo, radite slijedeću vježbu - kad god krećete na neko od životnih putovanja prema nekom cilju, zamislite krajnju točku i cijeli potez do nje, uključujući sebe na startu u svjetlosti. Osjetite kako blistavo bijelo srebrna svjetlost prožima sve sudionike: vas, sve poznate i nepoznate ljude koji će doći na putu, i cijelu stazu.

 

7. Moć Volje: najljepše dočaravaju Majke, jer prava, iskonska volja jest ona koja pokreće Majku u borbu za dijete. Volja srca, ne uvijek shvaćena, iako pokušana biti shvaćena, ali na temelju koje je, premda neshvaćene, odlučeno da se, pošto poto, bez obzira na cijenu – KRENE. I učini, ostvari što je zadatak... pobijedi Bitka. Tu vjernost cilju, dosljednost izboru srca, u kombinaciji s odlučnosti da se uspije te sa strpljivim ulaganjem truda – recept su Trijumfa.

Afirmacija: Ja se s lakoćom krećem Životom: prepreke su neizbježne, ali je stav lakoće taj koji čini da ih preskočite u ugodnom skoku, a ne grčećem napinjanju.

  • Slikar naslovne fotografije Michelangelo Maestri, a sama fotka preuzeta shttp://www.1st-art-gallery.com/%28after%29-Michaelangelo-Maestri/Pompeiian-Fresco-Depicting-Putti-Driving-Chariots-Drawn-By-Tigers.html

 

Please reload

COPYRIGHTS: www.elementi.info DESIGN: Dea Devidas 2010. - 2019.

  • Facebook
  • YouTube
  • Instagram