Biti svoja RAVNOTEŽA

10.6.2014

Sve u svemiru teži – Ravnoteži. To znači čim se na jednom kraju vage dogodi višak ili manjak, pokrene se – nevidljivom mrežom Vječnosti – titraj koji traži da se harmonija nanovo uspostavi.

I tako u krug, kroz beskraj. Inteligencija Ravnoteže točno zna gdje nedostaje: zato se kaže da je Bog vrhunski računovođa, ne može ga zeznuti niti najvještiji varalica. Taj mudri princip stalne uspostave ekvilibrija, Vede oslikavaju kroz lik Ganeša, božanstva (sile Postojanja/Inteligencije Života) koji se marljivo brine o održavanju reda u kozmosu. 

 


Zato se milijuni diljem svijeta mole upravo Ganeshu da ih nekako sačuva od posljedica karme, ili barem ako ne skroz poštedi – da otplatu nekako ublaži. A to nas dovodi do najfamoznije slike te ravnoteže, a to je karma. Nju se poistovjećuje sa Zakonom Života koji radi po sistemu „što siješ, to žanješ“. I to je točno, na jednoj razini. No, što zapravo znači karma? Doslovan prijevod riječi jest raditi, djelovati. I to ima smisla – ono što je učinjeno „negdje nekad“ manifestira se kad tad: djelovanje ima svoju posljedicu, a snošenje odgovornosti, u tom smislu, znači karmičku „odradu“, uravnoteženje. 
No, karma nije nešto uklesano u kamen. Tipa „jednom si ubio, u drugom životu će tebe ubiti, pa ste kvit“. Istina, nekad može biti i tako, ali nije uvijek baš doslovno. Jer, karma ne predstavlja čekić nad glavom nego kvantum energije koji – teži tome da se uravnoteži. Kako?

Božanski duh je, znamo svi, u svemu što postoji, pa tako i u svakome od nas. A božanskom je urođena (intrinzična) savršena inteligencija, ljudskom razumu nerazumljiva, a s njom i besprijekorna ravnoteža. U tom smislu, svatko od nas taj osjećaj za pravednost uravnoteženjka nosi u sebi, i zna kad nastane disbalans. Odatle kategorija savjesti u filozofskim raspravama morala. Sve u svemu, radi se o energetskom fenomenu: svatko od nas točno zna gdje je uzeo, a gdje dao, gdje pretjerao ili ravnotežu narušio. 
Onaj koji zna jest božanski duh u nama, koji kroz Vječnost putuje u različitim tijelima/vozilima. Duša se, naime, igra i u utjelovljenom postojanju skuplja iskustva koja ne može bez tijela. Kao što joj je svejedno je li u tijelu ubojice ili ubijenog (jer skuplja iskustva, poput znatiželjnog istraživača), tako joj je svejedno kad će dati, a kad primiti . Jer zna: u vječnosti ima vremena. Odnosno, nema –vječnost je bezvremena s ozbirom da vrijeme ne postoji jer sve jednostavno jest. A Sebstvo je vječno te se u njegovim igrama Postojanja samo smjenjuju prizori i doba. Mi bismo rekli faze ljudske povijesti i tijela. No suština je da uvijek postoji prilika za uravnoteženje. Zato može proći mnogo fizičkih života prije nego duša odluči odigrati povrat – u smislu balansiranja nekog „slučaja“, energije.

Vratiti pliticu Vage Vječnosti se, istina, najbrže radi djelovanjem (tzv. odrade), ali ono ne mora uvijek nužno biti fizičko (ovisi o intenzitetu energetskog kvantuma, iliti, "težini duga"). Odnosno, podupre li se energetsko-duhovnim radom, fizičko „trajanje otplate“ se skraćuje, jer je Božansko milostivo. Primjerice, upoznala sam klijenticu koja je došla očajna zbog stanja u kojem se zatekla. Mučilo ju je što se, spletom okolnosti, našla u okruženju kojem – prema njenim riječima – ne pripada i koje je dovodi u očaj. Morala je, naime, prihvatiti posao novinarke u časopisu kojeg prezire jer, kako je rekla, nju zaista ne zanimaju tračevi niti „tko koga ispod kojeg drveta i zašto“. No, priroda posla tražila je od nje da se upravo time bavi, ispitujući tko je s kim, tko se od koga razveo i slično. To ju je dovodilo do suza, svaki put kad bi morala na posao, iz razloga što – rekla je – po prirodi nimalo nije taj tip, niti je suštinski zanimaju tuđi životi. Naravno, zainteresirana je za zbivanja u životima bližnjih, kako bi im pomogla, ali tuđe promjene frizura, partnera, odjeće ili mjesta odmora... Za nju su bili jeza. 
No, u Tarot Divinaciji se ispostavilo da je karma koju odrađuje vezana uz njezin život u carskom Japanu gdje je, imajući visoku poziciju na dvoru, bila prva osoba caričinog povjerenja, ali i povjerenja mnogih drugih. Pisala je pjesme, bila vrlo šarmantna i elokventna te su joj mnogi dolazili po savjete, otvarajući joj srca i pričajući svoje intimne probleme. Često je to zloupotrebljavala, što za svoj položaj, što za manipuliranje drugima, a što iz hira – ponekad je slučajeve duhovito, ali otrovno ismijavala u pjesmama koje su se čitale na javnim okupljanjijma. Tarot je preporučio enegetske lijekove za ubrzanje oslobođenja te energije. Najvažnija je bila reakcija: klijentica je ispričala da je, nedugo prije zaposlenja na bolnom radnom mjestu, bila opsjednuta Japanom te se čak šminkala inspirirana stilom geisha. 
Činjenica je da postoje stvari prema kojima prepoznajemo istosti koje se provlače kroz vječnost i detektirati ih možemo, kad se odmaknemo. Nekad su očite, nekad skrivene, no uvijek su tu. Točno osjećamo. 
Pa ipak, 
Vječnost je golema i u njoj smo – više manje – svi bili sve. Odnosno, svi jesmo sve, ako prihvatimo da ne postoji prošlo. Nešto se, možda, na razini scenarija odigralo u nekom povijesnom vremenu, no energija je ostala prisutna, na Astralu – a zapis titra u Eteru/Akashi (zbiru Svijesti, kolektivnog svjesnog i nesvjesnog). S druge strane, Sebstvo je Jedno i povezani smo sa svime što jest, pa tako u svom duhu iskustva mnogih Postojanja. U smislu bivanja duše, svi smo kroz inkarnacije igrali razne uloge – i svjetla i mraka. Obično se, kada počnemo otkrivati druga postojanja, počnemo sjećati Svjetlosnih, a kasnije onih drugih. No, poanta je u prihvaćanju svih. Jer, Cjelovitosti nema bez integracije yina i yanga, tame i svjetla. 
Jasno, obično se ljudi neugodno iznenade kada osvijeste inkarnacije u kojima nisu baš bili cvijeće. No, za to nema razloga: i najhrabriji svjetlosni rat(d)nici su morali trenirati na raznim poligonima, svladavajući razna umijeća. Pa ako je neko od njih bilo kroz iskustvo nanošenja boli drugima – i to je lekcija koja se treba integrirati. Dapače, može biti ključna jer pokazuje snagu duha da prihvati, oprosti i otpusti. 
Prihvaćanje i otpuštanje je tajna slobode. Zbog protočnosti. Zato je besmisleno dograbiti informaciju o nekoj inkarnaciji i po tome „peglati“ – vrtiti taj film iznova i iznova. Tu obično ljudi zaglave – zbog toga se kaže da nije uputno turistički kopati po tzv. prošlim životima. Pa ipak, sjetimo li se da nema vremena, jer je u Akashi sve zapisano, tj. sve je sad, nema ni prošlih života. Budući da je u Duhu sve živo sad, možemo govoriti o paralelnim stvarnostima. No, koncept je svejedan. Važno je znati da je moguće, a i sve potrebnije, osvijestiti svoja razna lica – tj. razna lica Sebe/Sebstva – i „povući“ ona znanja i vještine koja postoje u njima. 
E sad,
na Čovjeku je da prihvati Moć koju ima. A ta moć mu dopušta da iscijeli nepotpune dijelove sebe, aktivirajući sve svoje identitete u skladnu harmoniju Univerzuma: jer, na svoju sliku i priliku, Bog stvori Čovjeka. A Bogočovjek se Budi – sad.

Prihvaćanje Sebe znači pomirenje sa svim svojim suprotnostima. Jer, kad jednom budemo istim MIROM I RAZUMIJEVANJEM gledali onaj dio Sebe koji je činio zlo, kao i onaj koji je činio dobro – u ovoj ili drugim inkarnacijama, životnim fazama ili ulogama - značit će da smo integrirali  svrhu svoje Duše u Postojanju.

Svima nam je ugodnije razmišljati o svojim vrlinama, sjećati se pozitivnih prošlih života i, generalno, gledati svoja plemenita djela. Ali, ta pozitivna iskustva ne bismo mogli tako cijeniti, da ih nemamo sa čim usporediti – tj. da nemamo u svijesti i iskustvo suprotnih. No, neugodna iskustva smo naučili potiskivati, osuđivati, i to je temelj čovjekove nesreće. Pogledajte kako se većina ljudi ponaša kada se osjete krivi – brane se, napadaju, opravdavaju i, uglavnom, muku muče. Umjesto da uvide grešku, momentalno nauče iz nje i idu dalje, oni jašu po njoj i iscrpljuju se. Neki krivnju, bijes ili neisplakane tuge nose životima, nekima se taj materijal kao bolest materijalizira. 

Negdje je naša duša učila igrajući ulogu neznalice, nekad profesora. Stekla je iskustva ubojice, i ubijenoga. I tako Sebe – svoju svijest, sebstvo – oplemenila raznim Iskustvima. Svako od njih je svoja priča: u nekim životima duša se utjelovila kao zlikovac, u drugima pozitivac. Nekad heroj, onda žrtva. I tako u Krug, Vječnosti. 
Ova priča – o spoznavanju, a potom prihvaćanju raznih lica, maski koje je Duša&njena pripadajuća Osobnost nosila – poznata je kao proces prikupljanja fragmenata duše. A, okupiti sve njezine dijelove znači pomiriti se sa Sobom, svim svojim oblicima i oblacima – kada smo vedrili, i mračili. Znači prihvatiti sebe i u ulozi žrtve i u ulozi krvnika; razumjeti onu strast kojom ste u jednoj životnoj inkarnaciji voljeli, a u drugoj ubijali. Jer, svi smo – na Vječnom Putovanju u Vječnosti - sve uloge odigrali. Sve smo iskušali. Jer iskustvo je način na koji se Božansko razvija, i uči. Stoga nema osude – učio netko svoje lekcije u Školi Straha, netko Ljubavi, ali svatko uči. Drugim riječima, igrali šah s bijelim ili crnim figurama, uvijek igrate, zar ne?
Pokloniti se nečemu, naizgled, toliko drugačijem od vas, zapravo znači moći pokloniti se Sebi. Sebi u Drugome. Onom dijelu Sebe koji je skriven kada se površno promatrate, ali iskače čim vas smeta kod drugoga. Jer je dio vas. Dakle, pokloniti se Sebi, u drugome, različitome, znači objediniti suprotnosti u svojoj duši i, konačno, ostvariti Mir. Jer, tek s prihvaćanjem prestaje osuđivanje. A s osuđivanjem prestaju napetost i muka, nastale iz potrebe za borbom (ega), ratovanjem (uma) i nadmetanjem.
Na intimnoj razini, ovo Pomirenje znači Pomirenje sa Sobom: prihvaćanje svojih slabosti, bez osude. Jer tek osvještavanje i prihvaćanje svih različitih dijelova Sebe – Jednog u Različitosti (svojim raznim oblicima), vodi Cjelovitosti. Na osobnom nivou, riječ je o izmirenju s onim prijateljima ili ljudima iz okoline kojima zamjerate izdaje, povredu, bezobrazluk… Na društvenom, prihvaćanje „mračne“ strane – svih onih koje smo spremni etiketirati lopovima, seljacima, kriminalcima - sa znanjem da tek prihvaćanje stvara poligon za promjenu. I, na kozmičkom, otvaranje nebu: i sretnim zvijezdama (tzv. pozitivnima), i manje sretnima (tzv. negativnima). 
Ovakvo otvaranje, zapravo, znači iskrenu KOMUNIKACIJU.
Komunikacija je uJednjenje: proces u kojem polazite sa suprotnih stajališta i nalazite se u Centru. A, da biste uopće krenuli u to, trebate dopustiti mogućnost – Otvoriti se i izići van, među svjetove različite od vašeg.

Jedan od načina za uspostavu harmonije, ostvarenu poštenom revizijom Sebe, jest da zamislimo kako se nalazimo pred golemom Vagom, kozmičkom, koja mjeri nas u cijelosti. Znači, stojimo gledajući se s Božanskim Licem u Lice: svaku našu misao, osjećaj ili djelo zamislimo kao perce i stavimo na neku od plitica vage. One pozitivne i kreativne zamislite kao bijela pera, i stavljajmo na pliticu vage s oznakom plus, a one negativno nabijene, destruktivne stavljajte kao crna pera na pliticu minus. I promatramo se. Gledamo gdje osjećamo bilo kakav naboj: primjerice, jesmo li preponosni za neki dobar čin, ili se gušimo od krivnje zbog nekog negativnog. Gledamo li vagu pred kojom stojimo objektivno, vidjet ćemo da dok god postoji naboj na obje strane, nismo čisti. Bio pozitivan (koji ukazuje na, primjerice, skrivenu taštinu ili bilo kakvu vrstu potrebe za potvrdom) ili negativan (koji ukazuje na neprihvaćanje i nerazumijevanje): naboj je znak područja na kojem imate još posla sa sobom. I tako, dok stojimo pred svojom Kozmičkom vagom kao pred Bogom, gledajući Licem u Lice svako svoje bijelo ili crno pero, dišemo. U misli, osjećaje koji se pojave. Pogotovo u zamjeranja. Otpuštamo naboj i pomirujemo se, sa Sobom prvenstveno.Vibracija koju tako šaljemo u Svemir – svim zvijezdama i bićima na njima – jest: ŽIVIMO MOĆ LJUBAVI I KOMUNICIRAMO KAO SVJETLOSNI PRIJATELJI I SURADNICI, U ZAJEDNIČKOJ SNAZI MIRA I RADOSTI. 

 

Please reload

COPYRIGHTS: www.elementi.info DESIGN: Dea Devidas 2010. - 2019.

  • Facebook
  • YouTube
  • Instagram