Čarobnjaci u Čaroliji

4.3.2016

 Kad se rastopi osjećaj identiteta i identifikacije, kada padne sva logika i posumnja u sebe majstorstvo uma – e tad um nadiđe sebe, zakorači tren u ravan ne-Uma i spozna bez spoznaje, bez riječi i zaključaka, nego izravnim srcem, što je to duša čovjeka i svijeta.

 To se dogodi kada vrhunski Čarobnjak uđe u svoju Čaroliju, pa postane ona. Ne bi je on, isprva ni napravio, da nije majstor.

 

 Zna on kako zbrojiti i oduzeti sastojke, dodati pravu misao, zaliti ideju čistim osjećajem, povući plugom i motikom gdje treba da nikne biljka, pa i cijela šuma. I, dok drugi oru i muče se, on tajnu stvaranja zna, pa se igra, i od malog vrta učas njemu bukne magična prašuma, puna divnih i divljih bića, koja na mig njegove namjere pjevaju ili plaše, što već on želi ili treba. Ipak je to moćan Čarobnjak, koji poznaje logiku postojanja samog, zakone vladanja riječju i djelom, pravila zbrajanja i oduzimanja – cijela igra svijeta njemu je jasna. No, ima nešto što i sam priznaje da ne zna. Zna kako izvesti čudo, ali ipak ne zna zašto se ono nekad događa, ali nekad, usprkos svoj posveti i minucioznom radu, i ne događa. I ako je pravi, uvijek će reći da je svaka čarolija i čudo, na kraju krajeva, Milost Božanskoga, Jednoga, neSpoznatljivoga. I tek kada to kaže, ti znaš da to više nije običan Čarobnjak, nego NadČarobnjak.

 

 No, da bi to postao, Čarobnjak je morao postati svoja Čarolija. Iskoračiti iz okvira „znam“ u polje „možda“. A nije to lako, kada si moćan Čarobnjak. Malo je toga što ti je možda, jer si sve sabrao i oduzeo u svom životu, pa mnogo znaš. No, ipak, ima tren kada se to prirodno događa. I to je baš sad jer Merkur kada uđe u znak Riba, kao što je za dva dana, napravi da naš um zakorakne u ravni ne-uma. Postane kao Čarobnjak koji uđe u šumu koji je stvorio davnim čaranjima, ali kako je silna i čarobna on više ne zna je li to ona njegova ili neka nova... Sve mu je istovremeno i poznato, i zastrašujuće, neke sjene čas djeluju kao one davne i lijepe vile, ali neke kao nepoznate divovke što ga plaše. Zvuci se čuju, čas kao umilna pjesma zvuče, čas kao vriskovi i jecaj i, koliko god netko bio mudar i moćan, u tom času ne zna je li budan ili sanja, je li ovo prijetnja ili inspiracija. I uz sve to, više ne zna tko je on, koje ga to ja gleda iz jezera jer kad se ogledao u njemu, iz vode je u njega piljila nakežena starica, a ne muškarac kakvim je bio do čas. I baš to je čas kada naš Čarobnjak, poput kakva obješena mudraca u nemoći, odluči samo ostati na vjetru klatiti se, pustiti strujama da ga nose i zvjezdama da mu bljeskaju u oči, oblacima dati da ga svojim oblicima raduju ili plaše i sve što zna- pustiti, pa šta bude. Pustiti da um umukne, da logika stane... Jer dovoljno zna da prepozna kako izgleda inicijacija – tren prije novog rađanja. I to je tren u kojem se krene rađati nadČarobnjak. Onaj koji vidi iza svjetla i sjena, onaj koji suštinu osjeća jer postaje ona. Onaj koji je magija sama. I tek Taj i Takav Čarobnjak zna kako na nejasnim raskrižijma unutarnjih i vanjskih životinih putovanja.

 

 Zato Merkur, baš kao i Hekata, stoje kao vodiči na raskrižjima podzemlja, a i jedini su koji mogu putovati slobodni njime – izići i ući po volji, bez danka svoje slobode gospodaru mrtvog carstva. A taj Merkur, baš preksutra, ulazi u kraljevstvo Hekate, jer kada Merkur zapliva dvorcem Riba, tada Čarobnjak postaje svoja Čarolija, odnosno naš um postaje znanje ne-Uma. I stoga je mudro pustiti se ovih dana, više šutjeti i osluškivati, nego blebetati i računati, više mudrost tražiti u umjetnosti nego znanosti; koliko je moguće pripaziti na stvari, jer baš ova sjenovita i mutna voda bude pogodna da vam netko čipiranje kao politiku u um uvali, i tako.. slični trikovi.

 

 No, to nije sve. Jer ovaj put, Čarobnjak u Čaroliji nije sam – na tom magijskom tulumu u šumi, njega već čeka neka ekipa. Kao da su svi sišli u područje granice – da je konačno i pravo prekorače. Ne onako iz pameti i jer znaju, nego jer je duša zrela, pa ih nosi sama. Tako tamo na tulumu, već dugo čeka Iscjelitelj Ranjeni: ona naša sila koja je svoje silne rane morala zavidati jer nije bilo pomoći, pa je naučila toliko o iscjeljenju da je drugima učitelj i čarobnjak, kao Hiron poznat; nedugo za njim, stigao je na šumsku čaroliju i Vladar Dubina i Daljina u nama, Car Nesvjesnoga, ona naša Vjera koja nema veze s religijama, nego koja nekako zna Božansko i Božansko je sama, a da ni ne zna suvislo objasniti kako zna, samo to osjeća, zvan Neptun, atlantidski otac; a konačno je i Sunce, volja čovjeka odlučila zaći u taj šumski mrak, pa se sve 9. Marta sprema zaroniti i to toliko duboko, da na čas zamrači, da se odrekne sve svekolikog ega i sjaja i klekne ako treba jer zna da se tek iz Ničega – Nešto Novo Stvara. I tako se sprema žurka, Hiron, Neptun, Sunce pokunjenog sjaja. Nije na tulum pozvana „zla vještica“, stari opasni Saturn čarobnjak, ali doznao je on za to, pa im kvadrira, dovikuje iz daljina Strijelca gdje trenutno mjeri kada su čovjek i čovječanstvo vrijedni koraka naprijed, a kada ipak trebaju dva, tri unatrag, da se pošteno svlada lekcija. A i ovi u šumi misle o čovjeku i čovječanstvu, koliko zapravo mogu misliti u tom stanju bez misli – bolje možda reći da više šute i osjećaju gdje se što valja, što ih stišće i što nadu vraća. Ali svako toliko oštar vjetar donese hladan Saturnov glas:

- Nema vam, društvo, spasa u rastapanju i iluzijama. Patnja se mora proći. Tako će naučiti... Slobodu treba zavrijediti. Sloboda je odgovornost i disciplina. Tako da ništa neće pomoći čovjeku, ni ljudima, to što vi sada plovite tim svojim dubinama... Samo patnja - čuješ ga, ledenoga..

- Hej, Mudri – dovikuje mu Hiron – ali napatio se čovjek mnogo do sad, cijela društva. Sad zaslužuje da izroni u njemu znanje liječenja, pa iscjeli i popravi sebe, svoju slomljenu psihu i rane svijeta. Ima šanse, jer ima lijeka, a sloboda je prirodno dana svima! – odzvanja borba Iscjelitelja.

- Idealisto! - ne da se Saturn - Napatio se, da, ali nije pritom ništa naučio. Iste greške ponavlja stoljećima. Svo znanje na klik prsta ima, čak da ne plaća, pa opet, umjesto discipline i reda, svoje tuge u koju treba pogledati, čovjek cipele i torbe bira, kleberi se po društvenim mrežama umjesto da samuje i meditira, pa shvati novi korak.

- Ne budi tako okrutan – uplete se Merkur – evo vidi Sunca! Ono je živi primjer da se promjena događa. Nešto najsjajnije, što može biti najponosnije na sebe, došlo je ovdje i prekrilo se u crni plašt toliko da smo na tren mislili da si se ti priključio nama. A ako je Sunce volja čovjeka, onda ovo padanje na koljena Sunca samoga, kao onoga koji sve te volje objedinjava, onda je to znak da je čovjek sve sa društvom ipak spreman da se ponizi i pokaje za taštine, i nauči uskladiti volju ega s voljom božanskoga..

- Mnogo si pametan, tako razvezana jezika... A da ni ne pomisliš da to govori tvoja mašina iz glave, stara navika. A ja baš o tome pričam: kako ljudi melju što su razumom naučili, a ne stanu, ne promisle, ne odvagnu i ne okrenu. I onda misle da su pametni, a glupi poput ovaca.

- Čekaj malo - umiješa se Neptun - ali i najgluplji ima božanski potencijal. Osim toga, nisu oni krivi ako su zaglupljeni. Tolikima se radilo na DNK da neke stvari ne mogu ni dosegnuti, ali su ipak dragocjeni jer su živuće svjedočanstvo Božanskoga!

- Da, kao robovi. Pa ćemo im popraviiti DNK čipiranjem, eto, onda će konačno nastupiti red – Saturn inzistira.

- O, Saturne – zavapi Hiron – pa ti jesi okrutan, ali si i pravedan. Ti znaš da se red na Zemlji može postići i bez čipiranja... Da društva mogu ozdraviti ako se čovjek vrati Zemlji i svatko krene obrađivati svoj komad, pa se krene i u razmjene dobara...

- Mogao bi – odgovori Shani (Saturn) – sa zrelim i svjesnim osobama. Ali trenutno sad vidim samo krda ovaca, malo ovnova. Vidim ovce koje traže vođe, jer je lakše po gotovim principima nego osvijestiti svoje i uskladiti ih sa zakonima Zemlje. Vidim krda koja hoće pripadati dizajnerskom potpisu, skupom autu, društvenom priznanju. Dobro da još ne skupljaju bodove za duhovne seminare, i time se čak diče, hoće pripadati nekoj eliti. E pa kad hoće vođe, dobit će...dok ne shvate da mogu biti sami svoje vodstvo, sami svoj životni trener i odraz Božanskog...

 

 Muk zavlada. Šuma zajezi, onako kao kad ne znaš hoće li neki novi udar ili se neki sretni okret sprema. Vjetar jenja, pa se izgubi i glas Saturna. A Čarobnjačka trojka pusti da traje tišina. Znaju da više će im sada reći ona, nego kakva pametna rasprava. Kao čovjek kada je pokušao sve puteve uma, učinio sve što može i zna, a opet se osjeća nemoćan – tada legne i zaspi ili samo iz praznine u prazninu bleji i TAD... svane spoznaja. Izroni Sunce u njemu i kaže „danas je novi dan. Vrijedila je lekcija mraka jer sam uvidio da postojim i kada me u vanjskom nema, uvidio da postojim zapravo tek tada, kada nema potvrda ili pljeska, a baš onda neka se prava moja snaga izdržljivosti unutarnjeg sjaja pokazala. I sada znam da nije važna svaka ekspresija mog ega, jer sam ja onaj koji jesam, a ne onaj koji se izražava – a to što se izražava je moja priroda, na kojoj samo mogu biti Izvoru zahvalan. Izroni i Merkur u čovjeku, pa prizna da nije Um sve. Kaže kako je spoznao da upravo ne-Um inspirira Um, pa da će ubuduće više računati sa zatvorenim očima, meditirati i šutjeti prije svojih magija. Nasmije se Neptun, on to odavna zna, kao i Hiron naš unutarnji, koji podari čovjeka novim uvidom samoiscjeljivanja. Pa nastupi radost tiha, jer šuma prestane biti tako mračna, a i krene svitati zlatna zora.

 

 Znaju tako Čarobnjaci sa svog čarobnog skupa da će im i Saturn, kako god mrk bio, iz daljina ipak pomoći u novim redovima. Jer i on poštuje tišinu, on iz nje vlada. Pa tako svi zajedno pokrenu čovjeka, i društvo, na nove ravni Svijesti i Smisla: gdje je red prirodniji, intuitivniji, iscjeljeniji. Gdje je čovjek skromniji i zahvalniji. A društva zelenija u dosluhu s glasom voda i srca. Zašto? Jer nema druge: Božansko uvijek vodi, i Ravnoteža je dosljedan zakon postojanja.

Please reload

COPYRIGHTS: www.elementi.info DESIGN: Dea Devidas 2010. - 2019.

  • Facebook
  • YouTube
  • Instagram