Poriv srca

13.9.2016

Ima jedan krug, zapravo armija, žena na planeti trenutno - silne snage. Prije desetak godina zvala sam ih Boginjama, ali nisu to samo Boginje: to su Boginje i Bogovi i anđelice i ratnice i Kraljevi, i Rudari, i djeca, i Snage, sve u jednom. To su BožanskaOstvarenja na Zemlji, vrlo moćna bića. I srećeš ih oko sebe, da ni ne znaš: izgledaju kao majke, susjede, nekad i nadrkane, nekad dotjerane, ali čak i kad su nikakve, one zaplijene pažnjom jer zrače. I pričam neki dan, baš se dogodilo, s dvije takve žene, koje se ne poznaju uzajamno, ali mi govore slične stvari. Umorne su, na rubu su. I ne vole što su takve - jer hej, treba spasiti svijet. Parafraziram, ali razumijete. I sjetim se jedne takve žene, koja je išla spavati tek kad bi joj se oči same sklapale, a koja ja imala snagu da riješi osam galaktičkih problema istovremeno, samo joj daj tren. Nije više s nama na Zemlji jer je izgorjela. Prebrzo ili baš u pravi tren, nije sad tema, ali poanta je - koliko god da si Herkul ili Hogar Strašni, koliko god da ti je velika snaga, moraš znati stati. Da ne izgoriš. Naučiti plamtjeti, a ne izgoriti, jer te onda nema. Znači, umjeti odmoriti. I to nije kad te život strese nečim, nego moraš unaprijed prepoznati da se bližiš granici i umjesto herojskog "preći ću je", odlučiti skromno uzeti pauzu i odmoriti. Zato što ćeš tek tako napraviti sve što treba, kasnije.

E sad, ako poznajete ijedno takvo Biće (ženu ili muškarca, u stvari je svejedno), kada ga suočite s temom "trebaš više odmarati i nije bitno samo hitati naprijed i dalje, ne mora sve biti najbolje", riskirate cijeli spektar neugodnih reakcija. Zato što takva bića osjećaju odgovornost za cijeli svijet. I za pomesti ispred svog praga, i priskočiti susjedu ako treba, i dati kome treba, i sa sobom raditi više, jače, naučiti bolje. Nema tu odmora, ni pauze, to je sve gubitak vremena - često misle oni i piče. No, do kad?

Stoga je bolje prije nego poslije dobro sjetiti se jedne priče, one iz Gospodara Prstenova: kada te nešto goni, bilo kakva ambicija, čak najplemenitija, ako se izgubi radost s kojom je počela iz nje, a postane samo ono "guraj brže, kopaj dublje, stisni jače", to više ne zapovijeda Svjetlo u tebi, nego tvoj unutarnji Mordor. Mordor je taj koji goni, bezzdušno, ne slušajući srce. A kad ambicija izgubi tu mekoću i zaigranost, cilj se neće ostvariti. Jer jedini život koji je živ i stvaran je život srca. Šetnja prirodom. Gledanje neba. Igranje. Stvaranje iz srca, ne iz jebene ambicije. I to ima da se podsjećamo redovito, kao da peremo zube, jer baš je vrijeme kad Mordor opasno baca svoje zle čini, pa da im odolimo. Da budemo više kao Hobiti. Nemaju oni ni kule visoke, ni titule, ni povlasti, postignuća ova ili ona... i ništa njih ne goni u ambiciji, osim dobro se najesti, napjevati, zabaviti. I baš ti, takvi Hobiti spase svijet, iz srca. A zbog ambicije prsten neće nositi ni vilenjaci, ni čarobnjaci, znaju da ih može ego ambicije može zakačiti. I možda nam je to zadatak, više biti srce, više biti Hobit.

 

 

 

Please reload

COPYRIGHTS: www.elementi.info DESIGN: Dea Devidas 2010. - 2019.

  • Facebook
  • YouTube
  • Instagram