Ne moraš voljeti...

24.11.2016

... da bi bio/la Ljubav. Ne, stvarno. Ljubav jesi, u svakom slučaju. Bilo da se ponašaš voleći, ili ne. Ljubav si i kad voliš i kad ne voliš. Kužiš, vjetar je ljubav i kada te mirisno blago osvježava svojim povjetarcem i kada te tvrdoglavo neprijateljski po licu šamara. Yin i Yang, da, ta priča...Zašto ti ovo kažem sad? Nekako dominira u kolektivnom umu to forsiranje ljudi da „budu ljubav“. Kao da to nisu sami po sebi, samim čudom i milošću što su rođeni, inkarnirani. Što nose česticu Božanskog u sebi, pa makar ona bila mala kao zrno papra, kao ona točkica bijelog u crnoj polovici Tao znaka. „Da, ali trebaš se ponašati kao ljubav, voljeti druge i svijet...“ – govori se. Jeste, ali samo kada si na to inspiriran/a. A kada te goni bijes – budi bijesna osoba. To je tvoj bijesni trenutak, pa šta? Imaš pravo izražavati se u svim bojama – jer Ljubav je sloboda, ne fašizam koji se aktualno kroz new (c)age propagira. Masa ljudi na to pada, znam. Jer im je lakše. Nekome je jednostavno lakše nositi se s izazovima ljudi i života tako što se postavlja u stanje „volim, bez obzira na šta“. Programira si um na to, i fura, jer mu odgovara. Isto kao što nekome odgovara ciničan, sarkastičan stav – lakše mu je podnijeti gluposti, nepravde i cijelu takvu paletu iskustava ako se izruguje s njima. I koji je stav pravi? Oba, tj. onaj koji tvojoj prirodi tom trenu odgovara. Prirodi, kažem, ne tripu uma.

Velika je furka sad na „ljubav“, pa iskriviše njezinu veličanstvenost i neizrecivost u pokret fašizma i utočište patoloških stanja i nezacjeljenih rana (koje baš i nastadoše iz negiranja svoje cjelokupne prirode). Pa ako si slučajno loše i zlovoljan, lako ti se dogodi da se pored takve propagande osjećaš kao promašaj. Što nema to smisla jer si, i kao loševoljan i zlurad, opet Ljubav. Da, deformirana od onog ideala „Ljubav je prihvaćanje i mir i radost i spokoj“, ali opet sasvim u skladu s onim stavom „Ljubav je sve jer i Bog stvori Vraga i sve što jest na svoju sliku i priliku“. Da, ljubav je i topao dlan koji grli i stegnut koji zna opaliti bičem; i perce što draška i metla što vitla. Pitam divnu osobu voli li ljude – kaže „ne“ i „da“. DA, u smislu potencijala kojeg nose i vizije koju vidi da mogu ostvariti, ali NE u smislu svega u međuvremenu, toga kako se ponašaju, glupuju, ljenjuju... kako nisko vibriraju. A ponekad ih i takve voli, a onakvi savršeni joj dižu živac. Vidiš, koliko je relativna i slobodna Ljubav, i moćna da se sa suprotnostima, u istovremenosti, tako igra. Stoga, ostani Ljubav kakva jesi. Samo to je dovoljno. A pretpostavka za to „samo“ jest da zaista sebe upoznaš. Da ne negiraš kada si van nekog standarda. I kad nađeš svoju jedinstvenu šifru – što je za tebe ljubavno ponašanje - nekada poljubiti, nekada brutalno odjebati – nemoj je nametati kao ideologiju i generalni zakon. To je kao da tvojoj probavi odgovara povrće, a meso ne voliš - ne iz nekog principa, nego prosto ti nije fino – ali napraviš od toga teoriju i potkrijepiš je dokazima ovima, onima, pa kreneš maltretirati sve oko sebe da je „jedino salata“. Ili obrnuto. Zapamti, nije važno – svijet je šarolikost i razvoj je u individualnosti. Jesmo, svi jesmo Jedno u smislu da potječemo iz jedinstvenog Izvora, ali kao Jedinstveni izraz Jednog, ne jedno-te-isto. Nemoj biti robot, samo to. Nekada nježno, nekada grubo, kao vjetar jer raspoloženja dolaze i odlaze. Gledaj mačke kako su ljubav i kad te ogrebu i kad se maze – cijeli spektar ljubavi se kroz njih izražava, jer ljubav je sloboda. I nemoj se opterećivati jesi li dovoljno ljubav. Nisi na ovoj Zemlji ni da voliš, ni da ne voliš nego da ostvariš svoju Individualnost, Jedinstvenost – a to je najveći Pečat Ljubavi kojeg u Vječnosti možeš ostaviti

Znam, sada se pitaš „a kako je serijski ubojica ili patološki zlostavljač - ljubav? Kako je ljubav kad iz čista mira umre dobra i nasmijana osoba, a ono smeće gnjusno preživi tristačuda...“ i slična pitanja. Da, imaju smisla. Samo pitanje je i kako je koji pojedinac postao to što je – bi li smeće odvratno bilo takvo da je od malena u odgoju podržano u individualnosti, kao grm cvijeća kojeg obrezuješ, poštuješ ti njegovo trnje, ali capneš poneku granu koja strši i baš smeta? Ili je i taj parazit opet odraz prirodnog yin-yang klackanja – kao zmija otrovnica ili pauk što ubada koji supostoje uz slavuja koji pjeva i leptira koji te obraduje svojim bojama? Mnogo je slučajeva i svi do jednoga traže osobno proučavanje, no u korijenu svega jest – odgoj individualizma. A to je teže nego izgleda zato što da bi pokretao individualnost – moraš sam biti Individualac. Što znači ličnost cjelovita, integriranih svojih polova, transcendirane sjene kroz život o svijesti svjetla (i svih njegovih nijansi i igara). I evo nas kod problema! Ljudi se boje toga! Žele slobodu nominalno, ali su u strahu od nje jer je ona odgovornost i traži da si sam. Pa je lakše ući u neki tor, zgrijati se u nekom stadu, čak po cijenu rezanja i neke zelene grane svog stabla. Kad uzmeš u obzir da aktulano društvo to silno podržava – jer je stadom lako vladati, nametnuti mnogo strahova i neuroza što se šire umom poput gljivica – vidiš koji je izazov svjesnog čovjeka. Ne biti ljubav, nego ostati Ljubav. Jer nisi Ljubav jedino kada nisi svoj. Ako si bijesan, a to potiskuješ jer „propovijedaš ljubav“, zapravo si neljubav – kužiš užas ovog apsurda?Stoga, budi svoj je tvoj jedini zemaljski ljubavni zadatak. Sve ostalo se tada slaže na svoje mjesto po prirodi duha koja savršeno, sama po sebi, odrađuje ljubavni mehanizam savršenstva.

 

 

 

Please reload

COPYRIGHTS: www.elementi.info DESIGN: Dea Devidas 2010. - 2019.

  • Facebook
  • YouTube
  • Instagram