Kad srebro potamni ili... autogol


... SJENOVITE STRANE SREBRNE POBJEDE... odnosno KAKO KONSTRUKTIVNO VLADATI ENERGIJOM...


Koliko god radosti je izazvala pobjeda na prvenstvu, srebrni pehar (tekst o duhovnim lekcijama ista ovdje klik)... i tuge je izazvala ona pozornica. Gledaš i misliš si dobro... tako je to s malim nerazvijenim zemljama... a i veliki koriste sport za politiku, ali barem pametno...


Pola milijuna ljudi koji je dočekalo Vatrene... starci, djeca, žene.. ježila sam se i plakala od ganuća cijelo vrijeme... Dok nisam vidjela izjave igrača. "Pukni puško", "imamo šahovnicu", izjave "ovo je za branitelje"... traženje njih i izbornika da tompson bude glavni gost. A pod tompson ne mislim na čovjeka kao muzičara nego zna se koji i kakav kontekst...


E sad, ok... tražili su ga... to su sinovi Oluje, plod rata... možda je baš ta forca na terenu došla iz te ratne sile, poriva da se pobijedi, dokaže... kad rat unutra i neki bijes goni, osveta... Ali to je kratkoročan motiv. Možda su zato bili bolji, ali ostali bez zlata... Dok ih je vodila ljubav, pobjeđivali su - po meni je najslada pobjeda protiv Rusije, jer oni su slavenski sjeverni, a mi južni narod, to je pobjeda slatka protiv brata, na njegovom terenu, baš sportska, baš srčana. Ali, kad ono što je krenulo iz srca, postane pokret iz ega, dogodi se Kula. Zato sam znala da neće pobijediti na kraju - glavna karta je bila Kula...


Da se vratim na nacionalizam... Bože, kako je to glupo... Pozivati se na nacionalizam, a u stvari ne znati što to znači. Ta riječ proistječe iz latinskog korijena natus, što znači rođen, a odnosi se na gensko podrijetlo. Svi narodi Balkana dijele to podrijetlo, imaju isti haplogen (vidi tekst ovdje). Stoga možemo pričati o naciji južnih naroda, unutar koji su Hrvati, Srbi, Bosanci... samo plemena istog naroda. I tim plemenima je išlo sasvim lijepo, dok se nisu posvadili. A nisu se posvadili uzajamno, nego ih je posvadila treća sila izvana. Tko ne zna, mora pogledati Težina lanaca, film, dokumentarni, evo link. I pokazati ga svoj djeci, i nogometašima.


Zašto? Jer ovo nije samo sport. Ovo je pitanje društva. Ovi mladići i svaka im čast su otvorili srca naroda svojim golovima, ali onda zapucali velik autogol zvan tompson. Nisu krivi. Ne znaju. Zapravo, pripadaju generaciji koja misli da je svijet počeo 1991., ili s formiranjem države Hrvatske. Ne znaju da je Hajduk osnovan da nogometom naši pobijede čizmu koja ih gazi, a čizma nije bila srpska, nego je i sve zemlje gazila austrougarska čizma. I umjesto da razumiju kako su ovom pobjedom pokazali ljudima da se može zbaciti austrougarska čizma, nekad ili svjetsko-monopolna danas, i biti svoj, oni su hopla, ljude bacili unazad trideset godina, umjesto unaprijed. U rat, umjesto u raj.


I to je najbezveznije u svemu - jer njihova pobjeda, koliko god ih možda iznutra motivirao rat - nije pobjeda rata. Nego rada. Znoja, treninga. Ti dečki ne moraju znati povijest, niti kvalitetno razmišljati sociološki, antropološki ili politički. Ali onda, neka šute. Ili neka im netko drugi piše izjave. Oni su doktori znanosti na temu sporta u kojem su majstori, na temu treninga, discipline... toga što znači RAD. A ne rat. Znaju mali dio i misle da je to sve. Nažalost tipično za tinejdžersku razinu čovjeka i društva.

Znam da su sinovi oluje i da im je perspektiva ranjena ratom, ali opet, opet to je prošlost a ta djeca su ovom pobjedom zapravo pokrenula/mogu pokrenuti zdraviju budućnost, nadahnuti druge da postanu šampionski i zemlju da bude šampionska. Jer ovo je najveća pobjeda ikad, neće se ponoviti ništa slično još mnogo vremena... I tužno je što se od nje pravi ratna pobjeda, a to je radna pobjeda - primjer kako su ljudi trenirali, znojili se, trudili, jako jako jako radili i tako pobijedili. Mogli su se isto tako truditi u hrvatskim nogometnim klubovima umjesto stranima, pa ne bi pobijedili - upravo im je strana škola omogućila da pokrenu snage domaćeg terena... Pa hoćemo li onda politički preispitivati i nacionalizam u kontekstu timova za koje se inače igra? Ili bi trebalo razmisliti kako od Hrvatske napraviti zemlju u kojoj bi mogli igrati i zarađivati i razvijati se profesionalno kao na stranom terenu. TO JE TEMA.


A ne rat. Rat razdvaja, rastužuje i da su dečki uzajamno u ratu ne bi si nikad dodali loptu i zabili gol. I da neprijatelj nije Srbija nego onaj tko je posvadio Srbiju i Hrvatsku da ih razdvoji i opljačka. Hrvatska ima Srebro Svijeta, vode ezoterno... ali čije su hrvatske vode? Jer nisu srpske... Znači kad viču "pukni puško" i ostale ustaške, djeca zapravo pucaju na krivi gol. Pucaju autogol jadnoj Hrvatskoj jer taj komad regije ne može u budućnost na duhovima prošlosti. Ne može mrtvo roditi nešto novo i zdravo za budućnost. Ovi mladi momci, svaka im sportska čast... nastavljaju u svojim europskim timovima. A narod ovdje ostaje - ili se okrenuti u nacionalizam i primitivizam, ili iseljavati dalje... Žedan na vlastitom terenu. Jer hrvatske vode, nisu srpske, nego strane. Zato je tužan taj nazi autogol. Silnu energiju srca i optimizma treba usmjeriti konstruktivno, recimo u ekonomiju, turizam... a ne 1996., dizati duhove prošlosti, odmah je pala energija, pala. Autogol.


Uglavnom, Hrvatima je zapravo važno da shvati kako RAD nosi pobjedu i da RAD od zemlje koja je prirodno RAJ može napraviti i društveno RAJ. Eto, samo to.

I rat i rad je energija snage, Marsa... stvar je usmjerenja... energija rata (na bilo kom nivou) je destruktivna, rada je konstruktivna i dulje traje... vidiš koja razlika?


Stoga, ovu pobjedu treba konstruktivno okrenuti u turizam, a svjesni ljudi trebaju nesvjesne podučiti da je ustaše i četnici razina opasna i lažna. Kad su bile poplave, pomagali su susjedi i komšije jedni drugima. Isti jezik, isti narod. Isto srce, tako bi bilo tko na Balkanu napravio ludilo od dočeka, jer imaju srce. Srbija je, od tog srca, plesala na mostovima kad su je bombardirali. I Srbija je slavila svaku hrvatsku pobjedu, ljudi su hodali po bg s hrvatskim zastavama!!! Da, rat nije bio na njenom terenu, ali to je manipulacija izvana, izvana je srušena zemlja koja je bila moćna. Možda, da je ostajala postojati onako prosperitetna, naši nogometaši bi svoj vrhunski profesionalizam razvili na tom tlu koje toliko vole, u lijepoj našoj domovini mora i planina...


Eto, samo obol svemu, pametni ovo već znaju, a posao im je zaustaviti širenje mržnje jer ćemo morati surađivati jednog dana, zapravo jedino je to način da se sačuvaš to se može, ako je ostalo išta... Ili je ovo sve autogol, možda samo moja iluzija da će ljudi shvatiti, ali neka, i Tito je ostvario utopiju, pa se imam pravo nadati na ujedinjena srca...


No, prije toga, da se vratimo na srebrom ovjenčani šareni komadić Gee zvan Hrvatska -hoćemo li ovu forcu srca upotrijebiti da od te zemlje napravimo raj? Možemo li, znamo li kako? Igramo li timski kao Vatreni, da napravimo od te zemlje mjesto gdje nogometaš može razviti svoj pun potencijal, da ne mora emigrirati, kao i ostali profesionalci? To je naša priča. Ne rat. Nego RAD za RAJ.



COPYRIGHTS: www.elementi.info DESIGN: Dea Devidas 2010. - 2020.

  • Facebook
  • YouTube
  • Instagram