Pjesma, ne diktat

1.10.2018

 Individualnost, originalnost, autentičnost... Sve su to mnogo popularne riječi  i dobro je da je tako, a još bolje kad to nisu samo misaoni pojmovi nego osobna stvarnost. Ali, zašto je to tako izazovno za ostvariti? Zašto, primjerice, žene u želji da budu posebne i jedinstvene - odu na mikroblejding koji im nacrta isti fazon obrva, odu na filere od kojih im svima usta izgledaju jednako nabubrena, natrpaju se umjetnim trepavicama kao crnim metlama na očima... I svi izgledaju isto?

 

 Slično je s pričom, evo gledam što se zbiva, svjetska astrološka pozornica trenutno poludjela oko retrogradne Venere. I svi, do reda, trube isto - svatko to ukrasi na svoj način, netko uplete Mjesec, netko zvijezde, nebitno, ali svi zaključuju kako je to vrijeme povratka bivših ljubavi, nečeg nerazriješenog, ili prekida brakova. Onda naši prenose u svojoj varijaciji i ljudi me u panici pitaju "šta kud kako", a zapravo, to uopće ne mora biti loše, kad smo kod ovoga, to može značiti da ti se u brak koji se već izlizao vrati strast i seksate se ne kao nekad, nego još bolje. Povratak. Svakome njegovo. 

 

 E kad je tako svakome njegovo u svemu, onda je ok biti svoj što je više moguće - u svemu, zar ne?

 

Na tu temu, pitam Tarot što je mudro za nas ovaj tjedan brusiti, svatko na svoj način, i karte kažu - IZRAŽAJ. Osobni izražaj. To kako ostavljamo otisak u svijetu. Kako zvučimo. Wuuuhuuu, pa da, ima i zvjezdanog smisla - ovaj tjedan Merkur kvadrat Pluton, pa njegov ulazak u Škorpiona i opozicija s Uranom... to je to - vikati svoje genijalno.

 

Zvuči divno, ali... što je zapravo to? Što je "naše genijalno"?. Što smo mi, genij? Izvornost, čudo? Što je naš glas? Kojim riječima i tonom mi, zapravo, govorimo, ako znamo da su riječi kojima mislimo uvjetovane kulturom u kojom odrastamo, ton kojim promišljamo određen tonom kojim su nam se obraćali oni koji su nas odgajali.... Koji je naš glas?

 

Otkriti ga treba, izgraditi, stvoriti sad. I najbolji je način, kaže Tarot, pjevajući o svojim križevima. Mi kad pričamo, pričamo zapravo kroz naučeni mentalni mehanizam. S druge strane, kad pjevamo - pjeva emocija. Nema veze jel' imamo sluha, jel' nešto pjevamo falš... Pjesma je iz srca i grlene čakre, najizvorniji dio nas. Zamisli da moraš otpjevati svoje borbe, iskustva i učenja iz njih... da spontano pustiš glas i govoriš melodično o njima... Koja bi to melodija bila? Jazz, rock, hard core? Rap, punk? Ne misli naučeno, nego osjeti, kako bi tekao taj zvuk iz tvojih pluća? Možda bi bio isprekidan jecaj pun uzdaha... sve ok, i to je ritam. 

 

 Kakav zvuk ispustimo kad nas nešto udari, netko stane na prst, nešto razljuti, ili nešto uzvisi? A onda - što govorimo i što možemo reći, na temelju znanja koje nam je iskustvo donijelo? 

 

To su priče koje vrijedi reći. Ne tuđe ideje, nego svoj osjećaj svoje stvarnosti. To je način da dirnemo druge u srce, pročistimo svoju pjesmu i dajemo na pravi način. To znači da ako smo alt, ne pjevamo životnu pjesmu iz tonaliteta soprana nego nađemo svoj tonalitet, modus izražavanja. Na taj način živimo pravu mjeru i ostavljamo pravi pečat. 

 

Filmić inspiracije je ovdje. Radila sam ga s vrlo starim kartama - Jean Noblet nerestauriran, iz 1640. - zato su slike mutnjikave, ali nije važno i blurr otvara viziju baš kroz nedorečenost... tako da, uživajte! 

 

 

 

Please reload

COPYRIGHTS: www.elementi.info DESIGN: Dea Devidas 2010. - 2019.

  • Facebook
  • YouTube
  • Instagram