Prava vrijednost

11.10.2018

  Sve je više potresa, u ovoj fazi vremena, i vanjskih i unutarnjih... prometnih, društvenih, obiteljskih... čovjek bi rekao da smo navikli, a opet... dobro je kada ih možemo proći bez trauma, ili samo s kojom reckom na koljenima umjesto sasvim polupani. Znati padati... Nekad se treba pustiti, a nekad je dovoljna svijest koju upravo to što drma probudi - u samom trenu kad strese nekako izroni naš unutarnji feniks. I u tom trenu puštamo kule - konstrukcije - da odu u paramparčad, a gledamo samo u crveni dragulj života pred nama. Kažemo "ma važno da smo zdravi i pravi, ostalo ćemo izgraditi". 

 

I sad tu je keč, jer ljudi tako ponovo izgrade, na starom temelju, na starom principu, zaboravljajući feniksovu viziju, pa se kula opet sruši, bez obzira što je šuma prijatelja podržava. Jer je neminovno: posao konstrukcije je da bude, neko se vrijeme drži, a onda se istroši. Zato u ovoj fazi vremena toliko rušenja: gradile su se konstrukcije - osobnog i kolektivnog ega. A one su opasne jer čine da čovjek misli da je moć - vrijednost - izvan njega. A nije moć u nečemu što čovjek ima, nego što jeste. Ali stari postav stvari je forsirao takve gradnje jer se na taj način lako vlada društvom, u cijelosti. 

 

 Čovjek je sklon bježati od svoje povrede, normalno, tko ne bi. Pokušava je zatrpati, zapravo ni ne zna da to radi jer je ona toliko potisnuta, da nema budne svijesti o njoj (ili ima rijetko), ali postoji mehanizam ponašanja koji čini da osoba trpa, trpa i gura tepihe na podrum. Još još, više i još i više. Ta pohlepa je kao epidemija, stalna glad. I ta stalna glad čini da se grade konstrukcije. Nebitno jesu li to, kako kaže poznanik "namonitrane žene", jesu li to statusni simboli, nebitno. Poanta je da je vanjska konstrukcija. 

 

 A život, živ kakav jeste, želi dušu probuditi, prodrmati. I zato protrese. Jer u tom vitalnom trenutku iskače prava svijest. I pokrene čovjeka, natjera ga na traganje. Da se malo povuče, promišlja po noći... gleda u zvijezde.... gleda refleksiju sebe uz jezero suza uz koje kroči... razmišlja o životnoj cikličnosti dana i noći... više sluša priču ptica i vjetra i pušta da ga vodi u smjeru novih cvjetnih livada. I ta potraga može dovesti do prave moći. Prave vrijednosti. One suštinske, duševne, ne fasadne. Do Cara u sebi. Jer prava vrijednost nije u Kuli, nego u Caru koji sebe u moć igzradi. Vrijednost je u duši koja zna da je ego samo marioneta kojom vlada kao lutkom, po svojoj višoj, zlatnoj volji. To ne znači da i njega neće strefiti neka rušenja, nužno, ali će biti manje, ili ogrebotina. 

 

Zato, da... znam da je muka okretati život iz korijena, okretati kuću na glavce, izbacivati staro, tragati za novim... Ali to je muka ega. A duša se raduje jer su takvi fizički odrazi znak dubokog psihološkog procesa koji traje. Procesa zreljenja. Iscjeljenja rane, time iskonske vrijednosti, a time moći i snage. To je pad iluzorne moći za gradnju iskonske. A to se odražava na vrijednosti, pa i okruženju - ljudima koje čovjek privlači, odnosima, novcu koji mu stiže. Kvaliteti hrane koju jede. Kompletno na cijeli život jer je prava vrijednost  - cjelovitost. 

 

 

Please reload

COPYRIGHTS: www.elementi.info DESIGN: Dea Devidas 2010. - 2019.

  • Facebook
  • YouTube
  • Instagram