(ne)Sigurnost u iznimnost

18.11.2019

 

 Što misliš da te najviše koči na tvom životnom putu? Najviše baca u dilemu? Sve taman središ, kreneš, lijepo ti ide i onda – paf? Iz trena savršenstva u kojem stvari teku, a ti se osjećaš uzvišeno i baš na svom, pravom mjestu – odjednom obrat u stanje gdje više ne znaš kuda ideš, da li zapravo radiš pravu stvar i što iduće da učiniš?

 

Koliko god se na prvu čini da je to što čovjeka blokira individualno – jer se tako odražava, kroz neku našu trenutnu, osobnu priču – u stvari nije. Zapravo je – kažu UMJERENOST, OBJEŠENI i LJUBAVNICI – mehanizam koji dijelimo svi, a povezan je s gubitkom vlastitih krila. Zapravo, onoga što nam diže krila. S odvajanjem od svoje duše.

 

Jasno, od duše se ne možemo odvojiti, ali stvar je u svijesti: svijest određuje doživljavamo li se njome, ili prolaznim tijelom. To nam govor pokazuje svaki dan – kad pitamo čovjeka koliko ima godina, zapravo mislimo koliko godina ima njegovo trenutno tijelo. Oni koji se zbune odgovarajući na to pitanje, ili svaki put moraju ponovo računati, često su oni koji se svjesno ili ne doživljavaju upravo dušom, mnogo starijom, nego samim mesom i kostima koje nastanjuju. I sretni su takvi.... jer je tren u kojem nam se pobrkaju konci, iako se činilo da smo baš sve skladno uspostavili, upravo onaj u kojem zaboravimo baš to – svoju božanskost. Svoja krila, odnosno sliku svoje duše kojom letimo kroz dimenzije, svjetove, vremena.

 

 Zašto je zaboravimo? Hm... možda su glavni faktor „drugi“, sve ono što te nateže lijevo i desno, na sve strane, dakle buka dinamike okruženja. Nije društvo samo po sebi „krivo“, ono je naprosto takvo – previše ljudi, na premalo prostora, gužva od sudara aura, a time misli svojih i tuđih. I ako nema dovoljno odmaka da se nogom ugazi u rijeku i gleda u tišini i koncentraciji zalazak Sunca, vjerojatno nema ni dovoljno poticaja da se izdrži u svojoj svetoj namjeri. A patokrati koji vode društvo vole taj kaos – ljude dislocirane od svoje duše, odrezane od vlastitih krila. Takvima je lakše vladati, iscrpljivati njihove fluide duše, obuzimati umove. Na toj se postavci temelji moć svih dogmi: uvjeri se čovjeka da nije on božanski, nego netko tamo izvan, bog, anđeli, neka druga krilata sveta bića koja mu plešu nad glavom. I onda čovjek mora njih, druge moliti za milost, pomoć... pa mu je daju ili ne. Upravo taj procjep je prostor za razvoj neuroze. A sustavu je neuroza najdraža zakačka, na nju se zalijepe strahovi, panike, sve ono što dalje porobljava, pa se jednostavnije manipulira masama.

 

 No, kako inicijalno čovjek ispada iz svog krilatog, božanskog stanja? Tako što prestaje raditi ono što mu pleše u rukama. Naše ruke znaju što volimo, odnosno što voli naša priroda. Same znaju, jer su odraz uma. Kad prestanemo raditi ono što je naša priroda – prestanemo živjeti. Životarenje se ne računa. Samo život, a on je tok. Jer božansko uvijek teče i živi – u nama kroz naše talente. Tako života ima dok posvećeno i pažljivo miješamo, kuhamo, čarobiramo svojim emocijama i intelektom, darovima osobne i kolektivne svijesti, starim sjećanjima i novim vizijama - stvarajući nešto novo.

 

A kuhati možemo samo ako imamo sastojke koji nam trebaju za novo jelo. Ti sastojci su naši darovi. Ključni, suštinski talenti koje je duša donijela u ovo tijelo da se izraze. Osjeća ih srce odmalena, um nekad sluti više, nekad manje, no ruke znaju oduvijek. Zato neka djeca odmah hvataju olovke, pa neka pišu slova, druga crtaju, neka tim olovkama sviraju kao udaraljkama... I odrasli znaju kada im se javi u rukama da nešto moraju napraviti, samo nitko ih nije naučio slušati, pa pretrče preko toga, ne obrate pažnju. Vise tako na poluživotu, s rukama za leđima, nepomičnim, slušajući naredbe. Ruke, ako ih pustiš dovoljno vremena, pokazuju što je za činiti (poseban tekst o RUKAMA klik ovdje). Odnosno, ako sebi pustiš da se opustiš, pa ih čuješ. One idu na tijelo kad treba dodir, točno znaju gdje se dotaknuti, koji mišić gdje uštipnuti, stegnuti... kada „dići ruke od svega“ i otići leći, kada se njegovati, kada stvarati.

 

 Što pokazuje kako je mudrost djelovanja u nama. Krila nam samo čekaju da se odraze rukama. Pa što onda činiti, kako prepoznati svoj glavni dar koji se kroz njih izražava, temeljnu božanskost svoje duše koju je važno odraziti u ovoj inkarnaciji? To je ono što teče u nama spontano. Toliko nam je blisko, da ne vidimo jer često podrazumijevamo. A cijelo vrijeme to radimo, kao nešto normalno. Jasno, jer jeste, to nam je priroda. Možemo satima stajati u mjestu, s potpunim fokusom uronjeni u to. Primamo se toga i kada smo najumorniji, jer nas razbuđuje, osvježava, pokreće krv u žilama, tok u meridijanima.... Diže nam energiju i krila, šalje kroz svjetove, čini budnima i živima. Kad znamo to – dileme nema. Čak ni one „što da radim iduće, koji kreativni smjer je moj“. Imajući svijest o svojoj prirodi, samo tren tišine i mira je dovoljan da prepoznaš idući pravi korak.

 

Stoga se pitaj: „Po čemu sam ja posebno biće u ovom ovdje-sad, na ovom svijetu? Ono baš specifično i jedinstveno?“ Kad prepoznaš svoju iznimnost - dobiješ natrag sigurnost. Zato karte kažu - kad ih pitam na čemu je mudro raditi ovaj tjedan (kada iz podzemnih voda Škorpiona izlazi naša svijest, Sunce, a ulazi na preobrazbu i akciju iz suštine naša snaga Mars, dok Merkur izlazi iz svog obnavljajućeg rikverca u direktan hod, Venera se spaja s Jupiterom, a vrijeme Strijelca najavljuje i Mlad Mjesec) – POTECI SA SVOJIM DAROVIMA DA TI SKLAD STVARANJA NE BI IZVISIO OD DILEMA. Istina, u buci svijeta nekad nije lako otkriti taj dar, zato što društvo, igrajući na neurozu, baca lažne slike i „ideale“ na kojima sam zarađuje. Pecajući ljude na komplekse iz kojih, kada su neosviješteni, bi nezreo ego htio da je poseban po nečemu što vidi iz vana, a ne po onome što stvarno jeste.

 

 

Recimo, danas je moderno biti šaman i iscjelitelj i svatko tko u sebi nasluti ikakav psihički dar, ako nije oprezan, upeca se na to. Što uopće ne mora biti tako – nisu svi darovi psihe isti, neki daju sjajne psihoterapeute, drugi su više iz šamanske prirode, neki su za rad riječima, drugi glazbom, treći pokretom. Ako vidiš da ti je put konstantno posut trnjem, dakle bolan, da ostvarenje stalno zapinje i probadaju te prepreke – velika je vjerojatnost da djeluješ iz „lažnog“ dara, odnosno nečega što nije sasvim tvoje. Tada se vrati u emotivni red i rekonstruiraj temelj talenata iz kojeg krećeš. Put, svakako, ima opasnosti i faza koje bodu, ali ovo se odnosi na one koji su stalno takvi – obrati pažnju, nisu tvoji ako ne tečeš, nego stalno surfaš kroz prepreke.

 

 

A ostvarenje svojih unutarnjih resursa nosi i vanjske kada te darove njeguješ, ali kritičkim okom, i ne bacaš. Dok čovjek ne osvijesti glavni dar, svoju vrijednost koju svijet čini vrijednijim, pa mu se to u odrazu vraća... često se s njim ponaša naizgled neodgovorno. Tako da ga baca. „E, mogu ti ja to učiniti, daj da ja, daj da ja“. Kad nemaš svijest o veličini svog oruđa (talenta) onda je otkrivaš spontano – zapravo se dar želi tako otkriti – pa se „izlijeva“ na sve strane. Zato je potrebno da ga kritički gledaš, istražuješ i brusiš kao dragi kamen. Tek tada ga možeš smisleno uobičiti u neki svoj sveti krug, temelj iz kojeg kontinuirano gradiš poslanje kao posao. I tek tada možeš širiti svoje Svjetlo dalje.

 

No, ovo nije samo priča o poslu. Tako je i s odnosima. Ako znaš koja ti je priroda i što njeguje tvoje darove, nećeš pristati na išta što tvoj integritet blokira i narušava. Izbjegneš svaku dramu, povredu ili ranu samozavaravanja. Jer te takva samospoznaja miče iz razine svijesti koja živi u dualističnom svemiru u razinu svijesti koja kreaciju doživljava kao vječno stepenište sve višoj mudrosti i integraciji. Gdje svaku ovisnost, dilemu ili razmišljanje zamijenjuje vječno pitanje: zbog čega je ova situacija dobra? Kako ovo služi široj kreaciji? Što mogu naučiti iz toga?

 

Sve ovo vodi glavnom zadatku sad: "Razvijaj sigurnost u svoju iznimnost". Nije to ono prepotentno, umišljeno "ja i nitko drugi", daleko od toga. To je skromno, ponizno i zahvalno osvještenje, pa time i poštovanje Božanskog u Sebi. A time božanstvenosti kreacije. I posljedično takvog djelovanja i dijeljenja koje ostavlja iza tebe svjetlosni trag u prostranstvima Života. 

 

 

👑 Ako želiš Tarot podršku na temu "Što me čini iznimnim kao biće? Koji je moj glavni dar duše? Kako da razvijem i održavam sigurnost u svoj put i darove? te sve ostalo što vezano uz tvoju jedinstvenost kao dio velikog kozmičkog orkestra, ... piši na devidas.dea@gmail.com  🌟💖👑

 

* Ako hoćeš još Tarot inspiracije svoje moći i uvida za rješenje dilema, pridružite se ELEMENTIMA na Fejsu ili zaprati TaroThrone na Instagramu

 

 

 

Please reload

COPYRIGHTS: www.elementi.info DESIGN: Dea Devidas 2010. - 2019.

  • Facebook
  • YouTube
  • Instagram